Ti mitovi iz daleke prošlosti, u službi nacionalističkih harangi,uvijek preuveličavaju, uvijek se neki narod nastoji prikazati većim, značajnijim, starijim, utjecajnijim, hrabrijim, napaćenijim.

Piše: Dean Skok

Potkraj osamdesetih, dok su Slobini mitingaši već dobrano hodočastili slaveći buđenje nebeskog naroda i, u rušilačkim pohodima, ostalima nastojali objasniti da je njihova zemlja svaka u kojoj su kosturi njihovih nebeskih predaka, i dok se zlo još uvijek samo izdaleka naziralo, na zagrebačkim se ulicama, uz tada još slabašnu ponudu domoljubnih trash-suvenira, počeo prodavati čisti hrvatski zrak u konzervama.

Mali suvenirčić, limenka s naizgled bezazlenim i šaljivim natpisom, zapravo je vrlo jasno najavljivala da će mitingaši u konačnom obračunu imati dostojne protivnike.

Iz limenke su, uz čisti hrvatski zrak i zloduh prošlosti, počeli izlaziti i mitovi, najprije kao sićušni duhovi, da bi s vremenom nabujali i narasli poput srpskih gorostasa koji su već dobrano parali nebo, pa još i dalje, sve do srpskog Mjeseca ili Jupitera.

Tada nismo shvaćali, kao što uglavnom ne shvaćamo ni sada, da je čisti hrvatski zrak ponajviše zagađen upravo nama samima, kao što ni Nebeski nisu shvaćali da su upravo oni sami sebi najveća prijetnja.

Oni su sišli sa neba, a mi smo tu od stoljeća sedmog. Iako ovdje u sedmom stoljeću nije bilo ni H od Hrvata.

Ti mitovi iz daleke prošlosti, u službi nacionalističkih harangi, uvijek preuveličavaju, uvijek se neki narod nastoji prikazati većim, značajnijim, starijim, utjecajnijim, hrabrijim, napaćenijim. Ne bi li tako aktualna argumentacija dobila na važnosti.

Prema vrlo sličnim formulama nastajanja, sve započinje u glavama nekolicine fanatika, političkih ekstremista u suradnji s pomahnitalim kvazi povjesničarima i egzibicionistima. Jedan od najvjernijih primjera takve suradnje uz stravične posljedice je osovina Hitler-Rosenberg.

U tom začetku mit je najobičnija laž. Potom, prema prokušanom receptu doktora Goebbelsa, ponovljena stotinama puta postaje istina. A onda „istina“ dodatno preuveličana i opet ponovljena stotinama puta postaje mit. Tada se mit, potpuno pripremljen, rabi u svrhu huškanja, pravdanja za nesposobnost i propuste, a ponajčešće u svrhu pokrića kojekakvih kriminalnih radnji i stjecanja moći, ali i u one bizarne svrhe pumpanja vlastita ega kroz tobožnja otkrića nečega što nacija, zaslijepljena dušmanskim klevetama i lažima, do sada nije uvidjela.

Revizija historije
Uglavnom, za legitimitet šovinizama, antagonizama i suludih ambicija, pri čemu se uvijek u pozadini meškolje Njihova Veličanstva Kriminal i Ratno Profiterstvo.

Mnoštvo mitova, kroz nakaradno revizionističko tumačenje povijesti, pretvoreno je u općeprihvaćenu istinu, uvučeno u službenu korespondenciju, u znanstvene paradigme koje su ulivene u udžbenike i škole, i koje je opasno preispitivati jer se time vrlo lako zaradi etiketa kontrarevolucionara, izdajnika i smetnje u borbi za „našu stvar“.

Mitova imamo raznih sorti; neki su tu oduvijek i više uopće ne znamo kako su nastali, neki su svježi i još se radi na njima, dotjeruju se, uljepšavaju, glancaju. Neki su aktualni i o njima se složno lamentira, neki pak odloženi ad acta, čuvamo ih kao zmiju u njedrima, ako nam zatrebaju.

Ima velikih i malih, lokalnih i globalnih, agresivnih i pritajenih. Svaki ima svoje vrijeme i mjesto uporabe. Miješaju se uzajamno, razvlače, kuhaju, serviraju. Kao u nekoj ogromnoj kuhinji.

Jelo iz te i takve kuhinje s kraja osamdesetih prisjelo nam je ubrzo nakon sraza Nebeskih i Čistozračnih.

I bila je bogata trpeza, čitav švedski stol nabacanih mitova s kojeg smo hipnotizirano jeli, dok su nas istodobno pljačkali i unazađivali uz posljedice rasplinutih građanskih društava.

No, izbor mitova za konzumaciju u protekla tri desetljeća bio je zaista fascinantan.

Mitovi i legende davne prošlosti, kao kralj Tomislav za kojeg se pouzdano ne zna je li uopće bio kralj, poznata krivotvorina Pacta conventa, na osnovu koje je nastao mit o „tisućljetnom snu“ hrvatskog naroda da ponovo uspostavi državu koju nikada nije ni imao, ili famozna istočna granica na Drini, što ni po čemu nema veze sa suvremenim konceptima države, a što su pretendenti za stvaranje velike Hrvatske oduvijek uzimali kao ozbiljan argument.

Nebeski su, ubrzo nakon silaska, zaratili sa svim i svakim. A onda se odigrala bitka svih bitaka, ona na Kosovu. Događaj na kojem je utemeljena glavnina suvremene srpske mitologije, i jedan od svjetskih kurioziteta. Teško da se u svijetu može pronaći sličan primjer slavljenja izgubljene bitke kao pobjede.

Konflikt i dodavanje mita
I teško da se može pronaći sličan primjer političkog posrnuća jedne zemlje zbog mita starog šest stoljeća i prouzročenog konflikta, ako bude trebalo – i sa cijelim svijetom, i još dalje, zbog neke „svete zemlje“. Kako je, da bi mitološki konstrukt bio upotpunjen, trebalo nešto pridodati, stvoren je i mit o Kraljeviću Marku, nepobjedivom junaku, historijskom Supermanu i nadčovjeku.

A koliko mitovi, u službi dnevne politike i manipulacije nacionalnim osjećajima, mogu postati apsurdni i opasni, odlično nam prikazuju takozvana Kremanska proročanstva izvjesne braće Tarabić iz Kremna pokraj Užica. Ta proročanstva su, naime, nadopunjavana, osuvremenjivana, prilagođavana i prepravljana po potrebi, uvijek nakon nekih događaja, i uvijek s pritajeno ponuđenim zaključkom – uh, kako smo bili naivni, ali nećemo više, ne damo svoje…

Ili oni noviji Čistozračnih, o Zrinskom i Frankopanu, ili banu Jelačiću, likovima koji svakako zaslužuju mjesto u povijesti, ali je njihovo hrvatstvo i borba za hrvatski nacionalni korpus predimenzionirano ili jednostavno izmišljeno.

No, prava poslastica su oni najnoviji, još uvijek užareni i gorući; brutalno ugnjetavanje nedužnog hrvatskog naroda nakon stvaranja Kraljevine SHS, nastajanje NDH kao izraz vjekovne težnje hrvatskog naroda, a ne kao odluke Adolfa Hitlera i Edmunda Veesenmayera.

I naravno, sve što proizlazi iz takvih pretpostavki, a to je samo obilje novih izmišljotina i mitova; Bleiburg, kao toliko puta spominjano mjesto ratnog zločina nad hrvatskom vojskom. A tamo nije bio ni zločin (organizirani, samo nekoliko sporadičnih iz osvete), ni ratni ( jer je rat odavno završio ), nit se u Bleiburgu predala hrvatska vojska već ostaci nacističkih i kvislinških trupa s područja čitave Jugoslavije.

Hrvatsko proljeće također spada u kategoriju mitova. Jer, ako su Proljećari i bili prestrogo kažnjeni, to ne znači da su bili u pravu. A njihove teze su kasnije u dobroj mjeri smatrane glavnim parametrima ekonomske strategije. Rezultat takve vizije je i više nego jasan.

Mitomanija 4×400 godina
Budući da se mitovi i legende međusobno nadovezuju i nadopunjavaju, često se serviraju i konzumiraju u paketima s onima izvan povijesno-političke kategorije.

Jer ako je kraljević Marko cijepao stijene k'o od šale, a Toma Bakača Erdody jednim hukom natjerao tisuće Turaka da se kod Siska udave u Savi, naravno da smo onda najbolji sportaši, i da nam nitko nije ravan. Da smo najpametniji, najsposobniji, najbolji ljubavnici – o tome nema spora, najhrabriji smo kad treba, i imamo najslavniju povijest. Dobro, sadašnjost i budućnost nam nisu toliko bajne, ali to je nebitno. Bitno je pronalaženje vlastitog (izgubljenog) identiteta u mreži kontroliranih i usmjerenih.

U disciplini mitomanije 4×400 godina postoje i nepisane zakonitosti; svoje mitove i izmišljotine uvijek se bez ograničenja može produbljivati, dopunjavati, veličati i slaviti, a tuđe se može i treba obezvrjeđivati, negirati, ismijavati i vrijeđati.

Ali, ima jedan potpuno novi paket dogmi i mitova koje začudo i Nebeski i Čistozračni vazalski i poslušnički štuju i protiv kojih ne protestiraju.

To su ovi uvozni, neoliberalni. Tvrde nam da treba raditi više da bi se dobilo manje, da je manje zapravo više, da otkaze treba dijeliti i primati bespogovorno, da će nam „nevidljiva ruka slobodnog tržišta“ donijeti blagostanje, da sve treba rasprodati u bescjenje jer će nam tako nova radna mjesta otvarati oni koji su ih pozatvarali, da sve treba privatizirati, da zdravstvo ne treba biti dostupno svima i besplatno, da su škole trošak, da je stalno kriza, da će strana ulaganja revitalizirati privredu, da se privreda može razmahati i bez industrije.

Kako se u globalnom hipokrizijskom zatopljenju topio glečer nacionalnih suvereniteta, a ekonomsko stanje – u evropskim okvirima perifernih, malih nacija – postajalo sve jadnije, tako su jačali mitovi pretvoreni u znanstvene paradigme, u povijesne činjenice koje se više ne propituju i u kojima se više ne traži uzrok posvemašnjeg propadanja.

Jer uvijek je kriv netko drugi.

Sve uvezeno i uništeno
Dio hrvatskog suvereniteta izgubljen je nekontroliranim uvozom koječega, nelojalnom konkurencijom u kaosu bez bilo kakve ekonomske strategije, a čime je gotovo uništena domaća trgovina, posljedično i industrija. Dio je izgubljen Vatikanskim ugovorima. Kler i svećenstvo – također nadaleko čuveni proizvođači mitova i legendi – tako su postali povlaštena društvena kasta.

Nemali dio izgubljen je predajom banaka, a time i čitavog financijskog sektora, u ruke strancima. Tako su najveći dio građana i privrede lihvarskim kamatama i iznudama dovedeni do bankrota. Dio je nestao gubitkom vlasništva nad najvažnijim javnim poduzećima. Tako više odavno ne kontroliramo telekomunikacije, nacionalnu naftnu kompaniju i velik dio resursa.

Ostalo je samo nešto malo domaće proizvodnje, nešto malo u sektoru energetike, nešto malo u turizmu i još nešto malo ponegdje. I poljoprivredna zemlja. Plodna i najplodnija, većim dijelom zapuštena, gola, ušutkana, zapostavljena i zaboravljena.

Prema ugovorima sa EU, kroz tri godine će je moći kupovati stranci. I to će se, ako nešto ne poduzmemo, gotovo sigurno u većim razmjerima i dogoditi.

Ako uskoro ne sredimo katastarske knjige i ne pokrenemo poljoprivredu, a time i industriju, stajat ćemo na svojoj zemlji u tuđem vlasništvu, bez posla i perspektive, bez nade i vjere, i klonula duha zanavijek umireni mitovima kao jakim sedativima udisati onaj čisti hrvatski zrak s kraja osamdesetih i s početka mitomanske histerije.

Imat ćemo ga u izobilju, jer nam ga sigurno neće skupo naplaćivati. Tek možda neki mali, simbolični porez.

A imat će i Srbi svoj. Original srpski vazduh, nebeski. I koncesionar će im ga sigurno naplaćivati po povlaštenoj cijeni, ipak je to njihova nebeska zemlja.