Naslušala sam se onih naših doskočica, kad gastarbajtere ovdje dočekaju s pivčugom u ruci, zaškiljenog pogeda, pa mu poruče: “lako je tebi, ti si u Njemačkoj“.
Hajd rekoh, baš da vidim jel lako.
I evo me u Njemačkoj.
Majke mi.
Fino je ovdje, ništa nije k'o kod nas.
Ima svega, nema čega nema.
E, čekaj, nema rupa po cestama.
Nema ni smeća na ulicama.
Zapravo, ima smeća.
Ali, u kantama za smeće, nikako ga nema kud god ti pogled seže.
K'o kod nas recimo.
Ima i posla, čega recimo kod nas baš nikako nema.
Ili ga ima, ali za familije odbranih nam vlastodržaca.
Kad smo već kod posla, ovdje sve radi.
Rade prodavnice, osim praznikom.
Hajd’ budi frajer u Njemačkoj pa na državni praznik otvori prodavnicu i radnike natjeraj da rade za iste pare.
Ovdje zora sviće malo ranije nego kod nas.
To sam odmah skužila.
Kod nas sviće kad se nadrinjaš.
Ovdje sviće kad ti zatandrka alarm.
Pa na noge, hop-hop.
Pa na arbajt.
Hopla.
Pa po dvanaest sati arbajtaš.
I samo klimaš glavom i vičeš: ja, ja, genauh.
Što više radiš, manje klimaš, veće su ti šanse da u Bosnu dođeš sa bembarom ili golfom šesticom.
Ovdje uglavnom, svi pričaju o satnici, dnevnici i koliko je to para.
Pošto još ne kontam te eure, ja to odmah preračunam u naše pare.
Jebi ga. Za recimo dvanaest sati udarničkog arbajta, brat bratu, zaraditi možeš i dvjesta maraka.
Majke mi.
Možeš i više, ali još nisam skužila te fore naših ljudi ovdje.
Isto tako, ovdje svi sve znaju, k'o što i kod nas znaju.
Zna se ko koga, ko bi koga, ko, šta, gdje, kako.
Zbog toga rećemo, nisam morala od tamo ni ići.
To je znači, kod naših ljudi, prenosiva stvar, k'o prenosni aparat za kisik.
Kud naši ljudi, tud s njima i taj aparat za sveznalaštvo.
Ali, hajd što znaju u Njemačjoj šta se zbiva, znaju brate mili i tu šta se zbiva.
Nemam pojma kako su uspjeli to uvezati, ali stigne naš narod sve kad hoće.
A ovdje, što jest-jest, naš narod voli da radi.
Ne zato što baš voli, nego zato što frcaju ojri.
Švabo ti sve plati.
Ostaneš li raditi prekovremeno, plati ti i duplo.
Ovdje se ima para, ima se s čim.
Punih džepova love, onda naš svijet razleti se po Lidlu i nakupuje gaća i potkošulja.
Da ponese familiji u Bosnu.
E sad, što se tiče zalaska sunca, ovdje isto ne zalazi k'o kod nas.
Ovdje sunce zađe kad ti otkuca zadnja minuta arbajta.
Pa ti iz zatrke uskočiš u krevet.
Pružekneš se, uhvatiš se interneta, pa malo naglabaš na društvenim mrežama i bistriš politiku.
Noge ti skaču, vele da je to u početku tako, kasnije utrnu skroz.
Ne osjetiš ništa više.
Nakon nekoliko mjeseci, raspizdiš do Bosne, ćeljan se naspavati, dugačak je to put.
Pa kad te papak dočeka s aonom doskočicom „lako je tebi“, dođe ti da ga predvostručiš. Majke mi.
Drugi put ću vam ispričati kako se je ovdje osjećati.
Nemam više vremena, tandrče mi mobitel za arbajt.
Ćus.
izvor usn.ba
