Interakcija između vjere, države i društva, predstavlja snagu koja je spriječila vojni udar proveden unutar turske vojske

Piše: Nabil Albukiri

Nema sumnje da će 15. juli ove godine predstavljati prekretnicu u povijesti savremene Turske. Događaji koji su se desili toga dana rezultirali su dubokim promjenama u turskom društvu. To će dovesti do ponovnog oblikovanja starih komplementarnih odnosa između tri dimenzije u ovom narodu: religije, društva i države.

erdogan kur'an

Ove tri dimenzije su u suštini niz koji formira komplementarnu vezu krajnje podudarnosti i historijske usaglašenosti. Na tu vezu nije ostavio traga ni period kompleksnog prekida, koji se desio u vrijeme Kemala Ataturka, i njegovo teško nasljeđe koje se iznova pojavljivalo kroz vojne udare tokom perioda dužeg od sedamdeset godina, još od vojnog udara 27. maja 1960. pa sve do prevrata 15. jula 2016. godine.

Ponovno formuliranje odnosa između ove tri dimenzije nije imalo adekvatne uvjete kao što je to situacija danas u Turskoj nakon 15. jula, zbog svega onoga što je ovaj prevratnički udar uzrokovao, od buđenja historijske svijesti značaja komplementarnosti između vjere, države i društva u slučaju Turske. Na ovoj relaciji nastala je i turska nacija još od svog početka i samog utemeljenja. Pomenuto je, također, predstavljalo veliki izazov za samo tursko okruženje, kako po pitanju odnosa sa Zapadom tako i po pitanju relacija u regionu. Nastojanjima da se obori hilafet pokušalo se riješiti pitanje ove historijske ravnoteže koja je od Turske nacije učinila imperijalnu silu i koja se kao takva zadržala pet stoljeća na samome čelu svjetskih dešavanja.

erdogan-sa-vojnicima_f

Mnogi danas zanemaruju prirodu promjena koje se dešavaju u turskom društvu i prirodu njegove aktuelne dinamike koja gura ovo društvo ka povratku historijskim korijenima kako bi vratili svoj identitet i prirodni status među nacijama. Ovaj povratak identitetu turski narod počinje da osjeća dolaskom vladajuće Stranke pravde i razvoja na vlast u Turskoj 2002. godine. Postepeno počinje rasti osjećaj turskog identiteta sa svakim uspjehom i velikim ostvarenjima koje je ova stranka postigla za Tursku na svim nivoima do ovog trenutka.

Razmišljajući o turskoj sceni nakon neuspjelog vojnog udara, mogu zaključiti da interakcija ove tri dimenzije u turskoj historijskoj relaciji, između vjere, države i društva, predstavlja snagu koja je spriječila vojni udar proveden od male skupine unutar turske vojske kao direktnih izvršilaca. Ova skupina se dovodi u vezu sa „paralelnom strukturom“, inače novim autoritetom kada je riječ o vojnim udarima koji se razlikuje od prethodnih, a to je dominirajući sekularni autoritet ideologije turske vojske iz perioda kemalističke Turske. Taj autoritet je značajno ustuknuo, nakon što se pojavio pokret Nove Turske, u korist islamskog autoriteta. Sve se ovo dešavalo u okvirima Nove Turske, dok su postojali tajni planovi povezani s međunarodnim silama i interesima protiv povratka Turske, kao jakog zvaničnog faktora, na međunarodnu scenu.

Religija i turska religioznost

Vjera sa svojim lokalnim sufijskim refleksijama zauzima bitan prostor u dušama i percepcijama turskoga čovjeka. Mnoga pisanja i analize kažu da je svaki Turčin nužno musliman, te da samo spominjanje riječi Turčin ukazuje na to da se radi o muslimanu, i ništa drugo. To mi je također potvrdio prijatelj, turski istraživač Muhamed Zahid Gul, koji mi je rekao da je autor turske nacionalne himne Mehmet Akif Ersoy bio islamista u svojoj srži, te da islamistička škola sa svojim trenutnim refleksijama vuče turske korijene, kao i da je dijalektika islamista i neislamista u političkom i kulturnom životu Turske ta koja je u svojoj osnovi započela kod Said Halim paše koji je sebe nazivao islamistom nasuprot onima koji su sebe nazivali turskim nacionalistima.

Ono što je različito kada je riječ o Turskoj a vezuje se za dijalektiku odnosa između vjere i politike, islamista i sekularista jeste da je islamska ideja u svojoj osnovi vezana za ideju države i instrumente djelovanja države u društvu u smislu da je islamska misao u turskom slučaju taj fundament koji se vezuje za državu kao neupitnu i svetu tvorevinu koja proizilazi iz religioznosti društva. Društvo smatra da je postojanje države neodvojivi dio vlastite religioznosti i vjerske obaveze, da postoji nacionalna država koja je u harmoniji sa religioznošću društva, i koja budno vodi računa o interesima pojedinaca i njihovoj religioznosti.

Zbog toga smo tokom savremene turske povijesti vidjeli kako vjerska misao dolazi iz vrha države i iz njenih okvira i da ideja nije dolazila sa dna društva, kao što je to slučaj u arapskim državama. Ovaj prizor se ponavljao sa iskustvom Adnana Menderesa i Erbakana i drugih, pa sve do aktualnog stanja. To znači da je država u turskom slučaju ta koja nosi vjersku misao u njenom historijskom značenju još od osmanlijskih sultana. Tu se može izuzeti period prekida, koji je nastupio u periodu Kemala Ataturka, sa sekularističkom dubinom i namjerom da se uništi ta veza vjere i države u svome historijskom hodu i opstojnosti na civilizacijskom vjerovanju da je država neupitna i sveta tvorevina bez koje vjera ne može imati svoju zastavu ili svoj prostor, budući da je neophodno imati državni entitet koji će štititi vjeru kao nasljeđe i čuvati religioznost kao ponašanje u društvu.

Prisustvo ove veze u podsvijesti turskog društva jeste stanje izrazite odbrane islamskog identiteta društva protiv sekularnog stanja koje se vezivalo i bilo poznato u mentalitetu turskog društva kao vojna ideologija koju nosi vojna vlast i njegov režim, a ne kulturološki izbor sa kojim se može raditi. Ovo je ostavilo sekularizam, uprkos njegovim korjenima, u strukturi i institucijama države usamljenim i odvojenim od društva i islamske prakse čija je baklja religioznosti ostala i dalje da gori. Vjerovanje i vjerski obredi su ostali prisutni, unatoč represiji i skrnavljenju slike o mnogim islamskim običajima, što je vršeno od vojnih sekularista.

Ukratko, turska religioznost nije ograničena na jedan sloj društva, grupe ili pojedince mimo drugih, niti je ograničena na sufijske skupine koje se bave propovijedanjem i usmjeravanjem. Turska religioznost je izrazito neobična jer možete pronaći ljude koji su izuzetno privrženi sekularizmu a klanjaju u prvom redu u džamiji. Također, možete pronaći žene koje se ne oblače primjereno kako se pokrivaju i odlaze u džamiju i klanjaju… Društvo poput ovoga je vrlo teško opisati, sem dubokom religioznošću koja se prakticira u formi ponašanja individue, a ne kao kolektivne obaveze ili socijalne manifestacije.

U studiji koja je objavljenja u knjizi Religioznost u Turskoj, vjera i način života kroz socijalne interakcije, objavljenoj 2012. godine od grupe turskih istraživača, pokušalo se odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri je religioznost prisutna kod skupine ljudi koji glasaju za različite političke stranke. Taj odgovor je bio sljedeći: 75 posto onih koji su glasali za Stranku pravde i razvoja (AKP) izjasnili su se kao religiozni, 1,6 posto glasača se izjasnilo kao nereligiozno, dok je 23,6 posto glasača reklo kako su između ove dvije skupine.

Erdogan-4

Što se tiče sekularističke Republikanske narodne stranke (CHP) za njih je glasalo 38 posto religioznih ljudi, dok je 18,6 posto njih izjavilo da nisu religiozni, a 42,2 posto glasača se izjasnilo da su između ove dvije skupine. U slučaju glasača Stranke nacionalnog pokreta (MHP) 59,1 posto se izjasnilo kao religiozno, 5,7 posto izjavilo je da nisu religiozni, dok 35,2 posto njih smatra da su između ove dvije skupine. Ista je situacija i kada je riječ o procentima Narodne demokratske stranke (HDP) gdje je 54.5 posto glasača kazalo da su religiozni, dok je 10,9 posto njih izjavilo da nisu religiozni, dok je 32,7 posto glasača reklo kako su između ove dvije skupine.

Općenito gledano, čak se i za osobe koje su se izjasnile kao sredina između religioznosti i odsustva religioznosti može tvrditi kako je i to stanje općenite narodne religioznosti što se ne razlikuje od onih koji su izrazito religiozni i pridržavaju se vjere. Drugim riječima, možemo reći da se radi o duboko religioznom društvu te da je religija u odnosu na društvo duboko utemeljena u razumijevanju života i da nije poljuljana, uprkos kontinuiranim sekularistričkim vojnim pokušajima da se presuše izvori religioznosti kod turskoga naroda. Na osnovu onoga što nam spomenuta knjiga o religioznosti kaže „pored sekularističkih napora i modernizacije, islamske vrijednosti ostale su postojane. Proces sekularizacije i promoviranje zapadnih vrijednosti nisu uspjeli zauzeti poziciju koju metafizička vjera ima u društvu.“

Država u turskoj percepciji

Država za tursku naciju predstavlja jedan od glavnih i svetih temelja turske nacije. Veže se za razumijevanje pojma turske nacije još od samog nastanka države koja se vezuje za državu Turaka Seldžuka između 1038-1157. Na ovaj način se država percipirala i u vrijeme i vrijeme Osmanskog hilafeta 1299-1923. Ova veza je u tradicionalnom smislu povezana i ukorijenjena između pojmova: država, nacija i religija, kao okvira koji štiti identitet turskog naroda koji je pripadao različitim plemenima i usmjerenjima tokom svoje historije u drevnoj Anadoliji i savremenog i aktualnog momenta.

Pojam države u historijskom, vjerskom i kulturnom nasljeđu, kada se radi o Turcima, ima značajno prisustvo i dominira u velikom prostoru razmišljanja o društvenoj svijesti, budući da se država smatra tvrđavom koja štiti i brani naciju od svih neprijatelja. Ovo je prirodna interpretacija ili pojašnjenje zbog čega je termin države toliko prisutan, s obzirom na to da Turci u osnovi pripadaju nomadskim plemenima koja su došla iz Centralne Azije tražeći svoju domovinu. Navedeno su ostvarili nakon dolaska i naseljavanja u području Anadolije gdje su se turska plemena iz nomadskih ratničkih plemena, koja su tražila vodu i pašnjake, pretvorila u civilizirana plemena koja žive na pašnjacima i bave se poljoprivredom, zanatima i stočarstvom u isto vrijeme.

Ovo dominantno prisustvo pojma države kod Turaka pojašnjava zbog čega su se dugo i značajno borili kroz historiju, tražeći svoju državu. Stvarnost je da se domovina ne može čuvati bez jake države koja će štititi narod i braniti teritoriju. Ovakvo pojašnjenje možemo naći veoma često i ono se podudara sa razmišljanjem Turaka, uprkos različitim pravcima, nominacijama i pristupima koje imaju.

Stoga, država za Turke nije bila rezultat perioda uspostave turske republike od Ataturka, što se desilo 1923. godine, u onoj mjeri u kojoj je to bila historijska istina i tradicija koja je čvrsta i duboko utemeljena u savjesti i civilizacijskom nasljeđu dugom stoljećima, možda čak i više od 800 godina, od čega blizu dva stoljeća vladavine Seldžuka i šest stoljeća vladavine Osmanlija.

Prema tome, republika, koja se smatra jednom od konstanti savremene Turske, predstavlja, također, etapu historijskog komuniciranja ideje države i svega što to podrazumijeva, kao i tradicije prisustva navedenog u životu ljudi i generacijama koje se smjenjuju. Radi se o nacionalnoj i svetoj vrijednosti, gdje Turci sebe ne mogu zamisliti bez nje. Navedeno primjećujemo u političkoj borbi proteklih desetljeća, nakon perioda uspostave republike, gdje je fokus bio na pronalaženju instrumenta funkcioniranja države kroz njenu ideologiju a ne države koja je tu kao entitet namijenjen za zaštitu nacije i turskog naroda.

Iz svega navedenoga jasno se može razumjeti zbog čega se zastava smatra svetom kod Turaka, kao simbol države i dostojanstva. Baš kao što to i kaže prvi stih nacionalne himne Mehmeta Akifa Ersoya: „Ne strahuj, crveni barjak zorama što se vijori neće izblijediti.“

To je zastava koja simbolizira tursku državu i nisam vidio narod koji svoju državnu zastavu smatra svetijom. Oni se mogu razići u svemu, ali se neće razići po pitanju države i njihove zastave. Te dvije konstante su za njih svete do te mjere da najznačajnija vjerska ličnost u državi, ministar vjerskih poslova, stoji pred milionskim skupom i uči dovu: „Bože naš, ne dozvoli da ostanemo bez države niti bez zastave“, što je metafora svetosti ideje države, njenog prisustva u percepciji i razumijevanju Turaka, te, historijski gledano, povezanosti države i vjere i njihovog prožimanja kao dvije fundamentalne osnove turskoga političkog društva.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera