Da će svako svoje breme nositi na Ahiretu, već nam govori život na dunjaluku. Jer, već ovdje smo suočeni sa nehatom drugih, spram mene, tebe, nas- svakog pojedinca i cijele zajednice skupa. Svaki put kada napravimo neku grešku, svaki put kada nas Allah iskuša ili kazni nečim, rijetki su spremni biti ruka spasa. Malo je onih koji će saslušati, još manje onih koji će pokušati pomoći, a najmanje onih koji će istinski proživjeti bol drugog, i „poistovjetiti“ se s njim.

Vjernik vjerniku je kao zidovi zgrade, jedan drugog podupiru.” (Buharija i Muslim)

Spomenuti hadis govori o međuodnosu istinskih vjernika. Oni su poput jedne građevine, i jedan drugom daju potporu. Tako jedinstveni, tako iskreni jedni prema drugima- vjernici su snaga jedni drugima.

Nažalost, sve se više čini da ovaj hadis muslimani ne primjenjuju, i sve se više čini da bi musliman muslimana prodao za jeftinu cijenu, da bi mu izmaknuo svoj oslonac, ili se radovao njegovom musibetu. Ponekad je jako žalosna slika muslimana koju prezentuju drugima. Ali, s druge strane takvo stanje upućuje nas zapravo na stvarno stanje svakog čovjeka- da je sam odgovoran za svoja djela, da je prepušten Allahovoj milosti ili kazni, i da zapravo niko drugi niti će preuzeti njegovu odgovornost, niti će ublažiti posljedice njegovih djela. Također, jedini istinski oslonac svakom pojedincu je Allah.

Možemo od ljudi zatražiti uslugu, ali je jedino od Allaha možemo uistinu očekivati ili dobiti. Vjerujem da se svako od nas, baš u trenucima teškoće, iskušenja ili pogreški uvjerio u nemoć drugih da nam otklone teškoću i zamijene boljim. Vjerujem da je svako od nas barem jednom srcem osjetio da nema utočišta sem kod Allaha. Da jedino Njemu, onako bez stida i tereta na duši, bez crvenih obraza i knedle u grlu može podići ruke, iskazati svaku svoju želju, potrebu, svaki svoj teret, uzdah, svaku svoju bol…

Nebrojeno puta nas Allah Uzvišeni, kroz svaki teret, svako iskušenje i svaku bol, podsjeti na Sebe. Na Svoju neograničenu moć i na samo jedno potrebno da bi se aktiviralo Njegovo „Budi!“- a to je naša čvrsta vjera i čvrst oslonac. Jer, mi često pokucamo na sva vrata, pa tek onda dođemo Njemu. A on je zapravo prva i posljednja, jedina i najbolja adresa za naše sve životne potrebe i probleme. I nakon što se Njemu obratimo, i neprekidno obraćamo, onda je tek potrebno da učinimo ono što je do nas, obratimo se onima koji bi nam mogli pomoći. Pa, ako nam pomognu, onda su oni od Allaha odabrani da nam pomognu. A ako odbiju a mogli su nam pomoći, onda smo mi njihovo iskušenje i put preko kojeg će iznevjeriti ili poljuljati svoj iman.

Zato, prije nego li uradimo bilo koje djelo- razmislimo o njegovim posljedicama.

Prije nego li donesemo neku bitnu odluku- klanjajmo istiharu.

Prije nego li zatražimo pomoć od ljudi, tražimo je kod Allaha.

Prije nego se pouzdamo u ljude, pouzdajmo se u Allaha.

I konačno- čekajmo i očekujmo samo od Allaha.

Ljudi će nas izdati, On neće. Ljudi će obećati pomoć pa će iznevjeriti. Ljudi će se nuditi sve dok od njih ne zatražimo nešto, a onda kada zatražimo nešto, tada ćemo spoznati iskrenost njihovog obećanja. I tada ćemo se uvjeriti da imamo samo i jedino Allaha.