Vodite računa o svome tijelu

“Zdravlje nije sve, ali bez zdravlja, sve je ništa”

“Zdravi imaju hiljdu želja, a bolesni samo jednu”

“Vodite računa o svome tijelu. To je jedino mjesto gdje možete živjeti”
Ovo je dan onih, koji u ovom životu imaju samo jednu ulogu, ulogu osoba sa invaliditetom.
Molim Allaha s.w.t. da im Svojom neizmjernom ljubavlju obasja i ugrije sudbine, da ne budu hladne kao ovaj decembarski dan!
Niko nas nije pitao da li ćemo doći na ovaj svijet i ko će biti roditelji, koji su uzrok našeg dolaska! Isto tako, niko nas nije pitao da li bismo željeli, biti bolesni, osobe sa invaliditetom.
Oh! To ne bismo nikad prihvatili!
Pa, ipak, bolest postoji! Bolest i invaliditet nisu produkt ni bogatstva ni siromaštva, imaju ga sva društva ma koliko bila razvijene, ili nerazvijena!
Jednostavno, to je sudbina čovječanstva, od njegovog nastanka!
Nažalost, bolest i invaliditet ne mozemo u potpunosti ukloniti, ali ih možemo smanjiti i ublažiti njihove posljedice. Mudrost kaže: “Ne trudi se da budeš ugodan, već podnošljiv”. Tako je i sa bolesnima, osobama sa invaliditetom, jasno je, ne može im se uzeti bolest, “skinuti Sunce sa neba”, to se ne traži i ne očekuje!
Ali im se može upaliti svjetlo u mraku, da ne proklinju tamu života, u krajnjem slučaju!
Istina, nema svako jednak osjećaj, talent, za pomoć onima kojima je pomoć potrebna. Uvijek ima dovoljno onih koji imaju dara za empatiju, koji žele i hoće pomoći bolesne, osobe sa invaliditetom! Svjedoče to i smjerovi za odgajatelje koje otvaramo na našim univerzitetima gdje obrazujemo mlade ljude, a onda i takve, zdrave i osposobljene šaljemo u neke druge zemlje, koje će više vrednovati njihovo znanje i trud i gdje će imati bolje uvjete da pomažu i njeguju njihove stare i bolesne, a mi ćemo sa našim, ovdje, životariti ispod svakog nivoa ljudskog dostojanstva!
Ima slučajeva naših ljudi, patriota, koji su uložili svoje zdravlje i imetak u ovu zemlju, kad joj je to bilo najpotrebnije, a onda u potrazi za liječenjem svoje djece, osoba sa invaliditetom, otišli u naprednije zemlje i kad su vidjeli kakva su tamo prava i mogućnosti, napustili su svoj dom i domovinu, odrekli se i državljanstva jer nisu više mogli, nisu smjeli svome članu porodice, osobi sa invaliditetom, uskratiti osnovno ljudsko pravo, pravo na dostojanstven život! Jesmo li svjesni, ili iz dubokog neznanja kockamo sa vlastitom srećom i sudbinom najranjivijeg dijela našeg društva!? Je li naša, cijenjena svijest toliko obrazovana da shvati da se u izgledu osoba sa invaliditetom ogleda ugled jednog društva u svakom pogledu!?
Da, to društvo ne može biti prosperitetno i pridružiti se porodici istih dok je najosjetljivija i najslabija kategorija njegovog stanovništa na margini i posljednja u rangu njegovih prioriteta!
Ne možemo se služiti izgovorom da nemamo načina kako pomoći te osobe – svjedočim da postoji neograničen broj mogućnosti da se standard života osoba sa invaliditetom podigne na veći nivo! Potrebno je samo promijeniti svijest, ali, zato, dok se ne promjeni ta svijest našeg društva neće se popraviti i promjeniti stanje osoba sa invaliditetom!
Podržavamo inkluziju, Milenijske razvojne ciljeve, a samo 5 posto zakona prilagodimo sa UN konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom!
Oko 70 posto osoba sa invaliditetom, u našoj zemlj, živi ispod, ili na granici siromaštva! Naše društvo ne može biti oslobođeno obaveza i odgovornosti prema tim osobama, time više što se osobe sa invaliditetom ne mogu same boriti ni za svoja prava, one imaju jednu borbu, svoju bolest, to su njihovi okovi, njihovo ropstvo! Njih, pogotovo one najteže slučajeve, nećemo vidjeti po ulicama da strajkuju, necemo ih cuti da, trazeci svoja prava, govore grube i nepristojne riječi, one “ne udaraju po zlu” jer znaju šta je zlo i da može biti gore! Osobe sa invaliditetom su odgajane u posebnom stilu, ne zavide drugima na onome što same nemaju, i ako su one već bolesne željele bi da su svi drugi zdravi, jer tada i njima mogu pomoći, ako su one u oskudici, da su svi drugi imućni, tada bi i njima bilo lakše, ako su one zabrinute, da su svi drugi sretni i nasmijani jer to i njih veseli!

I na kraju jedan divan hadis koji dovoljno govori o značaju brige za bolesne, nemoćne osobe:
“Uzvišeni Allah (Bog) će na Sudnjem danu reći: “O, sine Ademov (čovječe) razbolio Sam se ali Me ti nisi obišao” upitat će: “O, Gospodaru moj kako da te obiđem?! Ti Si Gospodar (Bog) svjetova!? reci će: “zar nisi znao da je taj i taj Moj rob (čovjek) bio bolestan, pa ga nisi obišao!? Zar nisi znao da kada ga odeš obići, da ćeš Mene naći kod njega”!?
O, čovječe, sine Ademov, robe Božiji, gdje ti tražiš svoga Gospodara i da li ga uopće tražiš!?

Svi imamo svoju vjeru, uvjerenje, neki princip, svi se u nešto zaklinjemo, zato niko ne moze biti oslobođen brige za, bolesne, osobe sa invaliditetom!

Piše: Razija Maksumić, Mostar

Akos.ba