Turska književnost danas spada među čitanije nacionalne književnosti u Hrvatskoj!

Azra Abadžić Navaey

Ekrem Čaušević rođen je u Brekovici kod Bihaća 1952. godine. Studij orijentalne filologije (turski, arapski i perzijski jezik i književnosti) završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1974. godine.

Na istom je fakultetu magistrirao i doktorirao te započeo znanstvenu i nastavničku karijeru.

Do 1992. predavao je na sarajevskoj Katedri za turkologiju. 1994. dolazi u Hrvatsku te osniva Katedru za turkologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojoj i danas radi u zvanju redovnog profesora iż više predmeta (Suvremeni turski jezik, Osmanski jezik, Uvod u turkologiju i Povijest turkijskih naroda i jezika).

Od 1995. godine gostujući je profesor na Odsjeku za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
Usavršavao se u Istanbulu, Ankari, Beču, Budimpešti, Sofiji i Göttingenu. Akademske godine 1992/1993. i 2000/2001. kao stipendist njemačke zaklade A. von Humboldt bio je gostujući profesor i istraživač na Sveučilištu u Göttingenu.

Kao voditelj ili istraživač sudjelovao je u nekoliko domaćih i stranih projekata. Autor je brojnih znanstvenih i stručnih radova u domaćim i stranim časopisima, “Gramatike suvremenoga turskog jezika” (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1996.) i sveučilišnog udžbenika “Turkološka čitanka” (Ibis grafika, Zagreb, 2002.). S osmanskog je preveo i priredio „Autobiografiju Osman-age Temišvarskog” (Srednja Europa, Zagreb, 2004.).

Široj je javnosti poznat po uspjelim prijevodima romana turskoga nobelovca Orhana Pamuka: “Zovem se Crvena” (s Martom Andrić), „Crna knjiga” (s Janom Bušić i Draženom Babićem) i „Muzej nevinosti” (s Kerimom Filan).

Godine 2006. dobio je nagradu Kiklop (2006.) za prijevod Pamukove memoarske proze “Istanbul: grad, sjećanja”.

Član je redakcija stručnih i znanstvenih časopisa, dopisni član Türk Dil Kurumu (Turske jezikoslovne akademije) u Ankari, dobitnik odlikovanja Republike Turske za posebne zasluge u unaprijeđenju znanosti te dobitnik Nagrade turkologa svijeta za zasluge u turkologiji (2012.).

Ugledni ste turkolog u regiji i svijetu i dobitnik više priznanja za svoj znanstveni rad. Na samom početku moram Vas upitati: otkud interes za studij orijentalne filologije?

Može vam se učiniti nevjerojatnim, ali u srednjoškolskoj dobi ne samo da nisam gajio interes za orijentalne studije, nego nisam ni znao da takvo što postoji. Nakon što sam 1970. završio bihaćku gimnaziju, želio sam studirati komparativnu književnost u Zagrebu.

No tada mi je u ruke dospio vodič za studij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu iz kojega sam doznao da na tom fakultetu postoji i Odsjek za orijentalistiku gdje se mogu studirati arapski i turski jezik kao glavni, te perzijski kao obavezni pomoćni jezik.

Bili su tu i drugi predmeti relevantni za filološke studije: književnost, povijest islamske civilizacije, osmanska paleografija i diplomatika. To me je „otkriće“ toliko snažno ponijelo da sam se istoga trena odlučio za studij orijentalistike.

Potaknut pitanjima poput vašega, u zrelijim sam godinama često razmišljao o tome zašto sam tako naglo i nenadano napravio taj izbor i spoznao, točnije osvijestio neke stvari o sebi.

Koje je tačno ?

Rođen sam u „miješanom braku“ i vjerojatno stoga u našoj se kući nikada nije razgovaralo o vjeri, odnosno o vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti. Većina mojih školskih prijatelja odgajana je u obiteljima u kojima su, iako diskretno, njegovani nacionalni i vjerski osjećaji i tradicije, no ja sam odrastao u drukčijem okruženju.

Dakle, moguće je da je izbor studija bio posljedica mojeg tada još neosviještenog traganja za odgovorom na pitanje „kamo pripadam“.

Još jedan moment mogao je utjecati na odabir orijentalistike: mutne predodžbe o „turskim vremenima“ koje su mi golicale maštu zbog toga što je svaki pedalj moga zavičaja, Bosanske krajine, obilježen tragovima osmanske prisutnosti. Spomenut ću stara groblja, džamije i kule, zapuštene „mahale“, prigradske sokake, „čudne“ riječi koje su koristili stariji ljudi…

Ali, svi materijalni spomenici osmanske kulture bili su u tako jadnom stanju da sam u ranim godinama mislio da su Turci vladali Bosnom u nekim pradavnim vremenima!

U moje vrijeme u školama je bosanska povijest sustavno ignorirana (izuzev njemačkih ofenziva u Drugom svjetskom ratu!) i tendenciozno interpretirana: Turci su se spominjali samo u kontekstu mita o Kosovskoj bitci, buna protiv dahija i u književnoj imaginaciji danka u krvi.

Zbog svega toga orijentalistika mi se mogla učiniti putem mogućega prosvjećenja, koji je najednom iskrsnuo preda mnom da me odvede u svijet sa starih fotografija Bihaća, koje su povremeno znale objaviti lokalne novine „Krajina“.

Na njima sjedobradi starci odjeveni u čakšire, s bijelim čalmama, dokono stoje na drvenom bihaćkom mostu i puše. Dakako, tada nisam mogao ni sanjati da si ti „Turci“ zapravo mjesni muslimani – Bošnjaci i Bišćani.

Što je uopće značilo studirati orijentalne jezike u jugoslavenskom Sarajevu ranih sedamdesetih dvadesetog stoljeća?

Što se struke tiče, Sarajevo je u to vrijeme bilo vodeći orijentalistički centar ne samo u Jugoslaviji, nego i u regiji. Arabistički, turkološki i osmanistički radovi iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, među kojima se mnogi i danas smatraju značajnim znanstvenim prilozima, nastajali su ili su objavljivani u Sarajevu, u Prilozima za orijentalnu filologiju i posebnim izdanjima Orijentalnoga instituta, odnosno u izdavačkim kućama „Svjetlost“ i „Veselin Masleša“.

Na Odsjeku za orijentalistiku predavali su istaknuti profesori i znanstvenici kao Nedim Filipović, Hamid Hadžibegić, Vančo Boškov, Srđan Janković. U nastavu su bili uključeni i poznati arabisti i turkolozi s Orijentalnoga instituta, u moje vrijeme Teufik Muftić i Ešref Kovačević.

Sarajevo je tada bilo istinsko multietničko i multikulturno središte pa nije ni čudo što su se na tamošnji studij orijentalistike upisivali i studenti iz drugih republika bivše Jugoslavije – Makedonije, Srbije, Crne Gore i Hrvatske.
Kakve su bile reakcije tadašnje okoline na Vaš odabir studija, kakva su Vaša iskustva iz tog perioda?
Za multietničko i multikulturno Sarajevo, u kojemu su Odsjek za orijentalistiku i Orijentalni institut utemeljeni iste godine (1950.), studij orijentalne filologije doživljavan je kao jedan od studija iz ponude Filozofskoga fakulteta. Doduše, egzotičan, ali ni po čemu drugome poseban ili obilježen.

„Čistu“ orijentalistiku, ali i kombinirani studij arabistike i nekoga od svjetskih jezika, najčešće engleskog, studirali su studenti svih nacionalnosti. Sedamdesetih godina prošloga stoljeća broj studenata se povećao zbog toga što su velika bosanskohercegovačka poduzeća, koja su sklapala značajne poslove u arapskome svijetu, trebala prevoditelje.

Trebala ih je u velikom broju i vojska. No za razliku od Sarajeva, u bosanskim „provincijama“ atributi orijentalni, osmanski, turski, arapski izazivali su zazor kod pripadnika svih nacionalnosti, pa čak i kod većine Muslimana (danas Bošnjaka) srednje i mlađih generacija.

Doduše, atribut arapski nešto manje, ponajprije zbog izvrsnih političkih i gospodarskih odnosa Jugoslavije s arapskim zemljama. Pamtim da su u ranim sedamdesetim godinama najpoželjniji i najprestižniji studiji u mojem okruženju bili društveni – pravo, ekonomija, političke znanosti, sociologija, novinarstvo i sl.

Stoga možete pretpostaviti kakvu je nevjericu, pitanja i komentare mogao izazvati izbor orijentalistike među mojim poznanicima i prijateljima, pa i u široj obitelji. (Što će ti to?; Kome to treba?; Koga zanima „turski vakat“?; Ima li i turski jezik gramatiku?).
Studij orijentalistike katkad je bilo teško braniti i pred nepoznatim kolegama koji su u studentskoj menzi ljubopitljivo i s nevjericom zagledali rječnike i knjige s naslovima ispisanim arapskim slovima.

Stoga sam svoje knjige okretao naopako čak i kad su bile na turskoj latinici. Neka su mi pitanja teško padala zbog toga što nisam mogao uvjerljivo obrazložiti zbog čega sam naprečac odabrao baš taj studij, a ni znati jesam li pogriješio i hoću li kao turkolog moći naći posao.

Naime, u to vrijeme diplomirani turkolog mogao je raditi samo u znanosti.
Godine 1974. završili ste studij orijentalne filologije u Sarajevu gdje ste tijekom osamdesetih izgradili vrlo uspješnu akademsku karijeru na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Dvadeset godina kasnije, 1994. kao jedan od vodećih bosanskohercegovačkih turkologa došli ste u Hrvatsku i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu utemeljili studij turkologije.

Za Vama su četiri desetljeća vrlo aktivnog znanstveno-istraživačkoga rada, period obilježen promjenama različitih akademskih sredina, političkih sistema i društvenih klima. Koliko su Vam te promjene i izmještanja išli na ruku? Jesu li one za struku poput Vaše bili poticaj ili možda prije stanovita kočnica?

Boravak u novoj akademskoj sredini, a tu prije svega mislim na inozemstvo, i aktivno sudjelovanje u nastavi i/ili radu na istraživačkim projektima pruža znanstveniku priliku da se osvrne na svoja postignuća, utvrdi gdje je na ljestvici znanstvene relevantnosti u međunarodnim razmjerima svoje struke i preispita se što bi još morao napraviti ili poboljšati da bi ostvario još bolje rezultate.

Gostujući profesor ili znanstvenik usto ima priliku sklopiti neposredna poznanstva s inozemnim kolegama i razmijeniti iskustva i znanja, upoznati se s praktičnim organizacijskim rješenjima i načinom na koji funkcionira tamošnja znanstvena zajednica. Može imati sreću da otkrije drukčije pristupe struci i drukčiji način razmišljanja o njoj.

Moje iskustvo govori da privremena ili trajna promjena sveučilišta gostujućem profesoru može značiti još puno toga: nove mogućnosti i bolje uvjete rada, poticaj na koji ga „tjera“ nova sredina, potrebu da se dokaže i potvrdi u njoj, da se znanstveno etablira i aktivno uključi u akademsku zajednicu.

Stoga mislim da bi svaki sveučilišni profesor morao steći takva ili slična iskustva. Na razmjeni profesora i, dakako, studenata, inzistira i „bolonjski program“. To mu se, za razliku od mnogih drugih sadržajno ispražnjenih floskula koje mirne duše možemo nazvati „bolonjskim kičem“, mora priznati kao velika prednost u odnosu na stariji način studiranja.

Nažalost, moguće je da će se razmjena „po Bolonji“ urušiti pod teretom financijskih nedaća, ali o tom scenariju ne želim ni razmišljati. U starijem, predbolonjskom sustavu sretali smo profesore koji su bili uvjereni da njegov asistent mora diplomirati, magistrirati i doktorirati kod njega, a po mogućnosti ni ne odvajati se od njega sve dok profesor ne ode u mirovinu.

Karikirano govoreći, bilo je moguće zamisliti da netko osnovnu školu završi u selu, srednju u susjednome gradiću i fakultet u administrativnom sjedištu županije te ondje ostane graditi sveučilišnu karijeru, a da nije ni prošetao glavnim gradom svoje domovine.

Danas je to ipak nezamislivo.
Kako se rodila ideja o osnivanju turkologije u Zagrebu?

Vama je poznato da se o osnivanju turkologije na Sveučilištu u Zagrebu počelo razmišljati krajem 19. st. Međutim, tek uoči Drugoga svjetskog rata ta je ideja bila na pragu ostvarenja budući da se u Zagrebu stjecajem okolnosti skrasio orijentalist Aleksej Olesnicki, kojije 1928. godine angažiran u JAZU (danas HAZU) kao honorarni službenik za prikupljanje orijentalnih rukopisa i njihovu katalošku obradu. Olesnicki je 1937. imenovan pomoćnim nastavnikom za turski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1943. promaknut u zvanje docenta. Nažalost, iste je godine umro tako da turkologija nije zaživjela kao studij.

U devedesetima, godinu dana nakon što je Hrvatska proglasila neovisnost, inicijativu za osnivanje turkologije na Zagrebačkom sveučilištu dao je prof. dr. sc. Nenad Moačanin. Bilo je dogovoreno da nakon isteka stipendije Zaklade A. von Humboldt počnem predavati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Budući da je jezik okosnica svake filologije, a ja se prvenstveno bavim turskim jezikom, time je konačno bio stvoren preduvjet za osnivanje prve i zasad jedine turkološke katedre u Hrvatskoj. Velika je sreća što je u vrijeme osnivanja turkologije pročelnik Odsjeka za opću lingvistiku i orijentalne studije bio akademik prof. dr. sc. Mislav Ježić.

On je zdušno podržao inicijativu prof. Moačanina i studij turkologije (istodobno i studij hungarologije) uveo u spomenuti Odsjek.

Ipak, zagrebačka turkologija ne bi mogla odmah zaživjeti kao samostalan studij i kao ustrojbena jedinica na razini katedre (de facto odsjeka) da se u njezin rad od prvoga dana nisu uključili i drugi kolege orijentalisti: dr. sc. Nenad Moačanin i dr. sc. Tatjana Paić-Vukić, te prof. dr. Fehim Nametak sa sarajevskoga Filozofskog fakulteta.

Kako tumačite činjenicu da je studij turkologije uspio zaživjeti u politički najosjetljivijem periodu moderne hrvatske povijesti, ratnih devedesetih? Kakav je bio prijem u akademskoj i široj zajednici s obzirom na uglavnom negativnu percepciju Turaka u kolektivnoj svijesti hrvatskih građana?

Osnivanje novih studija i studijskih smjerova ovisi i o gospodarskim i političkim okolnostima. Turska se diplomacija nakon izbijanja rata 1991. godine pojačano angažirala u svim državama nastalim na prostorima bivše Jugoslavije, uključujući i Hrvatsku koja je razvila izvrsne političke odnose s Turskom.

Tom zbližavanju Hrvatske i Turske pridonijeli su i uspjesi turske diplomacije u pregovorima između zaraćenih strana, ali i činjenica da je Hrvatska u Europi donekle bila politički izolirana zbog rata između Hrvata i Bošnjaka u susjednoj zemlji.

Utemeljenje turkologije na Zagrebačkom sveučilištu Turci su doživjeli kao čin dobre volje i nastojanja da se između Hrvatske i Turske uspostave ne samo politički i gospodarski, nego i znanstveni i kulturni odnosi, i to su znali cijeniti.

Prvi turski veleposlanici, koji su po dolasku u Zagreb posjećivali i Odsjek za hungarologiju i turkologiju, nisu propuštali napomenuti da im je osobno tadašnji turski predsjednik Demirel naložio da se „angažiraju u materijalnoj ili kadrovskoj pomoći zagrebačkoj Katedri za turkologiju“.

Prijem na koji je turkologija naišla u akademskoj zajednici, a tu prije svega mislim na Filozofski fakultet i tadašnji Odsjek za opću lingvistiku i orijentalne studije, bio je izvrstan. Ako bih morao istaknuti pojedince koji su zdušno podržali turkologiju i bili svjesni njezina značenja za povijesna, filološka, etnološka i druga istraživanja, onda su to akademik Ježić, prof. dr. sc. Stipe Botica, tadašnji dekan Filozofskoga fakulteta, pokojna profesorica Milka Jauk-Pinhak, u to vrijeme prodekanica, dr. sc. Anđelko Mijatović, savjetnik predsjednika Tuđmana za znanost i drugi.

Pojedince izvan akademske zajednice dakako ne bih ni spomenuo da se njihove reakcije na turkologiju danas ne prepričavaju kao autentične anegdote. Ivo Žanić u knjizi „Prevarena povijest“ spominje hercegovačkog guslara koji je 1996. opjevao „tiskanje turskoga pravopisa u Zagrebu“ (to jest moje Gramatike suvremenoga turskog jezika), izražavajući bojazan da bi jednoga dana „taj pravopis mogao zaživjeti i u Federaciji (Bosne i Hercegovine)“!

Tu „anegdotu“ preuzela je od Žanića i jedna američka autorica i uvrstila je u svoju knjigu o nacionalizmima na prostorima bivše Jugoslavije.

Područja Vašeg znanstvenog interesa poprilično su široka: od suvremenog turskog jezika, preko osmanskih tekstova do različitih kulturnopovijesnih tema vezanih za osmansku Bosnu. Pa ipak, profilirali ste se u prvom redu kao turkolog lingvističkog usmjerenja, Vaša prva strast su jezik i riječi.

Autor ste Gramatike suvremenoga turskog jezika, iznimno hvaljene i citirane u svijetu, a već dugo godina radite na prvom hrvatsko-turskom rječniku. O kakvom je projektu riječ?
Kad se govori o projektima, onda se obično misli na znanstvena istraživanja ili znanstveni rad od kojega se očekuju konkretni rezultati. Iza projekata stoje odgovarajuće institucije i materijalno ga podupiru.

Hrvatsko-turski rječnik zamislio sam kao osobni projekt, ako se zadatak koji sami sebi zadamo uopće može zvati projektom. Pa ipak, moja prvotna namjera nije bila da sam radim na njemu, to je naprosto anakronizam.

Naime, bio sam uvjeren da će mi se pridružiti neki kolege iz Sarajeva, ali se ta suradnja ipak nije dogodila.
Rad na rječniku jedan je od najzahtjevnijih poslova u području filologije ne samo po svojoj opsežnosti i težini posla koja proizlazi iz te opsežnosti, i koju neki leksikografi opisuju atributom „rudarski“, nego i po znanjima i filološkim kompetencijama koje leksikograf mora posjedovati te po ustrajnosti da se započeto dovede do kraja.

Dobronamjerne ljude koji se „čude“ zašto moj rad na rječniku, doduše uza sve druge brojne obaveze i znanstveni rad, traje tolike godine, obično podsjetim na to da će Hrvatsko-turski rječnik imati oko 60 tisuća natuknica, da će, primjerice, svi glagoli sadržavati podatke o valentnosti i svi odreda biti oprimjereni, da su primjeri uzimani iz korpusa tekstova, a ne prepisivani iz drugih rječnika, da će rječnik sadržavati najfrekventnije kolokacije i frazeme hrvatskoga jezika i njihove turske ekvivalente te da valjan turski rječnik čija bi lijeva strana bila neki od južnoslavenski jezika do sada nije napisan! Kad pišete hrvatsko-engleski rječnik, na raspolaganju vam je mnoštvo već objavljenih rječnika, iako ni to nije jamstvo da će vaš biti dobar ili najbolji.

U poslu koji radim ja sam, nažalost, prvi.
Na rječnicima nerijetko radi čitav tim stručnjaka, no vi ste u ovom mukotrpnom poslu već duže vrijeme sami.

Kako je to godinama lutati nepreglednim labirintom riječi? Osjećate li se katkad zatočenikom u toj „tamnici jezika“, da parafraziram Jamesona?

Ta je metafora umjesna i njome se dobro može opisati stanje jednoga leksikografa. Ponekad mi se čini da zapravo ne čitam tekstove na turskom jeziku, nego da u njima lovim meni nepoznate kolokacije, frazeme, nove riječi, neologizme, nova značenja, novu ili neobičnu uporabu neke riječi u kontekstu i slično.

No to je samo površinska manifestacija spomenute opsjednutosti riječima. Ona dubinska proizlazi iz lijeve, hrvatske strane rječnika, na čija pitanja ne možete uvijek jednoznačno odgovoriti: koji bi leksik trebao sadržavati rječnik, u kojem opsegu, za koju namjenu, do koje razine ići u razradi semantičkih grozdova i je li sve podjednako važno.

A uvijek vam se čini da jest, da uza sve recentne riječi i pojmove iz politike, gospodarstva, društva, informatike, tehnologije, medicine, genetike i svega drugoga neizostavno morate imati i riječi poput trklja („motka uz koju se penje grahorica ili loza, pritka“), iako niste sigurni hoće li ikada ikome ustrebati.

Osim lingvističkih i filoloških istraživanja zaokuplja Vas još jedna vrlo specifična kulturnopovijesna tema: bosanski franjevci u vrijeme osmanske uprave i njihovi doticaji s turskom kulturom.

Baveći se njihovim turkološkim radovima istražujete jedan prilično rubni, zanemaren segment kulturnog naslijeđa osmanske Bosne. Kakav je pogled na osmansku baštinu iz pozicije tih „drugih“, nemuslimanskih žitelja Osmanskog Carstva ?

Kakve priče o Turcima i Bosni pripovijedaju zaboravljeni spisi u Plehanu, Fojnici, Kraljevoj Sutjesci…?

Općenito uzevši, franjevački stav prema drugim dvjema konfesionalnim i etničkim zajednicama u Bosni i Hercegovini, pravoslavnoj i muslimanskoj, nije se razlikovao od stava koje su te zajednice imale prema franjevcima.

Sve tri su se zatvarale u imaginarne granice i razvijale svoj način mišljenja i prosuđivanja o događajima presudnim za samoodržanje te zajednice. Koliko god su bosanski muslimani bili inkorporirani u osmansko društvo i osjećali se njegovim dijelom i privilegiranim slojem toga društva, toliko su katolici i pravoslavci imali odmaka, zazora i rezervi prema njemu.

Franjevački izvori, ponajprije ljetopisi, vrlo često govore o nepovjerenju prema institucijama države, posebice prema bosanskim namjesnicima i sudovima. Pa ipak, negativne atribucije nikada se ne pripisuju sultanu, nego u pravilu muslimanima s kojima su dijelili isti jezik i isti životni prostor.

Pitanje je dakle hoćemo li takav njihov stav smatrati „pogledom na osmansku baštinu iz pozicije drugoga“, ili pak pogledom na bosanske prilike iz pozicije domaćega koji je u podijeljenom društvu bio doveden u poziciju drugoga i drukčijega.

Dugi niz godina bavite se proučavanjem tzv. bosanskog turskog jezika. Na tu ste temu upravo dovršili knjigu koja će uskoro izaći na engleskom jeziku kod uglednog izdavača u Istanbulu. O čemu govorite u svojoj novoj knjizi?

U knjizi „The Turkish Language in Ottoman Bosnia“ tragam za odgovorima na dva zanimljiva i nimalo laka pitanja: tko je govorio turski u osmanskoj Bosni i o kakvom je turskom jeziku riječ. Istraživanje se pokazalo vrlo zahtjevnim zbog toga što su se europski putnici rijetko, usputno i šturo osvrtali na raširenost turskoga jezika u Bosni, ali i zbog kompleksnosti problematike.

Zbog pomanjkanja izvora ponegdje je, nažalost, izostala slojevitija analiza jezičnoga stanja, odnosno navodne bosansko-turske „dvojezičnosti“ koju neki znanstvenici spominju u svojim radovima.

Tek nam 19. st. donosi pouzdanije podatke o gotovo zanemarivoj zastupljenosti turskoga jezika u Bosni, kao i prve latinične tekstove na kojima se mogu analizirati njegove jezične karakteristike koje se ne mogu odčitati iz onodobnih turskih tekstova pisanih arapskim pismom.

Čitateljima će možda biti zanimljiv podatak da su autori tih rukopisa bosanskohercegovački franjevci, koji su u svojim školama učili turski jezik kao obavezan predmet, kako bi neposredno mogli komunicirati s vlastima i braniti svoje interese na šerijatskim sudovima ili čak na Porti.

Pored znanstvenih radova bavite se i književnim prevođenjem. Prijevodi romana turskoga nobelovca Orhana Pamuka, koje potpisujete samostalno ili u suradnji s mlađim kolegama, otvorili su novo poglavlje u hrvatskoj prijevodnoj književnosti: zanemarimo li sporadične prijevode s turskog koji su izlazili u Zagrebu između dva svjetska rata, ovo je prvi put da se na hrvatski sustavno prevode djela iz moderne turske književnosti.

Samo u zadnjih deset godina objavljeno je gotovo 30 naslova. Kako tumačite tako dobar prijem turske književnosti posljednjih godina?
Zanimanje za suvremenu tursku književnost ne samo kod nas, nego i u svijetu, počinje s usponom Orhana Pamuka.

To je činjenica koju nitko ne može poreći, čak ni oni nacionalistički krugovi u Turskoj koji ga na sve načine nastoje politički diskvalificirati. Zahvaljujući Pamuku čiji je roman „Zovem se Crvena“ kod nas tiskan u nevjerojatno visokoj nakladi (prvo izdanje prodano je u 10.000 primjeraka, a čini se da je i drugo rasprodano), mogli su na hrvatsko tržište ući i drugi pisci.

Sudeći po oglednim rezultatima čitanosti knjiga u Hrvatskoj u 2013. godini, koje je obradio kolega Neven Ušumović koristeći Sustav Zaki (najraširenija aplikacija za katalogizaciju i cirkulaciju knjižničnog fonda u Hrvatskoj), broj posudbi najčitanijih naslova dopušta nam zaključak da turska književnost danas spada među čitanije nacionalne književnosti u Hrvatskoj!

Među turskim piscima Orhan Pamuk je, dakako, na prvome mjestu, a slijede ga spisateljice Elif Şafak, Ayşe Kulin i Ayfer Tunç koje, po mome mišljenju, nikada ne bi doživjele veći uspjeh u inozemstvu da im taj prodor nije omogućio Orhan Pamuk.

Pojačano zanimanje za Tursku, njezinu književnost i kulturu potaknule su i turske televizijske serije koje su nam u Hrvatsku „dovele“ i dvije knjige o Sulejmanu Veličanstvenom, obje prevedene s engleskoga.

Koliko su po Vašem sudu književna djela uspjela izmijeniti dominantne predodžbe domaćeg stanovništva o Turcima?
Odgovor na vaše pitanje počet ću pojašnjenjem gore izrečenog zaključka da turska književnost danas spada među čitanije nacionalne književnosti u Hrvatskoj. Naime, Neven Ušumović utvrdio je da je svaki od spomenutih pisaca u 2013. godini imao između 900 i 1500 posudbi po knjizi.

Ukupno gledajući, riječ je o skromnome broju čitatelja. Poznat vam je podatak da se preko 95% studenata upiše na studij turkologije, a da prije toga nisu pročitali ni jedan turski roman, čak ni djelo nobelovca Pamuka.
Nisam siguran da književna djela mogu mijenjati ustaljene predodžbe o bilo kome, pa ni o Turcima, jer relativno malen postotak stanovnika Hrvatske čita knjige.

Osim toga, ljubitelji književnosti prosvjećeniji su sloj stanovništva pa vjerojatno mnogi od njih ni ne boluju od općih mjesta i negativnih predrasuda. Problem su „ljudi jedne ili nijedne knjige“ jer takvi sve znaju i o svemu imaju „svoje“ mišljenje.

Pritom im ne pada na pamet da bi morali misliti kako bi imali pravo na mišljenje te da bi morali puno čitati kako bi mogli misliti. Rekao bih stoga da su rušenju stereotipa Hrvata o Turcima najviše pridonijele televizijske serije. Vjerujem da su mnogi naši budući studenti upravo revnosni gledatelji turskih sapunica.

Studij turkologije koji ste utemeljili 1994. uskoro će proslaviti dvadesetu obljetnicu. Što se promijenilo u odnosu javnosti prema turkologiji kao znanstvenoj disciplini? Ima li pomaka?
Promijenilo se mnogo toga najprije u odnosu Hrvata prema Turskoj i Turcima, a potom i u svemu ostalome. Taj recepcijski pomak prema pozitivnome odigrao se nevjerojatno brzo, u samo dva desetljeća.

Impuls koji je pokrenuo te promjene zasigurno treba tražiti u uspostavi i razvoju političkih odnosa između Republike Hrvatske i Republike Turske, a sve ostalo – utemeljenje turkologije, veliko zanimanje za studij, trijumfalni dolazak turskih književnika u Hrvatsku preko prijevoda s turskoga jezika, pojava turskih serija na našim televizijima, gostovanje turskih pisaca na Sajmu knjiga u Puli, prenapučeni turistički aranžmani u oba smjera itd. – sve je to proisteklo iz tih odnosa.

U proteklih dvadeset godina zagrebačka se turkologija uspjela razviti u respektabilan studij na Sveučilištu u Zagrebu, ali i u turkološki centar poznat u međunarodnim razmjerima, u kojemu su održana i dva velika međunarodna turkološka kongresa. Naši istaknuti profesori objavili su u inozemstvu vrijedne knjige i članke i postali članovima važnih stručnih i znanstvenih institucija, tijela, uredništava u inozemstvu, a dobitnici su i prestižnih inozemnih nagrada za svoj znanstveni i stručni rad.

Vjerujem da se ni jedan novoutemeljeni studij u Hrvatskoj ne može pohvaliti takvim uspjehom u razdoblju od svega dvadeset godina.
Turci su u Hrvatskoj ostali više od dva stoljeća, pa ipak, čini se da je osmanski sloj hrvatske povijesti najmanje istražen. Ilirsko ili rimsko naslijeđe Hrvatska s ponosom ističe kao dio vlastite baštine, autrougarsko i mletačko također, no s osmanskim se izgleda i dalje spori.

Zašto je još uvijek tako? Otkuda toliko elementarnih nepoznanica kad su Turci u pitanju i ima li nade da se u dogledno vrijeme takav stav promijeni?
Točno, s recepcijom nasljeđa osmanske provenijenicije još uvijek ima problema. Zazor prema tom nasljeđu, koji se katkad osjeća unatoč svemu o čemu sam govorio, proistekao je iz redukcionističke teze o kršćanskim temeljima europske civilizacije i kulture, u kojoj su Hrvati do Prvoga svjetskog rata participirali kao dio velikih carstava (Ugarskog, Austrijskog, Austrougarskog).

Sve što se nije uklapalo u spomenutu vjersko-ideološku shemu smatrano je nehrvatskim i stranim čak i kad je nastajalo u današnjoj Hrvatskoj (u područjima koja su nekoć bila pod osmanlijskom vlašću), pa čak i onda kad su, kako je lucidno primijetio dr. sc. Zlatko Karač s Arhitektonskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, islamske vjerske i profane građevine u dalmatinskom zaleđu gradili hrvatski majstori od hrvatskoga kamena.

Taj se antiturski narativ nije mijenjao ni u razdoblju prve i druge Jugoslavije jer je u osmanskim i turskim temama dominirala srpska historiografija. Objektivno gledajući, u Hrvatskoj se odnos prema osmanskom nasljeđu korjenito nije mogao mijenjati i zbog toga što do 1994. godine nije ni postojao studij turkologije. Danas je situacija posve drukčija jer su pod mentorstvom prof. Moačanina na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu već stasali hrvatski povjesničari-osmanisti koji su usporedo studirali povijest i turkologiju.

Kako komentirate priče o novom turskom „neoosmanizmu“ i imperijalnim težnjama aktualne turske politike na Balkanu na početku 21. stoljeća?

Turska ima plan osnažiti politički, gospodarski i kulturni utjecaj na prostoru povijesne Rumelije, ali ta težnja nije ništa manje legitimna od sličnih inicijativa drugih zemalja da uspostave regionalnu suradnju.

Činjenica da Turska u ovome trenutku pokreće i forsira tu suradnju zbog gospodarskoga prosperiteta ne čini je a priori „nametljivom“ ili „nasilnom“, premda se ponegdje doživljava i kao takva.

Sudeći po nekim reakcijama javnosti u susjednim zemljama, vjerojatno bi nastupi jednog dijela turske političke elite mogli biti suptilniji s obzirom na povijesne reminiscencije, ali smatram da se nitko ne bi trebao osjećati uznemirenim ako Turska želi obnoviti neki osmanski spomenik i predati ga na uporabu zemlji u kojoj se on nalazi. Svaka je suradnja obostrana i nitko je nikome ne može nametnuti.
behar