U Sarajevu održano predavanje “Muhammed alejhisselam – čovjek, vjesnik i poslanik”

Sarajevo, 06. decembar 2016. godine

– Dana 05. decembra 2016. godine, u sklopu manifestacije Dani o Allahovom Poslaniku – Selam, ya Resulallah, u prepunoj Velikoj sali Gazi Husrev-begove biblioteke održano je predavanje o temi Muhammed alejhisselam – čovjek, vjesnik i poslanik.

Gost-predavač bio je dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993.-2012.) i predsjednik Upravnog odbora Centra.

ceric_predavanje-620x350-3-1024x579

U prilogu donosimo kompletan tekst njegovog izlaganja:

Zagledan u nebo, zamišljen u sebi, čovjek je biće radoznalo; istjeran iz raja,
nastanjen na zemlji, čovjek je biće čežnjivo; voljen od Boga, pouzdan u sebe, čovjek
je biće vjerno; stvoren u vremenu, ostavljen u prostoru, čovjek je biće nemirno;
zaljubljen u sebe, nevjeran u drugog, čovjek je biće sebično; obasjan u duši, osvjetljen
u umu, čovjek je biće razumno; zamračen u duši, zamućen u umu, čovjek je biće
razjareno; čist u duši, bistar u pameti, čovjek je biće prosvjetljeno; prljav u duši,
mutan u pameti, čovjek je biće opasno; slobodan po volji, ovisan po bitku, čovjek je
biće sudbinsko; zemljan po tijelu, nadahnut po duhu, čovjek je biće insansko;
misaon po umu, suvislan po govoru, čovjek je biće intelektualno; glup u glavi,
tvrdoglav u misli, čovjek je biće nesnošljivo; usamljen u sebi, ostavljen od
drugih, čovjek je biće izgubljeno; milovan sa neba, vođen na zemlji, čovjek je
biće blagoslovljeno; pouzdan u Boga, ponizan u sebi, čovjek je biće spašeno.

II
Muhammed, alejhisselam, je bio čovjek prije nego što je postao Božji vjesnik i
poslanik.

Bio je biće radoznalo i čežljivo. Poput djeda Abdulmuttaliba, odlazio je u
pećinu Hira da zadovolji svoju radoznalost, a poput praoca Adema imao je čežnju da
se vrati u izgubljeni džennet.

Bio je biće vjerno i razumno. Poput pradjeda Ismaila,
vjerno je čuvao domovinski prag, a poput amidže Ebu Taliba razumom se služio.
Muhammed, alejhisselam, je bio biće prosvjetljeno i sudbinsko. Poput Musâa osjećao
je da će mu doći Božija poruka, a poput Jusufa vjerovao je da je spas njegova
sudbina.

Bio je biće insansko i intelektualno. Poput insanskog Adema znao je imena
ljudi i stvari, spoznao je razliku između meleka i čovjeka, kao i razliku između
čovjeka i šejtana, a poput mudrog Musâaovog Hidra znao je razliku između mudrosti
i gluposti, spoznao je razliku između dobra i zla, kao i razliku između vjere (īmāna) i
nevjere (kufra).

Bio je Muhammed, alejhisselam, biće blagoslovljeno i spašeno prije
nego je postao Božiji vjesnik i poslanik zato što je u sebi imao nasljedni
vjerovjesnički i poslanički kôd od Ibrahima i njegovog mu sina Ismaila, koji je imao
sina Nabita i Kajzara, od kojih je jedan bio otac Adnanov, od kojeg Muhammed,
alejhisselam, izvodi svoje porijeklo sve do Abdu Menafa bin Qusajja, koji je bio otac
Hašimov, koji je bio otac Abdulmuttalibov, koji je bio otac Abdullahov, koji je bio
otac Muhammedov, koji se prvotno zvao Quthem ( ُمثُق), pa je jedno od Abdullahovih
imena Ebu Quthem (مَثُ” Riječ .(أبو قُقُمَث ” označava onog koji je “velikodušan” i
“širokogrudan”, a to znači onaj koji je “hvale vrijedan”. To upravo znači
riječ Muhammed i Ahmed, o kojem Kur'an ovako govori:

– I kada Isa, sin Merjemin, reče: “O sinovi Isrāilovi, ja sam vam Allahov poslanik da
vam potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o
poslaniku čije je ime Ahmed, koji će poslije mene doći”… (Kur'an, 61:6).
Kur'an jasno podsjeća:

– Bit će onih koji će slijediti poslanika, vjesnika, koji neće znati ni da čita ni da piše, a
koji im je zapisan u Tevratu i Indžilu… (Kur'an, 7:157).
U Tevratu (Starom zavjetu) je zapisano:
– Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Stavit ću svoje riječi u
njegova usta, da im kaže sve što mu zapovijedam. (“Ponovnjeni zakoni”, 18:18).

Oni koji kažu da je Isa, a.s., onaj na kojega se odnose riječi “kao što si ti”,
griješe zato što Isa, a.s., nije sličan Musâu kao što je sličan Muhammed, a.s., iako su
obojica, Musa i Isa, Jevreji, dok je Muhammed, a.s., Arap. Musa, a.s., je nasličniji
Muhammedu, a.s., zato što su obojica rođeni na prirodan način za razliku od Isa, a.s.,
koj je stvoren slično kao i Adem osim što je Isa, a.s., imao majku, Merjemu, dok
Adem nije imao ni oca ni majku.

Zbog toga se u Kur'anu naglašava da je Isa sin
Merjemin, a ne sin Božji. Nadalje, obojica, Musa, a.s., i Muhammed, a.s., su bili
oženjeni i imali su djecu, dok Isa, a.s., nije bio ni oženjen niti je imao djecu. Musa,
a.s., i Muhammed, a.s., su umrli prirodnom smrću, dok je Isa, a.s., živ uzdignut na
nebo: – Nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo… već ga je Allah (živog) uzdigao
sebi… (Kur'an, 4:157-158). ( (

Svakako, treba naglasiti da je Muhammed, a.s., brat Musâ, a. s., jer su Jevreji i
Arapi braća po njihovom praocu Ibrahimu, koji je imao dva sina Ishaka i Ismaila.
Arapi su potomci Ismailovi, a Jevreji su potomci Ishakovi. Ishak je sin Sarin, a Ismail
je sin Hadžerin.

Zanimljivo je kur'ansko kazivanje o Sari kada je, nakon toliko godina
nerodnosti, obavještena da će dobiti sina, kojem će biti ime Ishak:
ُ- A žena (Ibrahimova Sara) stajaše tu, i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka
Jakubom, i ona se osmjehnu. “Jadna ja!” – reče – “zar da rodim ovako stara, a i ovaj
moj muž je star.

Ovo je zaista čudno i neobično. “Zar se ti čudiš Allahovoj moći” –
rekoše oni – “Na vama su Allahova milost i blagoslov, kao i na cijeloj obitelji
vjesničkoj. On je dostojan hvale i On je plemenit (Kur'an, 11:71-73).
4
U knjizi Izaije najuvjerljivije se govori o najavi vjesništva i poslanstva
Muhammeda, a.s.: – A dade li se kome ko ne zna čitati govoriće: “Čitaj to” – on će
odgovoriti: “Ne znam čitati”1
. Ovo nas tako snažno podsjeća na prvi Pejgamberov
susret sa melekom Džebrailom u pećini Hira kada mu reče: “Čitaj”, a Pejgamber mu
odgovori: “Ja ne znam čitati”.

Ne mogu propustiti ovu priliku a da vas ne podsjetim da se u Starom zavjetu
doslovno spominje ime “Muhammad” u poglavlju pod nazivom “Pjesme nad
pjesmama” ili “Salomonova Pjesma nad pjesmama”. To na hebrejskom jeziku ovako
zvuči:
“Hikko Mamittakim we kullo Muhammadim Zehdudeh
wa Zehraee Bayna Jerusalem”

– Govor mu je sladak i sav je od ljupkosti.
Takav je dragi moj, o kćeri jeruzalemske.
Sufiks “im” u riječi Muhammad-im na hebrejskom dodaje se kao znak
poštovanja.

Ali, ne samo u Starom Zavjetu, već i u Novom Zavjetu najavljuje se dolazak
Muhammeda, a.s.. Tako u Evanđelju po Ivanu kaže se: – Ako me ljubite, vršit ćete
moje zapovijedi. Ja ću moliti Boga, i poslat će vam Paraklita2
, koji će ostati sa vama zauvijek (Ivan 14, 16-17).

U sljedećem 15. poglavlju stav 26. po Ivanu ponavlja se najava Paraklita, što se tumači da je riječ o Poslaniku Muhammedu, a.s.:

– Kada dođe Paraklit, kojeg ću ja poslati… Duh istine… svjedočit će za me. I vi ćete
svjedočiti, jer ste od početka sa mnom. Još jednom u poglavlju 16. stav 7. čitamo: –
Ipak vam istinu velim: vama je bolje da ja odem, Paraklit vame neće doći. Odem li,
poslat ću ga vama.

III
Ovo sam naveo da bi ukazao na činjenicu da je Muhammed, a.s., bio rođen za
Božjeg vjesnika i poslanika kao niko prije njega. Sve što je sa njim u vezi je prirodno
i normalno za svakog čovjeka.

Oni koji su nastojali, kao i oni koji još uvijek nastoje,
da od njega naprave nadčovjeka da bi dokazali njegovu nadnaravnu vjerovjesničku i

1 Vidi: Biblija, Stari i Novi Zavjet, Stvarnost – Zagreb, 1968, str. 730.
2 Koliko je meni dostupno, shvatio sam da je riječ “Paraklit” grčkog porijekla, koja znači “hvaljeni”. To
je upravo značenje imena Muhammed, koje je izvedeno iz korijena riječi “hamd”. Bosanski prijevod:
“elhamdu lillahi”, znači “hvala Bogu”. U Bibliji, Stari i Novi Zavjet, Stvarnost – Zagreb, 1968, Novi
Zavjet, “Evanđelje po Ivanu”, str. 92, riječ “Paraklit” prevedena je kao “Branitelj”. Ne želim
polemizirati oko ove riječi, već samo navesti da mnogi riječ “Paraklit” prevode kao “Hvaljeni”,
posebno muslimanski autori, koji nastoje dokazati da je dolazak Muhammeda, a.s., najavljen ne samo u
Starom, već i Novom Zavjetu.
5
poslaničku misiju, nisu razumjeli da nadnaravne moći prijašnjih poslanika od
Ibrahima, Nuhâa, Musâa i Isâa nisu promijenila čovjeka u njegovoj sumnji i nevjerici
u odnosu na misiju Božijeg vjerovjesnika i poslanika.

Zbog toga je Muhammed, a.s.,bio drgačiji od svih svojih prethodnika, ali isti po svojoj misiji. On se, kao i svi njegovi prehodnici, morao suočiti sa čovjekom koji je nemiran, sebičan, razjaren, opasan, nesnošljiv i izgubljen.

Morao je slušati ljude, koji život doživljavaju od usta
do stomaka, kao što su slušali i njegovi prethodnici, sa tom razlikom što je
Muhammed, a.s., imao zadatak da ih ne napušta, kao što je uradio Junus, a.s., niti da
ih proklinje, kao što je uradio Nuh, a.s. Muhammed, a.s., je imao zadatak da ih
duhovno i moralno odgaja na način da se sa njima poistovjeti u njihovoj ljudskoj
naravi.

IV
Od svog postanka čovjek je tražio signal i osluškivao riječ s neba. Bez tog
signala čovjek bi bio izgubljen u kosmosu, a bez te riječi čovjek bi bio usamljen na
zemlji. U oba slučaja, bez nebeskog signala i bez nebeske riječi, čovjek bi bio
nesiguran. Čovjek to ne može podnijeti. Čovjek “mora” biti siguran da bi bio sretan.
Čitaj: čovjek ne smije biti obeznađen, niti smije biti usamljen.

– Bog reče: – a sada svi izađite iz dženneta-raja i spustite se na zemlju. Bićete
neprijatelji jedni drugima. Imaćete signale od Mene, pa onaj koji bude slijedio Moj
signal neće biti izgubljen, niti će biti nesretan (Kur'an, 20:123).

Dakako, čovjek mora samog sebe spoznati i mora se u nekoga pouzdati mimo
samoga sebe, jer sâm ne može biti ni siguran, ni sretan, ni uspješan, ni spašen. Čovjek
je siguran i sretan samo ako ima nekoga sa sobom i iznad sebe. Riječ īmān3
znači “biti
pouzdan u nekoga”. Prema tome, al-mu'min znači “pouzdanik u nekoga”, a al-mu'min
billahi znači “biti pouzdanik u Boga”.
Čovjekova radoznalost diktira njegovu samospoznaju, dok ga njegov osjećaj
ovisnosti o višoj sili navodi da osluškuje nebeski signal i znak, kao i nebesku riječ i
poruku.

Čovjek je zaljubljen u svoju slobodu, ali je istodobno i uplašen od nje. Strah
ga je da ga sloboda ne odvede u samoću. Zbog toga, čovjek se bolje osjeća kad je
ovisan o višoj sili, koja brine o njegovom sigurnom hodu na zemlji. Šejtan-Lucifer je
slobodan, ali je sâm i zato nije ni siguran ni sretan, jer je proklet, a proklet je zato što
ometa Božiji signal i poriče Božiju riječ. Šejtan ima svoje poklonike, ali nije u njih

3 Bosanski prijevod riječi īmān je “vjera”, što nije skroz pogrešno, ali nije ni skroz precizno. Precizniji
prijevod je “pouzdanje”. Prema tome, kada kažemo: “Amentu billah”, mi kažemo: “Ja sam pouzdan u
Boga”, a kad kažemo: “Ja sam mu'min billah”, mi kažemo “Ja sam pouzdanik u Boga” ili “Ja sam
Božiji pouzdanik”.
6
pouzdan, kao što ni oni nisu pouzdani u njega. Oni ometaju jedni druge i poriču riječ
jedni drugima. Oni se tako međusobno hrane; oni se održavaju lažnim slikama i
lažnim riječima. Uistinu, oni su udruženi u zajedničkom poduhvatu ometanja Božijih
nebeskih signala i Božijih nebeskih riječi, koje Svevišnji Bog, dž.š., šalje na zemlju
preko svojih vjesnika i poslanika, svojim dužnicima, pouzdanicima i povjerenicima, a
to su ljudi, vlasnici uma, ulul-l-elbāb. To su oni koji su sposobni da prepoznaju Božiji
signal i čuju Božiju riječ.
V
Najveći izazov za ulu-l-elbāb, razumne ljude, je kako prepoznati pravi
božanski signal i kako poznati pravu božansku riječ. Čovjek se od postanja do danas
suočavao sa mnoštvom signala nebo-zemlja, kao i zemlja-nebo, i slušao je riječi, koje
liče na božanske poruke, ali one to nisu.

Dakle, nisu svi signali i znakovi Božiji signali i znakovi, niti su sve riječi i poruke Božije riječi i poruke. U stvari, najteže je
ustanoviti ko su pravi donositelji i pronositelji božanskih poruka. Od prvog do
posljednjeg Božijeg vjesnika i poslanika to je bio za sve ljude najveći ispit. Taj ispit je
sumiran u kur'anskom dijalogu, u kojem se zahtijeva od Muhammeda, a.s., da pokaže
nadljudsku moć ako hoće da mu se vjeruje da je Božiji vjesnik i poslanik:

Kažu nećemo ti vjerovati:
– sve dok nam iz zemlje vodu ne izvedeš;
– ili dok ne budeš imao vrt od palmi i loze ispod kojih si naveo rijeke;
– ili dok na nas ne spustiš nebo u parčadima, kao što tvrdiš;
– ili dok ne dovedeš Allaha i meleke za svjedoke;
– ili dok ne budeš imao kuću od zlata;
– ili dok se na nebo ne popneš;
7
– a nećemo ti vjerovati da si se popeo na nebo dok nam ne doneseš Knjigu da je
čitamo;
– Reci im: – Hvaljen neka je Gospodar moj! – Ja sam samo čovjek, poslanik.
– Reci im: – Ja sam samo čovjek kao i vi, meni se ukazuje da je vaš Bog – jedan Bog.
Pa ko želi da ima lijep susret sa svojim Gospodarem, neka čini dobra djela i neka se u
svojoj pobožnosti Gospodaru svome ne klanja nikom osim Njemu i neka ne smatra
nikoga Njemu ravnim.
Ali, oni ne odustaju, već nastavljaju da Muhammedu, a.s., prigovaraju:
– Kažu: – Šta je ovom “poslaniku”, on jede hranu i po trgovima hoda;
– kako to da nijedan melek-anđeo nije sišao s neba da zajedno s njim opominje;
– ili da mu se spusti kakvo blago;
– ili da ima vrt iz kojeg bi se hranio;
– pa onda još dodaju oni koji istinu skrivaju: – Vi slijedite čovjeka koji je sihirom
opčinjen.
Na te prigovore, Svevišnji Allah odgovara:
– (Oni ne shvataju) da Mi prije tebe nismo poslali nijednog poslanika koji nije jeo i po
trgovima hodao. Mi hoćemo da vi jedne druge iskušavate pa zato budite uporni! Tvoj
Gospodar sve vidi.
A onda Pejgambera ovako poučava:
– Reci im: – Ja vam ne govorim da posjedujem Allahove riznice, niti vam govorim da
poznajem nevidljivi svijet, niti vam kažem “ja sam melek-anđeo”. Ja samo slijedim
ono što mi se ukazuje. Pitaj ih: – Je li isti onaj koji je slijep i onaj koji vidi? Zašto o
tome ne razmisle?
A potom nam Svevišnji Allah svima poručuje:
– Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili
ubijen bio, zar biste se vratili stopama svojim tamo gdje ste prije bili? Onaj koji se
svojim stopama vrati tamo gdje je prije bio neće Allahu nimalo nauditi, a one koji su
zahvalni Allah će sigurno nagraditi.
VI
Vođen Allahovom milošću svim svjetovima Muhammed, alejhisselam, se nije
dao zbuniti ni u svojoj ljudskoj naravi ni u svojoj vjesničkoj i poslaničkoj misiji. Znao
je da je čovjek mjera čovjeku i zato onaj koji se izdiže iznad čovjeka, ne može biti
čovjek, ne može biti uzorita mjera za čovjeka. Prema tome, njegova vjesnička misija
(al-nabijj) bila je da objasni čovjeku transcedentalnost svijeta َte da mu u
najsnažnijem iskazu ikad utvrdi istinu kroz negaciju kao najveću afirmaciju da:

“Nema boga, osim Allaha, Jednog i Jedinog”
Njegova poslanička misija
(al-resūl) bila je da ustanovi red i poredak u imanentnom svijetu
hijeropovijesti je mnogo više bilo vjesnika nego poslanika, jer uvijek je teže utjecati
na duh nego na tijelo.
VII
Naše bosansko iskustvo u vjeri, koje se nesumnjivo temelji na Kur'anu i
Sunnetu, daje nam za pravo da se držimo tradicije mevluda, kao dokazane metode u
očuvanju i razvijanju našeg vjerskog islamskog i kulturno bošnjačkog identiteta.
Bosanski mevlud ne samo da nije bid'at, već je dragovoljni ‘ibādet, koji nas upućuje
na ljubav prema Muhammedu, Ahmedu, Nebijjur-rahmeti, Nebijjut-tewbeti,
Resūlullahu, Habībullahu, Šefī'ullahu, Mubešširu, Nazīru, Sirādžu, Munīru, al-Fātihu,
al-Mukhtāru, Khātemu-l-enbijā'i, Tāhi, Jāsinu, Abdullahu, Ebū Qāsimu, Ebu
Ibrahīmu, Al-Emīn. Ovo su samo neka od lijepih imena našeg Pejgambera, imena
koja nam blaže dušu i razgaljuju srce zato što znamo da je spominjanje svakog od
njegovih lijepih imena salāvat i selām na njega, koji se vraća na nas. Jer, naša ljubav
prema Pejgamberu vraća se nama. I sve što je više dajemo njemu, sve više je imamo
za sebe i u sebi. – Reci im, Muhammede, ako uistinu volite Allaha, slijedite mene i
Allah će zavoljeti vas. I oprostiće vam grijehe. Allah prašta i milostiv je. (Kur'an,
2:31).
Dakako, onoga koga se ne voli ne može ga se ni slijediti. Mi, dakle, slijedimo,
Ebu el-Qasima Muhameda, a.s., zato što ga volimo, a volimo ga zato što u primjeru
njegovog života nalazimo uzor za naš život, nalazimo smiraj u našoj duši, osjećamo
da smo kroz ljubav prema njemu u milosti Allahovoj, koji je njemu povjerio najveći
emanet, kojeg jedan čovjek može ponijeti. To je ono što se često gubi iz vida, a to je
da je Muhammed, a.s., bio čovjek prije nego je postao Allahov vjerovjesnik, anNebijj,
i Allahov poslanik, ar-Resūl.
VIII
Samo tako i nikako drugačije moguće je razumijeti značenje i značaj Ebu
Ibrahima, kako ga je Džibril-i Emin volio zvati, u njegovoj ljudskoj prirodi i njegovoj
vjerovjesničkoj i poslaničkoj ulozi. Ništa manje nije važno biti čovjek, možda je to
čak i važnije, od vjerovjesnika i poslanika. Može se reći da je biti čovek najbitniji
uvjet da bi se nekome povjerio emanet vjerovjesništva i poslanstva. Jer, čovjek se
rađa, a vjerovjesnik i poslanik se postaje pod uvjetom da je čovjek rođen za tu misiju.
Kao što smo rekli, Ebu el-Qasim Muhammed, a.s., bio je rođen za Božijeg vjesnika i
poslanika. Bio je dječak u naručuju Halime as-Sa'adijje, koja ga je hranila zdravim
mlijekom beduinke. Taj osjećaj roda po mlijeku sa plemenom Beni Sa'ada nije ga
nikad napustio. Nakon 50 godina od djetinjstva on je taj osjećaj pokazao na Hunejnu.
Naime, prvo su ratnici iz Beni Hawazina natjerali muslimane na povlačanje. Evo kako
to Kur'an opisuje: – Allah vas je na mnogim mjestima pomagao, a i onoga dana na
9
Hunejnu kad vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo,
nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg
dali. Zatim je Allah na Poslanika svoga i na vjernike milost pustio, i vojske koje vi
niste vidjeli poslao i one koji nisu vjerovali na muke stavio; i to je bila kazna za
negatore. (Kur'an, 9:25).
Vidjevši da bježe Muhammed, alejhisselam, je ustao i povikao: – Gdje bježite,
ljudi? Ja sam Allahov Poslanik. Ja sam sin Abdulmuttalibov! Ove riječi su zaustavile
prave, iskrene i hrabre borce, koji su uz pomoć nevidljive vojske, brzo promijenili
bitku na Hunejnu u svoju korist. Među zarobljenicima u šatoru Benu Hawazina bila je
i jedna starica iz plemena Beni Sa'ada, koja je tvrdila da je Alejhisselamova sestra. Na
to su se ashabi nasmijali, ali starica je bila uporna sve dok je nisu odveli do
Alejhisselama. – Muhammede, ja sam tvoja sestra – kazala je povišenim glasom. –
Imaš li dokaz za to? – upitao je Poslanik. Zagrnuvši rukav, starica je pokazala
ogrebotinu na svojoj tamnoj koži. – Ovo mi je od tebe – reče. – Sjećaš se kada sam te
jednog dana nosila na mom boku kroz dolinu Sirhan da stignemo pastire? Da, bila je
to, zaista, Džudama, Alejhisselamova sestra po mlijeku. Poslanik je bio presretan.
Skinuo je svoj ogrtač i prostro joj da sjedne. Dugo su tako ostali zajedno sjećajući se
uspomena iz djetinjstva. Alejhisselam se raspitivao za njegovu ostalu braću i sestre po
mlijeku. Sutradan Alejhisselam je ispratio svoju sestru Džudamu sa poklonima i
selamima.
IX
Ebu el-Qasim Muhammed, a.s., bio je jetim, kojeg su odgajali djed i amidža,
Abdulmuttalib i Ebu Talib. Bio je pastir, jer kako kaže: – Allah nije poslao nijednog
vjerovjesnika a da nije bio pastir. A ti, Poslaniče? – upita jedan ashab. – Da, i ja sam
bio pastir. Čuvao sam ovce nekih Mekkelija.
Bio je al-Emīn, pouzdani čuvar emaneta kod ljudi prije nego ga je Allah
Milostivi ovlastio da preuzme i čuva Njegov najuzvišeniji emanet, kojeg su nebesa,
Zemlja i planine odbile da preuzmu i ponesu iz straha da ga neće moći iznijeti do
kraja. – Mi smo ponudili nebesima, Zemlji i planinama emanet, pa su se sustegnuli i
pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je zaista prema sebi i
nepravedan i lahkomislen (Kur'an, 33:72).
Ali, Ebu el-Qasim nije imao izbor već da 610. godine po Mīladu preuzme taj
teški, ali uzvišeni emanet, kojeg mu je Džibril-i Emin ponudio u pećini Hira, dok su
Kurejšije još uvijek spavali u Mekki i dok je svijet još uvijek živio u mraku zaborava i
nemara prema Božijem zavjetu. Muhammed al-Emīn nije imao izbor već da čita što
mu se diktira od Sveznajućeg, koji ga šalje da bude milost svjetovima, da bude znak i
putokaz čovječanstvu, da bude podsjetnik i svjetionik, da bude opomena i radosna
vijest svima koji imaju sluh da čuju, koji imaju oči da vide, koji imaju razum da
misle, koji imaju srce da osjećaju, koji imaju dušu da vole čovjeka. Onoga što je
nepravedan prema sebi pa ga valja stalno ispravljati, kao i onoga koji je lahkomislen
10
pa ga valja stalno uozbiljavati da zna da je bît njegovog čojstva u al-īmānu, vjeri, koja
je sadržana u al-emānetu, povjerenju, koji se očituje u al-islamu, miroljubivoj
pokornosti Bogu, koja se živi u as-salāmu, miroljubivom svijetu pojedinca i
zajednice.
X
Oni koji u zadnje vrijeme napadaju našeg Pejgambera, ne napadaju ga kao
vjerovjesnika i poslanika. Poslanik je u tom pogledu zaštićen od svog Gospodara. Oni
našeg Pejgambera napadaju kao čovjeka sa dušom i srcem. Oni hoće da mu otmu
njegovu plemenitu ljudskost, koju oni nemaju. Oni hoće da nam ga uzmu, da nam ga
istrgnu iz našeg srca i naše duše. Hoće da nam ga prikažu kroz njihovu ružnu sliku
koju crtaju. Ne njega već sebe. Pejgamber nema fizičku sliku. Zato mi njegovu sliku
ne držimo na zidu. Mi njegov lik držimo u našoj duši. Jer, naš Pejgamber ima ljudsku
dušu, koja je srodna našim dušama. On ima ljudsko srce, koje je sraslo sa našim
srcima. On ima čojstvo, koje živi u našem čojstvu. Onaj koji toga nema, neka se ne
poziva na njega. Naš Pejgamber nije od Boga poslan da razgoni ljude, već da plijeni;
nije poslan da dijeli, već da spaja; nije poslan da proklinje, već da prašta; nije poslan
da mrzi, već da voli; nije poslan da zavađa, već da okuplja; nije poslan da ubija, već
da spašava; nije poslan da ratuje, već da miri ljude; nije poslan da širi fitnu, već da
snaži vjeru i povjerenje među ljudima.
XI
Kako na početku tako i na kraju, uvijek je u pitanju vrijednost svih vrijednosti
u ljudskom životu, a to je emanet, to je povjerenje, to je trust, kojeg danas najviše
nedostaje. U stvari, sve se u svijetu okreće oko toga da li ima ili nema povjerenja:
mito i korupcija, bijeda i siromaštvo, zlo i nemoral, teror i terorizam, rat i mir. Ljudi
nemaju povjerenje u ljude; nacije nemaju povjerenje u nacije; vjere nemaju povjerenje
u vjere; vjernici nemaju povjerenje u vjernike; ateisti nemaju povjerenje u ateiste;
radnici nemaju povjerenje u poslodavce; građani nemaju povjerenje u vlast; rođaci
nemaju povjerenje u rođake; roditelji nemaju povjerenje u djecu; djeca nemaju
povjerenje u roditelje; učitelji nemaju povjerenje u učenike; učenici nemaju
povjerenje u učitelje. Korijen današnje krize povjerenja u svijetu treba tražiti u
negaciji vjere kao takve. Ali, to se može naći i u lažnoj afirmaciji vjere, što je mnogo
opasnije i za vjeru i za povjerenje među ljudima i nacijama. Čini nam se da je ova
pojava danas najprisutnija. I za nas muslimane najopasnija, jer se dovodi u vezu sa
islamom i muslimanima.
XII
Zato moramo postaviti pitanje: Kako su muslimani izgubili tu dragocjenu
vrijednost emaneta, povjerenja, među samima sobom? Zašto su iznevjerili emanet elEmīna?
Kako će mu pogledati u oči sutra na Sudnjem Danu? Teoretski, postoji
odgovor na ova teška pitanja. Ali, praktično niko nema odgovor. Stoga, dok
11
muslimani obilježavaju blagdan rođenja, mevluda, posljednjeg Allahovog Poslanika
nužno je da međusobno podijele riječi vjere i povjerenja, potrebno je da se sjete
emaneta, kojeg je Poslanik preuzeo u njihovo ime u pećini Hira prije 1406 godina,
emaneta koji im osigurava mir i sigurnost u njihovim dušama, u njihovim domovima,
u njihovim domovinama, i u svijetu. Muslimani danas nemaju mir ni u duši, ni u
domu, ni u domovini, ni u svijetu. U duši su uznemireni zato što im vjeru pljuju i oni
koji znaju i oni koji ne znaju o čemu pričaju; muslimani su u domu nemirni zato što
im svakog časa u svako doba dana i noći mogu pokucati na vrata sa optužbom da su
teroristi; muslimani su nesigurni u svojim domovinama zato što ih može bezobzirno
bombardirati bilo koja vojska u svijetu; muslimani su nespokojni u svijetu zato što su
označeni kao osumnjičeni za terorizam zbog onih koji se pozivaju na islam dok čine
teroristička djela.
XIII
U ovoj strašnoj oluji koja je zahvatila muslimane širom svijeta neki misle da
se treba sakriti u mišju rupu i čekati dok oluja prođe. Drugi smatraju da se treba oluji
prikloniti i pokloniti, treba se od islama i muslimana udaljiti, treba se islama i
muslimana odreći, treba misliti i raditi kako vjetar puše, odnosno kako oluja diktira.
Treći, pak, misle da treba ostati ispravan i uspravan baš onako kao je Ebu el-Qasim
Muhammed, a.s., ostao ispravan, el-Emīn i uspravan el-Musteqīm na pravom putu elSirāt
el-Musteqīm unatoč olujama, koje su ga pratile, dok je nosio i pronosio svijetom
emanet, kojeg su nebesa, Zemlja i planine odbile da nose i pronose.
XIV
Bošnjače, mu’mine, nemoj da te je strah nikoga osim Boga, dž.š. On je Prvi i
Posljednji, On je Vidljivi i Nevidljivi, On je Sveznajući i Svevideći, On je iznad svih i
svega što postoji, On je Tvoj īmān a ti si Njegov emānet, čuvaj Njegov emānet da bi
sačuvao svoj īmān, koji ti daje mir i sigurnost unatoč olujnom zboru, koji se sručio na
naš Ummet, na našu vjeru i na naše povjerenje.
– Došao vam je Poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva
čeka da pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv. (Kur'an, 9:128).
– Allah i meleki Njegovi donose salavat na Vjerovjesnika. O vjernici, i vi donesite
salavat i selam na njega. (Kur’an, 33:56).

CDV.BA