Srđan Puhalo: Bosanac osvaja Ameriku

Kao što vidite Amerika je vrlo čudna zemlja, spaja nespojivo, miri nepomirljivo, ujedinjuje različito, ali nikako da provalim gdje im se nalazi četka za WC šolju. Sve sam pretražio ali je nema, pa nema.

 Puhalo u Americi – epizoda “Sent Luis”

Od Vašingtona do Sent Luisa smo letjeli nekih 90 minuta. Na putu od aerodroma do hotela shvatite da je Sent Luis nekako američkiji, ili bolje reći manje šminkerski grad od Vašingtona. Kuće su manje, nekako siromašnije, a ljudi sve deblji i sve manje stidni da tu svoju debljinu pokažu.

Kada smo stigli u hotel bilo je negdje oko 18 časova, brzo smo se smjestili i krenuli u šetnju. Onda je uslijedio šok, ulice su bile potpuno prazne. Nema ljudi, nema autmobila, nema prodavnica, potpuno apokaliptično. Samo ogromne zgrade, ogromne garaže,  hoteli i gromna „Kapija zapada“. Nimalo nije prijatno kada šetate takvim ulicama.

Onda smo svratili do stadiona za bejzbol na kojem igradu Crvendaći iz Sent Luisa koji je u takvoj apokaliptičnoj atmosferi izgledao prilično živo. Tu smo naletjeli na nešto što bi se kod nas trebalo zvati slastičarna. Ušli smo da vidimo šta sve tu ima a ima mnogo nama nepoznatih kolača. Dok smo mi pokušavali da odaberemo nešto čime ćemo se zasladiti jedna od prodavačica počela je da pjeva neku meni nepoznatu pjesmu u soul fazonu. Zvučala je nestvarno, zvučala je kao što u kaubojskim filmovima zvuče berači pamuka. Pjevala je za sebe, nezainteresovano, jer joj se tog trenutka pjevalo. Hana i ja smo stajali opčinjeni, a onda su joj se pridružili njena kolegica i kuvar. Soul je ispunio radnju. Hana je kolače platila 35 dolara. Jedemo ih već tri dana.

U petak smo cijeli dan proveli na konferenciji „Netroots nations“ koja je koncipirana tako da spaja društvene mreže i aktivizam. Paneli su bili prilično zanimljivi i shvatio sam da koliko god to čudno zvučalo, mi u BiH ne kaskamo mnogo u odnosu na Amerikance, ali nam nedostaje nešto veoma važno. Nedostaje nam vjera da se aktivizmom može nešto korisno postići, nedostaje nam optimizam i uvjerenje da to što radimo i za šta se borimo ima smisla. Konferencija je ogromna i u istom trenutku imate 15 panela o različitim temama od ekologije, preko tabu tema do položaja crnaca u društvu. Slušajući te ljude na panelima vi shvatite da Amerika ima mnogo više problema od BiH, ali se oni razlikuju od nas po tome što oni lako prepoznaju prioritete, žele da riješavaju probleme, a ne kao mi da mazohistički uživaju u njima.

Na jednom predavanju koje se ticalo ponašanja pred kamerma tj. nastup u medijima doživio sam pravu Ameriku. Elem, dok je predavač pričao priču o tome kako moramo da volimo kameru, da sa njom vodimo ljubav tokom intervjua, kako da držimo glavu, trup i stopala u sali se osjetila ljubav prema njemu. On više nije bio predavač, on je za najveći broj publike postao obožavani propovjednik. Atmosfera je bila kao u crkvi, samo je falilo da krene da slušaocima daje blagoslov. Aleluja.

U subotu prije podne smo krenuli da se provozamo brodom po Misisipiju nebi li sa rijeke vidjeli Sent Luis, ali tu se jednostavno nema šta vidjeti. Prosto rečeno grad se još uvijek nije spustio na rijeku, što je prilično čudno.

Na putu ka brodu koji se zove „Tom Sojer“ prošli smo pored jedne male crkve u kojoj se tog trenutka dešavalo vjenčanje. Provirio sam unutra i skontao da je to vjenčanje isto kao na filmovima. Mladoženja je smotan i sa leptir mašnom, mladu dovodi otac, djeveruše su u plavom. Mlada je uzbuđena.

Popodne smo otišli u dio grada u kojem živi preko 60 000 ljudi iz naših krajeva. Najveći broj njih su Bošnjaci, mada ima i drugih. Prvo smo ručali u restoranu „Grbić“. Jeli su se ćevapi, šopska salata, tarhana i na kraju i baklave. Restoran postoji već 14 godina i svi Grbići rade u njemu. U restoranu se sluša samo domaća muzika (ex SFRJ), konobari su naši ljudi, jela su domaća, gostoprimstvo je domaće, pa čak i cvijeće u saksijama vuče na naše. Sve to nekako podsjeća na one kafane sa dobrom jagnjetinom oko Jablanice. Posle ručka nam se pridružila i gazdarica restorana, koja je istovremeno i kuharica, i za 30 munuta ispričala svoj život koji je dostojan jednog dobrog filma.

Nakon restorana krenuli smo u dio grada koju svi zovu „Mala Bosna“. Na tom putu smo se malo izgubili i da nije bilo nekog brata crnca, ko zna gdje bi završili. A tamo u ulici skoro sve piše dvojezično,  tako i pričaju, malo engleski a malo na našem.

Uđosmo mi tako u jednu prodavnicu a tamo sve roba iz bivše SFRJ, ima svega od jufki, preko kafe, čokolada, do ajvara. Počnemo mi tu priču sa Fahretom iz Teslića, ona pita nas, mi pitamo nju kad najednom šok. Ulazi jedan veliki čovjek u radnju i kaže mi da sam mu poznat. Rekoh: “Mislim da ste me zamijenili, ja sam iz Bosne iz Banjaluke.” A on kaže: Jesi li ti Srđan? Jesi ti Puhalo?” Čovjek me gledao na TV i ja svatih da sam interkontinentalna zvijezda. Dovede on i ženu, koja je inače Banjalučanka i mi se malo tu ispričasmo.

Na kraju dana smo ja i Hana otišli na bejzbol utakmicu između tih Crvendaća iz Sent Luisa i nekih iz Majamija. Platili smo dvije karte 60 dolara, stajanje. Stadion prima oko 45 000 ljudi i skoro je pun ljudi koji su u crvenim dresovima. Na početku utakmice intonitra se himna, a oni u stavu mirno, sa rukom na srcu i pjevaju. Utakmica je počela i ja sam je gledao oko 90 minuta, ne uspjevši da skontam poentu igre i kako se dobija poen. Oni se čitavo vrijeme smjenju na terenu, mašu onim palicama i ponekad trče. Za to vrijeme navijači pričaju, piju, jedu, jednostavno rečeno dobro se zabavljaju. Shvatio sam tada da se pravi Amerikanac postaje kada zavoliš bejzbol sve ostalo je samo foliranje.

Jedan od navijača Crvendaća nas je pitao odakle smo? Iz Bosne i Herceovine rekosmo, a on nas upita „jel se tamo još ratuje?“

Nakon 2 sata gledanja bejzbola, za koga neki tvrde da je sport, Hana i ja smo krenuli u hotel i dok smo se približavali hotelu ugledasmo neke bicikliste. Ali to nisu obični biciklisti to su biciklisti koji su goli ili vrlo oskudno obučeni. Oni se svakog 17. jula se tako vozaju po Sent Luisu da bi upozorili javnost na bezbjednost biciklista, da bi afirmisali takav način života i borbu protiv naftnih kartela. A policija umjesto da ih hapsi i prebije kao kod nas, prati ih i reguliše saobraćaj.

P.S. Kao što vidite Amerika je vrlo čudna zemlja, spaja nespojivo, miri nepomirljivo, ujedinjuje različito, ali nikako da provalim gdje im se nalazi četka za WC šolju. Sve sam pretražio ali je nema, pa nema.

Autor: Srđan Puhalo
 frontal ba