Džihad je izvesti djecu na pravi put, a ne ratovati u Siriji i Iraku!
Živim na istoku zapada i na zapadu istoka.
I nastojim vezati, a ne razdvajati.
Moje pismo Papi mora biti lanac sreće jer će nakon njega biskup pisati mom muftiji, episkop biskupu.
To je poziv koji je papa Franjo izrekao u Sarajevu: ‘Mir s Vama!’
Admir Muhić je imam u Maljevcu, mjestu nedaleko Karlovca koji je odlučio iz tog malog mjesta slati velike poruke. Njegovo pismo papi Franji izazvalo je mnoštvo pozitivnih komentara, čak i na mjestima na kojima su komentari obično drukčiji. Čini se da poruke koje on šalje ipak mijenjaju nešto.
Da je on na neki način poseban, uvjerili smo se i prilikom prijašnjih susreta, kao i prilikom njegovih govora nad jamom Jazovkom, kada su njegove riječi grmjele šumom u kojoj je počinjen strašan zločin i kojima je zazivao da se takve stvari više nikada i nikome ne smiju ponoviti.
I svake godine je ponavljao da tamo nisu ubijeni ljudi, nego svjetovi jer islam kaže: “Tko ubije čovjeka, ubio je svijet”.
Admir Muhić je pjesnička duša i njegova poema “Hava, majka Prijedorčanka” upravo ovih mjeseci otkriva dimenziju još jednog zločina – onog u Prijedoru gdje su četnici uz sve druge i Havi ubili šestoricu sinova i supruga.
Muhić u Havi nalazi veličinu i osnažuje svoju vjeru, a za nju kaže da je veća od njega, jer živjeti i pronaći u tome svemu neki smisao i dalje slaviti život – najveći su iskaz vjere.
S imamom Muhićem razgovarali smo u Karlovcu. Odmah je zamolio da sjednemo uz jednu od rijeka jer je u takvom okruženju lakše razgovarati.
Vaša županija i vaše mjesto postali su model razmatranja suživota katolika i muslimana čak i u Rimu. Kako ste to postigli?
– Jednostavno je to. Samo sam slijedio poruke islama. Biir je u Kur’anu dobročinstvo i islam obvezuje svakog muslimana na dobročinstvo. Musliman ne smije jesti ako je netko pored njega gladan i nema što jesti.
Koliko li smo samo mi muslimani siročadi povrijedili jedući, a ne pitajući ih da jedu s nama, pogotovo u zemljama koje su kolijevka islama. To je islam. Vjeroučitelj, moj kolega katolik i kolegica pravoslavka iz mog mjesta meni su bliski i islam me obvezuje da im pomognem i pomažem. Sebe doživljavam kao pokretnu džamiju, jer sam među ljudima i svjedočim vjeru.
Osjećam da je to moje poslanje. Džamija nisu zidovi, džamija je zajednica ljudi. Turska je zemlja bratska, ali Hrvatska je tu, ja u njoj živim i to je moja domovina koju volim. Za tu domovinu borilo se 25.000 Bošnjaka i 1200 ih je u Domovinskom ratu poginulo.
Kako se taj (su)život odvija svakodnevno?
– Što se tiče samog života ovdje, ljudi koji vode Županiju prepoznali su naša nastojanja da napravimo kvalitetnu sredinu za život, pa su se ruke suradnje s obje strane samo spojile. Rezultat je taj da postajemo model i nadam se da će taj model zaživjeti svuda u svijetu gdje muslimani i kršćani zajedno žive, jer naš je život ovdje oslobođen tih negativnih napetosti koje prate takva područja suživota.
Borba za posao, borba za bolji život traje i vremena su teška, ali to dijelimo sa svima ostalima. To je džihad. Džihad je izvesti djecu na pravi put. Džihad je borba protiv kladionica, jer selo nema ništa, ali ima kladionicu. Džihad je živjeti dobročinstvo na koje nas obavezuje islam.
Bitka sa samim sobom je džihad!
Borba protiv laži, krađe, korupcije i mržnje je – džihad. Kršćanin koji živi prema deset Božjih zapovijedi je u džihadu. Ja živim na istoku zapada i na zapadu istoka. I nastojim vezati, a ne razdvajati. Moje pismo Papi mora biti lanac sreće, jer će nakon njega biskup pisati mom muftiji, episkop biskupu. To je poziv koji je papa Franjo izrekao u Sarajevu: “Mir s Vama!”
Poznati ste po izreci da se borite u svetom miru, a ne svetom ratu. Što znači ta izreka u svakodnevnom životu?
– Znači da čovjek mora ostvariti dijalog sa samim sobom, najprije pronaći mir u sebi i onda tako miran krenuti u svijet. I ta bitka traje cijeli život. Vi i ja se možemo sada razići i vi ćete za mene misliti da sam “balija”, a ja za vas da ste “nevjernik”.
I jesam li ja onda dobar musliman ili vi dobar kršćanin? Poziv od Boga je prema svim vjerskim čelnicima isti, a to je da šire dobro. To je temelj u svim vjerama i to je obveza ljudi koji su pozvani svjedočiti vjeru. Isus je u islamu pojam ljubavi, njegova majka Marija u Kur’anu zove se Merjema (Maryam) i jedina je žena koju Kur’an spominje. Pričajmo o tome, to je zajedničko.
Po islamu, Isus nije uskrsnuo, ali ja neću inzistirati na tome u razgovoru s vama jer vas to kao kršćanina vrijeđa i ja sam obvezan poštovati vaše osjećaje. Ne da vam se dodvorim, nego slijedim islam koji kaže: “Bolje vam je srušiti kabu, nego povrijediti čovjeka”. Ali i u islamu i u kršćanstvu Isus je rekao: “Ne ukradi”. Nađimo to kao zajedničku vrijednost i razgovarajmo o tome.
Često svjedočimo da upravo ljudi koji šire vjeru čine to s pozicija u kojima one druge vjere ponižavaju i smatraju manje vrijednima.
– Da, to je nažalost istina. Pogotovo što su ljudi koji to rade odgovorni za sve posljedice koje iz toga proizlaze. Vrijeme je da svećenici počnu formirati sredinu na drugi, pozitivan način. I obveza je svakoga tko svjedoči vjeru da ode upoznati onog drugog, da vidi kako on moli, kako on razgovara s Bogom.
I svaki deklarirani vjernik morao bi otići prisustvovati drugom obredu. Ja sam pohađao katolički vjeronauk iz znatiželje i prvi sam se put susreo sa crkvom u svom selu Čep.
Zanimljivo je da je tu crkvu Armija BiH čuvala i očuvala u ratu , ali o tome se ne govori. Moja percepcija crkve, dok sam bio dijete, bila je: “To je nečija džamija”. Kasnije sam razmjenjivao Kur’an za Bibliju sa studentom Katoličkog fakulteta i razgovarao s njim o vjeri. Shvatio sam da on doživljava isto što i ja, da – vjeruje.
I da nas to spaja, a da o finesama vjere možemo razgovarati i produbljivati je. Iskustvo drugoga nas obogaćuje i šalje nam poruke koje moramo prihvatiti, to je naša obveza. Kad sam kupio auto, na retrovizoru je bila krunica koju sam spremio i čuvao. Kad sam prodao auto, pronašao sam krunicu i vratio je vlasnici. To je za mene nešto što je nekome sveto i ja se moram obzirno ponašati prema tome.
Graditi mir na međusobnom poštovanju i na razumijevanju da je vjera divna stvar i da nam mora biti drago da ljudi vjeruju, da pokušavaju izgurati svakodnevni život koji je težak i izboriti se u džihadu sa samim sobom – to treba poticati, čuvati i gajiti. I ateisti mogu biti dobri ljudi.
>Pročitajte Pismo Papi>‘Ja sam musliman, imam, i znam da si naš istinski prijatelj – bujrum, papa Franjo!’
Ali, taj vaš džihad je težak, još uvijek je puno mržnje i prijezira prema onima drugima. Kako takvima svjedočiti te vrijednosti?
– Razgovarati s nekim kome je netko poginuo je teško. Rane su svježe, teške i duboke. Za njih nismo krivi mi koji moramo dalje živjeti. Ali naša obveza je pokušati promijeniti okolinu da do takvih stvari više nikada ne dođe. Imamo s jedne strane Ahmiće, s druge Trusinu. Možemo nastaviti o tome govoriti i mrziti se, a možemo i o onima koji su u tom ludilu rata nastojali sačuvati svog susjeda, njegovu crkvu ili džamiju.
Možemo o onima koji su živjeli dobročinstvo iz Kur’ana i deset zapovijedi iz Biblije. Hajdemo na njima graditi novo vrijeme, a sve kako se zločini nikada ne bi ponovili. Ja pružam ruku i Srbima, napisao sam pjesmu “Manastir” i čestitao im Božić. Očekujem da netko tko nije musliman napiše pjesmu o džamiji. Muhamed je poslan da izgradi plemenitu ćud kod ljudi, a sve što se događalo na ovim prostorima je nastojanje da se ta plemenita ćud zatre.
Vrijeme je da se s jedne strane nađu oni koji žive i nastoje živjeti poruke Kur’ana i Biblije, a s druge strane oni koji su kršili zapovijedi od Boga tamo napisane.
Mene napadaju i muslimani koji se pitaju, zašto ja čestitam Božić Srbima, ali ja im kažem da u Kur’anu piše da nam je obaveza održavati dobrosusjedske odnose. I pozivam i njih da prihvate takav način i da vjeru drugoga dožive kao nešto blisko, bliskije od nevjere onoga iz “mog kruga”.
U BiH je religija broj jedan – novac. Izbori se dobivaju vraćanjem u vrijeme od 1991. – 1995. godine i samo se gleda tko iz kojeg etnosa dolazi. Daytonski mirovni sporazum je nesporazum, jer nije stvorio uvjete za život.
Ali nije to ekskluzivitet BiH. Islam i kršćanstvo se sukobljavaju diljem svijeta.
– Nažalost, da. Tekovine islama, kao čestitost, čistoća, točnost, postale su odlike zapada, dok se na istoku ne drži do tih njih. Islam zapovijeda 2,5 posto dati drugima. Živi li se to danas na istoku?
Nažalost, ima puno prljavštine na istoku, nema točnosti. Rekao bih da na zapadu ima islama, ali nema muslimana, dok na istoku ima muslimana, ali nema islama. Nažalost, i mediji napuhavaju negativnosti i tjeraju nam djecu u Siriju i Irak odakle lažni kalifi pozivaju tu djecu u rat. Muslimani, nažalost, nemaju kalifu i možda je pojava lažnih kalifa poziv muslimanima da to promjene.
Umjesto traženja točaka na kojima možemo graditi suživot, među ljude se ubacuje potenciranje negativnosti i dovodi ih se u situacije da svoje živote žrtvuju za mržnju onoga drugoga. To nije islam. To islam zabranjuje.
Dosta prašine je izazvalo i spominjanje ahdname sultana Mehmeda II. u Sarajevu u poruci reisa Kvazovića. Koje je vaše viđenje toga?
– Neki pokušavaju prikazati tu poruku kao poruku da se netko nekome treba podčiniti, kako to piše u dokumentu koji spominjete. Ali, naglasak nije na tome, nego je reis pokušao poslati poruku da su muslimani na ovim prostorima imali najstariji dokument o ljudskim pravima i da u duhu tog islama koji je to promišljao prije više od 500 godina moraju živjeti i danas. Ahdnama Mehmeda El-Fatiha je najstariji dokument o ljudskim pravima.
I pazite ovo, taj dokument nije sačuvan u džamiji, nego su ga sačuvali franjevci u samostanu u Fojnici. Sličan dokument je Medinska povelja koji govori o pravima Židova. Naglasak je na poštovanju drugih, druge vjere i na zabrani da se drugima radi zlo, a ne na podčinjavanju.
Naravno, neki koji ne žele mir i suživot, koji ne mogu izbore dobiti na pozitivnim vrijednostima i na dobrobiti, nego na mržnji prema drugima, to neće prihvatiti kao poruku mira kao što neki drugi isti takvi neće prihvatiti Papin posjet Sarajevu kao poruku mira.
Naša je općina primjer istinske ljepote suživota muslimana i katolika
Općina Cetingrad je specifična jer je jedina općina u Hrvatskoj u kojoj djeluju dva džemata – Maljevac i Bogovolja. Džemat Maljevac je osnovan 1998., a Bogovolja 2003. godine. Ukupan broj muslimana u ta dva džemata je veći od 1450 članova.
Već dvije godine obnašam dužnost zamjenika načelnika općine Cetingrad, a ujedno sam i član Sabora iz Republike Hrvatske. S ponosom mogu istaći da općina Cetingrad podržava sve što je u interesu da naša općina bude i dalje prepoznatljiva kao oaza mira, uvažavanja svih vjerskih zajednica, te kvalitetnog suživota Bošnjaka i Hrvata koji traju desetljećima.
Vjerske zajednice u našoj općini tijesno surađuju i kroz rad u OŠ “Cetingrad” gdje se već godinama u redovnoj nastavi kroz islamski i katolički vjeronauk djeca uče vjerskim, moralnim, ali i ljudskim vrijednostima života. Djeca se druže u školi i izvan nje, posjećuju u svojim školskim aktivnostima crkvu i džamiju…
Učenici koji pohađaju oba vjeronauka znaju da su droga, alkohol, igre na sreću, nešto što je zabranjeno i nema uporište ni u jednoj konfesiji. Nositelji vlasti u općini Cetingrad podržavaju takve programe, druženja i manifestacije.
Još samo da napomenem da je prošle godine pod pokroviteljstvom Općine Cetingrad, prvi put održana bajramska svečanost u našoj općini. U prepunoj sali svečanost su uveličali predstavnici vjerskih zajednica, Županije, gradova, općina iz Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine.
Razgovarao: Petar Mandarić / 7Dnevno
>>Snimka govora imama ef. Admira Muhića na Jazovci, 22. lipnja 2015. god. (video)
