Nekad je na fotografiji školska priredba ili utakmica, drugi put kuća na prodaju, pa onda nečije veselje – babine, svadba…
Piše: Saida Mustajbegović

Došao vakat u kojem je čovjek čovjeku tuđ’. Otuđi(l)o se. Došlo vrijeme kad se ljudi gledaju svakodnevno „kroz“ kutije. Gledaju se, a otuđili se. Došao je vakat u toj studenoj otuđenosti u kojem „zastanemo“ zadivljeni pred svim onim što prepoznamo kao iskrenost.

Prepoznajemo je u svakodnevnici koja nije prošla fotošop. Iskrenost je u nedotjeranom čovjekovom životu, čiji je dio i krpljenje ceste koji zabilježi objektivom neoficijelno prijepoljski gradski hroničar Muhamed Hašimbegović Hadžija.

Nekad je na fotografiji školska priredba ili utakmica, drugi put kuća na prodaju, pa onda nečije veselje – babine, svadba ili prosto veselo društvance u kafani… Sve bilježi Hadžija: život i smrt. Zaustavlja momente i dijeli ih sa svim onima koji su davno napustili tu čaršijicu.

Tako su oni nerijetko upućeniji u gradska dešavanja od onih koji su se opredijelili za život u njoj. Objektivom ovaj hroničar bilježi sve ono pored čega Prijepoljci prođu, a ne primijete. I nije to svojstveno samo njima, već je osobina čovjeka koji prolazi i ne primjećuje život. A on je nastanjen svugdje – stanovnik je svijeta. Zato je poseban Hadžijin objektiv: pred njegovim objektivnom djeca rastu s osmijehom.

Hadžija i ‘hadžijanje’

Taj osmijeh onda ne živi samo trenutak. Ne živi samo u toj jedinstvenoj ulici. On je čudesan i kao smijeh daleko se čuje. Njime se liječi nostalgija, on evocira uspomene zabilježene crno-bijelim fotografijama. I sve te fotografije pokazuju različitosti i sklad u kojem one žive jedne s drugima.

Fotografije pričaju život izvan politike i čudesnom fuzijom prošlosti i sadašnjosti pokazuju model suživota. Kazuju da nema mjesta mržnji u tom skladu i, valjda zbog svega tog ljudskog, Hadžijin Facebook profil posmatraju svi oni koji na bilo koji način imaju vezu s Prijepoljem. Gledaju ga i oni koji nemaju vlastiti profil na toj društvenoj mreži. Jer jedino tako mogu vidjeti drvo okićeno snijegom i beharom u gradu koji vole.

Ako bi upitali Prijepoljce ko je Hadžija, odgovorili bi da je fotograf. Dodali bi da nije obavio hadž, već je kao student “hadžijao” po Sarajevu i otuda je i ostao nadimak. U podrumu rodne kuće, u sunčanom dijelu grada u Vakufu, Hadžija ima svoj kutak u koji zavire svi prijepoljski nostalgičari koji nerijetko donesu hroničaru hediju iz tuđine. Jer to je sve – uz sitne angažmane koje neka od čaršijskih institucija fotografu plati, on za svoj posao nije plaćen. Iako ga radi svakodnevno i puno revnosnije i sa više ljubavi nego oni koji su za slično plaćeni.

I sve bi to bila jedna mala lokalna priča da ne svjedoči dvije stvari: koliko čovjeku nedostaje svakodnevnica koje više nije njegova, ali i kako prolazimo svakodnevnicom obično nesvjesni nje. Hadžija je uspio oživjeti profesiju telala (tur. „dobošara“, „objavljivača“, a u turski je ta riječ, navodno, stigla iz arapskog dälāl ili možda dâl „govorkanje“, „širenje glasina“, „prepričavanje“) i nekako je osavremeniti fotografijom koju rijetko prati ijedna riječ osim „bilo tu i tu“ ili „prodaje se“.

A telali su vazda bili ugledni. Vijesti su za njih ispisivali pisari i davali ih svojim službenicima, koji su ih čitali na odabranim lokacijama. Tom vrstom posla bavili su se obrazovani ljudi dobrog glasa i lijepe dikcije. Vijesti koje Hadžija „čita“ ispisuju život jedne male čaršije.

Izvor: Al Jazeera