Naslovnica Magaza Arhiva Šta žene rade na baušteli ?? Slučajnost ili profesija …

Šta žene rade na baušteli ?? Slučajnost ili profesija …

“Za žene definitivno ima mjesta u građevinarstvu!”

PODUZETNA
Bez straha

Smiljana Šestak (49), Varaždinka, građevinska poduzetnica, bivša i sadašnja rukometašica, dvadeset godina samohrana majka koja je preboljela rak maternice, sretna je žena koja je poslom i afinitetima sve više vezana za otok Pašman, gdje aktivno mijenja uvriježeno mišljenje o grubim ‘bauštelcima’ i krhkim ženama…

Smilju sam upoznala ljetos kad je trebalo obaviti neke radove na kući na Pašmanu. Dobila sam broj i sve s njom dogovorila, uvjerena da je ona tajnica. Nije mi jedino bilo jasno zašto baš ona dolazi k nama na procjenu i dogovor. No kad je ta krhka, elegantna žena u haljini, s vrlo malo šminke, lakiranih noktiju, iz torbe izvadila građevinski metar i počela stručno govoriti o zidovima i temeljima, blentavo sam izvalila: “Pa vi ste građevinski inženjer?!” Ne, došla je sa mnom popiti kavu! Pa naravno da je inženjerka. A bila sam uvjerena da nemam predrasuda…

Možda je dijelom razlog i to što otkad dolazim na Pašman (otprilike 40 godina), nisam vidjela ni čula da je bilo koja žena na bilo koji način povezana s bilo kojim poslom u građevinarstvu (ako ne računamo prodavačice koje dečkima slože sendviče). Nakon što je godinama radila u velikom poduzeću koje je u ratu i pretvorbom propalo, zaposlila se u manjoj privatnoj tvrtki gdje je uz plaću imala udio u profitu. Prije dvije godine, kad se vlasnik naglo razbolio, a nasljednici htjeli likvidirati tvrtku, odlučila se na hrabar korak: njezin dio isplaćen joj je u opremi, uložila je nešto svog novca, iskoristila je poslovne kontakte koje je već imala na Pašmanu i postala samostalna poduzetnica. A kad smo se bolje upoznale, pokazalo se da Smilja nije samo zato zanimljiva…

https://www.youtube.com/watch?v=EbOPsBWszCk

Zašto baš građevina?

Mama mi je umrla kad sam imala šesnaest godina, tata je imao velike ambicije u moje ime, baka još i veće, sve se vrtjelo oko medicine, prava, ali mene to nikada nije zanimalo, i to je bilo strašno razočaranje za njih – tata se praktički dva tjedna nije trijeznio nakon što sam se upisala na građevinu. Međutim, dobila sam stipendiju od tada vodeće firme Međimurje i od grada Varaždina za nadarene učenike, i otišla u Zagreb. Igrala sam i rukomet u klubu u Varaždinu i oni su mi plaćali putne troškove jer sam skoro svaki dan iz Zagreba putovala na treninge. Kad si mlad, sve to nekako složiš: i na utakmice, i na engleski, i u plesnu školu, pa s dečkom, pa u ribolov…

Ali uspjeli ste ponovo naći vremena za rukomet…

Da, nakon 26 godina stignem ponovo na rukomet. Stjecajem okolnosti susjeda mi je tu u Neviđanima još jedna Varaždinka, isto građevinarka i bivša rukometašica. S obzirom na to da se na otoku, posebno zimi, zbilja ništa ne događa, odlučile smo pozvati žene iz sela na rukomet, dvaput tjedno u školskoj dvorani. Bojala sam se da neće biti nekog interesa, a bojala sam se i krivih pogleda kad žene vide da to nije neka ljepota kao fitnes ili ples, jer je rukomet dosta grub sport. No puno nas se skupilo, uvijek nas ima barem za dvije ekipe, ili više. Čak smo odigrale jednu tekmu s curama iz Pakoštana – one su puno moćnije i jače, treniraju već tri-četiri godine, izgubile smo četiri razlike, gadno su nas istukle, ali ja sam bila strašno ponosna jer su naše žene tek prije neka tri mjeseca bile naučile što je gol-linija. A to je bio i početak lijepog druženja. Ali najviše me veseli da se osjeti zajedništvo, da nema zle krvi, osjećaj da se nešto događa u selu, da se zaboravljaju obiteljske i sve druge razmirice kad se dođe na trening.

Znači li to onda da ste sad više tu doma nego u Varaždinu?

Sad sam zapravo više vezana za otok, stekla sam puno prijatelja, jako volim svoj posao i volim biti tu kad naša firma obavlja neki posao. Sin mi ima 24 godine, ima curu, pa idem gore kad su oni slobodni, da malo skuham kompliciranija jela, napunim frižider, platim režije, uredim vrt – imam puno cvijeća, posebno ruža. Imam i dva psa, obožavam ih i oni mi možda najviše fale.

Kako je bilo na početku? Jeste li se pribojavali muškog svijeta?

Nikad me nije bilo strah, čak nikad nisam razmišljala kako ću ja to. Na profesionalnoj orijentaciji me žena svim silama odgovarala od građevine, spavanje u barakama, terenski život… Ali ja sam uvijek bila jako tvrdoglava. Kao mladu inženjerku dodijelili su me u pripremu rada, tu sam tri dana izdržala, imala sam 23 godine. To mi je bilo neizmjerno dosadno – bila sam mlada i nadobudna i nije mi bilo jasno kako žene tamo mogu cijeli dan pričati koja kaj štrika, koju boli glava, čije dijete ima temperaturu… Otišla sam pravo kod generalnog direktora, uletila sam u kancelariju i rekla: “Ti mene ili daj u penziju ili mi daj gradilište da nešto gradim.” A on je rekao: „Dobro, hoćeš Dubrovnik, Umag ili Rovinj?“ A ja sam naivno pitala: “Kaj je na sredini?”

I tako ste završili u Rovinju?

I tako sam otišla graditi Hotel Park. Prvih sedam dana kiša i blato. Šuškalo se da je došla mlada inženjerka, pa su me došli pitati kakve „batove“ čizme hoću. Poslije su mi čak nabavili crvene s crnim točkicama, da se vidi da sam žensko.
A ako hoćeš postići autoritet, moraš uvijek znati više od bilo koga, jer te radnici odmah pročitaju ako muljaš. Ali radili su oni meni svakakve psine, na primjer kad bih išla po gradilištu, a kraj mene kao slučajno padne željezni podupirač. Ali ja ništa, uvijek sam bila mrtva hladna, bila sam k'o vještica. Tako su me i zvali iza leđa. Danas kad se sjetim, čak mislim da sam bila prestroga, mislila sam da se život sastoji od posla. Nakon deset godina, kad sam oboljela od raka maternice, ipak sam bitno drugačije posložila vrijednosti u životu.

Kako si doživjela bolest?

Sasvim slučajno sam ga otkrila. Srela sam se s ginekologom na placu. Imala sam 32 godine i od porođaja nisam bila na pregledu. Napravila sam Papa-test i za pet dana sam dobila telegram da se hitno javim. Ali sam ga bacila u smeće. Bitno mi je bilo da u roku završim posao, da političari dođu trakice prerezati – takve su mi bedastoće bile važne, dok nisam oboljela od raka. S obzirom na to da nisam došla, a ginekolog mi je i dobar prijatelj, čekao me na parkiralištu i rekao mi: „Imaš rak.“ Ne mogu ti taj osjećaj opisati. Pomislila sam: Vidiš kak je on dobar doktor, a kako je pogriješio. Pa meni nije ništa. Savršeno sam se osjećala, nikakvih simptoma nisam imala i čak kad sam nalaze vadila, bila sam u top formi. Ali i drugo mišljenje je potvrdilo da imam rak.

Jeste li se bojali?

Ni na trenutak nisam pomislila da ću umrijeti, da sam u tom postotku. Ja sam to doživjela kao da imam upalu grla. I mislim da me to i izvuklo. Moj liječnik je tvrdio da je sve u glavi, i bolest i izlječenje. Te godine umrli su mi otac i djed, šest mjeseci prije sam se rastala, sin mi je imao četiri godine… Kad sam došla u bolnicu u 6.30 ujutro, sat mi je stao i više nije nikad krenuo – još ga čuvam.
Uzela sam dva tjedna godišnjeg da se oporavim od operacije, a onda sam dalje radila, doma sam ostajala samo kad sam išla na kemoterapiju jer je taj dan školjka bila moja najbolja prijateljica. Do krvi povraćaš i moliš Boga da umreš. A najveći mi je šok bio kad mi je kosa otpala. Već sam bila pripremljena – marame, šeširi – ali kad mi je kosa ostala u ruci a glava k'o biljarska kugla… Mislila sam da je nemoguće da iz tako nečeg glatkog ikad više išta izraste.

Rekli ste da vas je to iskustvo promijenilo?

Prije bih bila uvrijeđena ako je bravar jedan dan zakasnio na gradilište, ili bih se naljutila ako netko nešto nije završio u roku. Počela sam cijeniti život, i svoj i tuđi. Nikad se više ne dovodim u situaciju da sudim drugima i više me ne uzbuđuje ako netko ima loše mišljenje o meni, za razliku od nekad. Nekad sam htjela da svi misle da sam hrabra, jaka, dobra. U poslu sam postala puno tolerantnija. Shvatila sam da je svaki posao samo način da zaradiš novac za život. Više ne pokušavam uvjeriti investitore da smo sve dobro napravili, priznajem grešku i rješavam je. Među radnicima sam pokušala stvoriti ozračje da smo kao obitelj, da mi se uvijek mogu obratiti za pomoć, da ginu jedan za drugoga. Jedini način da novac kupi sreću zapravo je da ga nekome daš. Do bolesti sam trčala za srećom, a poslije sam skužila da je sreća način putovanja. I smatram se sretnom ženom.

Kakav odnos imate sa svojim majstorima?

Oni mene shvaćaju kao da sam pola muško, pola drvo, a ja njih kao veliku djecu. Oni su strašno hendikepirani poslom, dugo ne vide djecu, sve breme je na leđima njihovih žena… A koja je to radost kad idu doma! Prema van, čini ti se kad ih slušaš da ne znaš tko je za goru vješticu oženjen, a kad ih vidiš s koliko se pažnje sređuju, taj dan se ne popije pivo ni slučajno, doma se uvijek nosi neka sitnica, ženama se nose sadnice cvijeća… Ranjivi su ispod te grube fasade.

Kako ljudi reagiraju na ženu na ‘baušteli’?

Razna sam imala iskustva. Prije su to bili golemi projekti, šoping centri, cijeli kampovi – tu radiš sa strukom, svejedno je jesi li muško ili žensko, ionako smo studirali svi skupa. Ali kad sam došla na otok, gdje se to više tretira kao muški posao, kad sam prvi put naručivala beton, gledali su me kao da sam s Marsa pala. Sad su me već prihvatili – iako slovim za opičenu ludu babu. Jer nije normalno da se žena vozi u mikseru, u pumpi. Ali otok je takva sredina: teško „prožvaču“, prihvate ljude koji su na neki način drugačiji.

Koje su prednosti i nedostaci žene u muškom zanimanju?

Ako si vezan za terenski život, strahovito je teško uskladiti brak, majčinstvo i posao. Ali ja nisam bila stvorena za posao od 7 do 15 sati, od djetinjstva sam bila malo divlja. I iza tebe uvijek nešto ostane, fizički. I mislim da su općenito žene iskrenije kod ugovaranja poslova, lojalnije i predanije. Iskrenost je najvažnija. Svatko pogriješi, ali bitno je da radiš pošteno, kao da gradiš sebi. I važno je truditi se, stvarno se truditi… Ja se svim silamanagama trudim. Imala sam slučaj kad mi je jedna žena rekla: „Tu bi zid za šank.“ Pa dođe za dva dana: „Joj, je l’ bi vi nama taj zid ipak srušili?“ Ipak bi ona zid s ove strane jer joj se elementi bolje uklapaju. Ali ja potpuno razumijem tu ženu, ona gradi tu kuću sada, i ako je ne napravi kako joj se sviđa, bit će nesretna. Nekad bi me to izbacilo iz takta, ali s vremenom postaješ mirniji i mudriji.

Postali ste poduzetnica s 47 godina. Savjet ženama koje sanjaju o svom poslu?

U poslu smatram da je najvažnija etičnost. I non-stop bih ljudima govorila: Moramo raditi, moramo raditi… U životu svakog bića, muškog i ženskog, ništa se ne može ostvariti ako to ne želimo dovoljno jako. I u privatnom i u poslovnom životu. I ne smiješ se nikada ničega bojati. Ako se bojiš, ne doneseš dobre odluke, strah pomuti rasuđivanje.

Da sve možete vratiti na početak, biste li što promijenili?

Ne bih ništa promijenila. Jedino mi je žao što nemam više djece. Uvijek sam željela čopor djece oko sebe. Kad razgovaramo o poslovima, svojim životima, sve je to nevažno. Ja uvijek mislim da je naše poslanje da nastavimo životni lanac. Da je to smisao našeg života.

INTERVJU Marija Primorac: Po danu sam ‘bauštelka’, a po noći strastvena kreativka
U mom nakitu se vide tehnike izrade koje se mogu pronaći i u završnim radovima u građevini

Marija Primorac 29-godišnja je građevinska inženjerka koja u svoje slobodno vrijeme izrađuje i dizajnira nakit, odjeću i torbe. Šestu godinu djeluje i ‘krije’ se iza svog brenda ‘Sweet S’. Mladu Splićanku nakratko smo izvukli s gradilišta kako bi nam objasnila svoj spoj na prvi pogled nespojivih građevinskih i dizajnerskih vještina. U razgovoru s Marijom otkrili smo snažnu povezanost njene ženstvene i ‘bauštelske’ strane.

Kako i kada si počela izrađivati nakit?

– Počelo je 2010. godine kada sam imala pauzu od fakultetskih obveza, onda sam morala početi raditi nešto što će me potaknuti, pomalo se to razvijalo u moj hobi koji je s vremenom postao jedan od mojih poslova.

Što je jedna građevinarka pronašla u puno ‘ženstvenijem’ poslu?

– Jedna moja profesorica je rekla da je to zapravo vezano jedno s drugim. Građevinski sam inženjer, sada završavam dizajn interijera, sve se jako dobro uklapa s dizajnom nakita i odjeće. Smatram da je to povezano, jer dizajn odjeće i nakita projekcija iz 2D u 3D što je zapravo i građevina. Vezano je, jer da bi uspio u svemu trebaš poznavati i druge stvari. U mom nakitu se vide tehnike izrade koje se mogu pronaći i u završnim radovima u građevini. Da bi prostorija izgledala dobro, kao i nakit mora biti tehnički dobro odrađeno. Ono što vidim svojim okom spajam i prenosim na svoje rukotvorine.

Moglo bi se kazati kako si u svom rukotvorenju raznolika i šarolika. Što ti je omiljeno u tvom kreativnom radu?

– Najviše volim dizajnirati odjeću, osim što je privatno nosim, volim je i pokloniti. Kada radim odjeću provodim dosta vremena s mamom, koja mi je u tome tehnička podrška. Predstavlja mi zadovoljstvo provoditi vrijeme s mamom, s kojom se zbog obveza malo viđam. Kada sjednemo i krenemo raditi nešto kreativno, našem druženju i inspiraciji nema kraja.

Kako je biti žena u građevini?

– Na prvu ruku kazala bi vam da je to grozno, no ima super situacija. Ponekad možete iskoristiti svoju žensku stranu i šarm, kako bi prije i lakše dobili, odnosno kako bi vam muški kolege prije izašli u susret i pomogli. No, još uvijek je prisutan stav omalovažavanja prema ženama, jer dosta ljudi smatra da žene to ne mogu. Smatram osobno, a i uvjerila sam se kroz rad kako žene preciznije i pedantnije znaju raditi. Nema prljavih stvari, smeća i grešaka, dok muškarci vode manje računa o tome.

Kako si i sama kazala, žene su manje zastupljene u tom poslu. Jesi li ikada dobila i ljubavne ponude na poslu?

– Bude toga, ali se s tim treba znati nositi, na lijep način to odbiti i ne biti bezobrazan. Nikad se ne zna, na gradilištu možete upoznati dečka.

Kako onda izgleda jedan radni dan na gradilištu te popodne među ‘krpicama’ i perlicama…

– Ujutro sam u uredu na kratkom sastanku sa šefom, zatim se izrađuje raspored po gradilištima, printanje, pisanje i odgovaranje na mailove. Zatim sam u obilasku gradilišta, tamo razgovaram s radnicima i radim evidenciju što se napravilo, te se dogovaramo o budućim zadacima. Nakon obilaska, vraćam se u ured i završavam ostale obaveze, od pisanja dnevnika i knjiga radova. Kada završi radno vrijeme, onda ručam i slijedi odlazak u salon ili sobu. Pregledavam narudžbe i kreće rad na odjeći i nakitu. U svemu je bitan dobro organiziran dan, sve se stigne kada se vrijeme dobro isplanira. Ukratko po danu bauštela, po noći strastvena kreativka.

Kako se osjećaš kada nakon građevinskog posla opet slijedi nova obveza?

– Ne gledam to kao obvezu, već skroz suprotno. Kreativni dio je nešto što je ispušni ventil, to je nešto što u sebi ne mogu ignorirati.

Što te najviše inspirira u tvom radu?

– Mama me najviše inspirira, jer je neiscrpna, puna ideja. Naravno, tu su i drugi ljudi oko mene moja obitelj, prijatelji, dečko. U razgovoru s ljudima nastaju najbolje ideje, a strašno volim kada neko spomene nešto u društvu, a ja to mogu izraditi za njega.

Gdje se vidiš u budućnosti, smatraš li da ćeš uvijek stići raditi sve što te trenutačno veseli i uveseljava ili ćeš se pak morati opredijeliti za nešto?

– Voljela bih raditi dizajn interijera zato što je to usko vezano za građevinu i dizajn. Građevini daje jedan završni ‘touch’ s tkaninama, ukrasima nekakvim dekoracijama. Voljela bih i dalje raditi svoj nakit i torbice, da ih i dalje viđam na djevojkama po gradu. Sviđa mi se da nitko ne zna da sam ja to napravila, jer sam jednom srela curu koja je sjedila do mene na kavi, nosila je moje naušnice i vjerojatno je pomislila što tako buljim u nju. Komentirala je s prijateljicom kako su joj super naušnice i to je ono što te inspirira, pozitivne i iskrene reakcije na tvoje stvaranje. To je jedino što želim u budućnosti i što će me uvijek gurati i kada mi je teško da dajem najbolje od sebe.

Može li se zaraditi od kreativnog rada u tvom slučaju?

– Sviđa mi se ideja da netko nosi nešto što si ti stvorio, osim što je zadovoljstvo, nosi neku čar koje je priznanje za tvoj rad. Puno puta mi se dogodilo da sam na rubu odustajanja, al onda uvijek sebi kažem – što zacrtaš, to možeš i ostvariti. U principu to i je tako. Nikada neće uspjeh doći preko noći, moraš se puno potruditi, a uvijek ‘isplivaju’ ljudi koji vole raditi, koji ne kopiraju i koji su jedinstveni. Imam posao od kojeg živim, ovo je jedna vrsta ljubavi i hobija u kojem guštam, a svakom od nas dobro dođe i koja kuna više, no u mom slučaju to nije u prvom planu.

Sudjelovala si u makeoveru, kakve su tvoje reakcije na izgled naše kandidatkinje kojoj si izradila i poklonila nakit?

– Tako sam očarana izborom kandidatkinje, ali i konačnim izgledom gospođe Višnje. Lijepo su se uklopile moje naušnice i narukvica, ali sve to ne bi bilo moguće da cijeli tim nije odradio svoj dio posla, mogu kazati sjajno. Moram kazati kako je projekt odličan i imat će moju stalnu potporu, viđali smo to po tv-u, ali nam nikada nije bio ovako blizak. Sada naše sugrađanke imaju mogućnost svakog mjeseca sudjelovati u makeoveru, koji će jednoj dami podariti savršen dan u kojem može samo uživati. Fotografije koje na kraju nastanu, ostaju u uspomenama svih nas, a  one su dokaz da u Splitu ima mladih ljudi koji su ne samo ambiciozni nego i talentirani i to treba njegovati.

Žene u građevinarstvu

Uvažena britanska neprofitna organizacija Considerate Constructors Scheme * (CCS) pohvalila je Jehovine svjedoke zato što obučavaju žene da rukuju teškom građevinskom mehanizacijom na gradilištu svoje nove podružnice u blizini grada Chelmsforda, u Essexu. Jehovini svjedoci za to su dobili najbolju ocjenu, čistu desetku, a njihova je praksa nazvana inovativnom. Zašto su dobili tako visoku ocjenu?

U Velikoj Britaniji od ukupnog broja radnika u građevinarstvu žena je manje od 13 posto. Istraživanje jedne britanske tvrtke pokazalo je da mlade žene gotovo uopće i ne pomišljaju zaposliti se u toj djelatnosti. Zato nimalo ne čudi što broj žena u građevinskom timu u Chelmsfordu nije prošao nezapaženo. Naime, na tom gradilištu žene čine oko 40 posto ukupnog broja radnika, a među rukovateljima teškom mehanizacijom ima ih i više od 60 posto.

Žena surađuje s muškarcima na gradilištu u Chelmsfordu

Žene i muškarci ravnopravno surađuju na gradilištu u Chelmsfordu

Što im pomaže da obave svoje poslove? Obuka i podrška koju dobivaju izuzetno su važne, a upravo to ističe i organizacija CCS. Ona izvođače građevinskih radova potiče da svojim radnicima pokažu da ih cijene tako da “osiguraju radnu atmosferu u kojoj se svakoga poštuje, s njim se postupa pošteno te mu se daje poticaj i podrška”, ali i “odgovarajuća obuka”.

Žene za upravljačem teške mehanizacije

Jade je na gradilištu naučila upravljati bagerom i kamionom. Kako gleda na taj posao? Ona kaže: “Fantastično je! Nikad nisam mislila da bih to mogla raditi. Istina, posao nije uvijek lak, ali stalno učim nešto novo.” I Lucy upravlja teškim strojevima. Ona kaže: “Kad sam došla na gradilište, nisam znala baš ništa. No dobivala sam obuku već od prvog dana. Otada sam radila u pet timova, onda znate da sam naučila stvarno puno toga.”

Obuka za rukovanje strojem

Obuka za upravljanje strojem

Žene na ovom gradilištu ne cijeni se samo zato što znaju upravljati građevinskim strojevima. Eric, voditelj jednog tima, rekao je: “Žene često vode brigu o opremi bolje od muškaraca. Osim toga, vrlo brzo primijete ako nešto nije u redu sa strojem i odmah to prijave.”

Podrška je neophodna

Carl vodi nekoliko timova radnika koji rukuju građevinskim strojevima. On kaže: “Ostao sam bez riječi kad sam vidio kako su žene naučile upravljati tim strojevima. Nekad bih više volio surađivati s njima nego s muškarcima koji imaju godine radnog iskustva.”

Spajanje plastičnih cijevi

Ovaj stroj služi za spajanje plastičnih cijevi

Voditelj tima može podignuti samopouzdanje svojih suradnika tako da im pokaže da imaju njegovu podršku. Therese je doživjela upravo to. Ona već ima dosta iskustva u rukovanju građevinskim strojevima i zato zna da je u tom odgovornom poslu jako važno donositi dobre odluke i voditi računa o sigurnosti. Therese kaže: “Kad osjećam da voditelj mog tima ima povjerenja u mene i da me podupire, napravim puno više posla nego inače. Nije mi teško naporno raditi kad znam da drugi cijene i poštuju moj trud.”

Abigail, koja također upravlja bagerom i vozi kamion, cijeni podršku svojih kolega i dobru suradnju s njima. Ona kaže: “Muškarci s kojima radim ne gledaju me kao nekog manje vrijednog. Spremni su mi priskočiti u pomoć, ali ne pokušavaju me izgurati s posla. Baš naprotiv, uvijek me podupiru.”

Savjesni i dobri radnici

Osim rukovanja teškom mehanizacijom žene na gradilištu u Chelmsfordu rade geodetska mjerenja, donose odluke o uporabi zemlje, popravljaju strojeve i postavljaju skele. Robert, koji je sa ženama surađivao na raznim poslovima, kaže: “One su usredotočene na posao, vrlo marljive i obraćaju pažnju na detalje.” Tom, koji se bavi geodetskim mjerenjima, dodaje: “Žene u mom timu vrlo su savjesne i precizno rade svoj posao. Žele ga obaviti što bolje.”

Stoga nije čudo što Fergus, koji također vodi jedan tim radnika, kaže: “Za žene definitivno ima mjesta u građevinarstvu!”