Sponzorstvo jetima – siročadi

JETIMI KOJI TREBAJU SPONZORA, OD OKTOBRA
Molimo vas, da obavezno pročitate informacije koje se nalaze u prilogu.
Svi zainteresirani za sponzorstvo jetima, molimo da se jave porukom u inbox.
Jetima dobiva prva osoba koja se javi.
Ne preuzimajte emanet koji ne možete ispuniti. Jako je ružno kad nakon što vas evidenetira IHH organizacija i mi, javite da niste u mogućnosti – predomislite se, ili nakon mjesec-dva odustanete.
Za osobe koje ne mogu preuzeti emanet – obavezu minimum godinu dana , SVOJU POMOĆ JETIMIMA mogu uplaćivati u FOND JETIMA.

Fotografija korisnika/ce Udruženje Solidarnost - Bosnia.
Fotografija korisnika/ce Udruženje Solidarnost - Bosnia.

 

Jedna od posljedica ratova, zemljotresa, poplava i drugih elementarnih nepogoda jeste pojava velkog broja jetima.
Ratovi koji su vođeni u nedavnoj prošlosti (BiH, Hrvatska, Kosovo, Čečenija, Palestina, Afganistan i Irak) imaju za posljedicu na hiljade i desetine hiljada siročadi. Promjene koje su nastale u društveno-političkim odnosima u zemlji, nakon raspada bivše Jugoslavije, a posebno poslije rata, izazvale su vrlo izražene oblike porodične dezorganizacije. Porast razvedenih brakova, ogroman broj djece bez roditelja, nemogućnost ispunjenja osnovnih dužnosti roditelja prema djeci, povećan broj vanbračne djece, nedovoljno korištenje instituta usvojenja, samo su dio teške životne zbilje koju je donio rat. Statistički podaci o djeci bez roditeljskog staranja, djeci iz nepotpunih porodica u BiH alarmantni su.

Ovakvo stanje aktualiziralo je pitanje kako najbolje zaštiti interese djece, kako im pomoći, tim više što su usljed rata i politike genocida na prostoru BiH prekršena najelementarnija praca djece: pravo na život, ishranu, zdravstvenu zaštitu, pravo na socijalni i zdravstveni status djece. Kako zaštiti djecu, posebno onu bez roditelja, na koji način osigurati im pravo na porodicu, na ime, na nacionalnost,garantirati njihov, etnički, kulturni, jezički i vjerski kontinuitet?

Jetimi ili siročadi su djeca bez jednog ili oba roditelja. Status jetima imaju djeca dok su još mala, slaba, nisu punoljetna i nemaju mogućnosti sebi zaraditi. Abdurrezzak navodi predanje, s lancem prenosilaca od Alije, koji navodi od Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: „Nema sirotinjskog statusa nakon što se stekne zrelost.“

Dobročinstvo i pažnja prema jetimima je sastavni dio, jedan segment islamske socijalne misli. Kur'an mu posvećuje najveću brigu i time ukazuje na veliku društvenu odgovornost prema djeci bez roditelja. Društvo mora naći načina da zbrine ovu djecu, da im omogući pravilan odgoj i obrazovanje. Svaki musliman je dužan davati određeni doprinos za zbrinjavanje siročadi. Isto tako je dužan da, ako je već siroče u njegovom skrbništvu, prema njemu korektno postupa, čuva i unapređuje njegovu imovinu.

Suza siročeta

 

Islam se brine o jetimima. Mnogi kur'anski ajeti i hadisi Poslanika, s.a.v.s., podstiču na brigu o jetimima. Među prvim objavljenim surama je i sura „Ed-Duha“ u kojoj Allah, dž.š., kaže:

„Zato siroče ne ucvili, tj. ne postupaj s njim grubo i ne ponizi ga“. (Ed-Duha, 9).

Takođe Allah, dž.š., kaže: „Vi pažnju jetimu ne ukazujete“. (El-Fedžr, 17).

„Znaš li ti onoga koji onaj svijet poriče? Pa to je onaj koji grubo odbija jetima“. (Maun, 1-2).

Prenosi se od Abdullaha ibn Omera da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, a.s.: „Zaista, kada siroče zaplače, zbog njegovog plača potrese se Aršur-Rahman, i Allah dž.š. kaže melekima: „O meleki, ko je taj koji je rasplakao ovo siroče čiji je otac pod zemljom (u kaburu)?“ Na to meleki odgovaraju: „Gospodaru naš, Ti to bolje znaš“. Zatim Allah dž.š., kaže: „O meleki, budite svjedoci da Moje zadovoljstvo na sudnjem danu pripada onom ko utješi ovo siroče i udovolji njegovoj potrebi“.

Jetim je osjetljiv prema tome kako ljudi gledaju na njega, te se stoga prema njemu mora postupati blago, bez sile, grubosti i ružnih riječi. To islam zahtjeva od nas. Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Ja i staratelj jetima ćemo u Džennetu biti ovako blizu“, pa je pokazao kažiprstom i srednjim prstom. To znači da je staratelj jetima od najbližih ljudi Poslaniku, s.a.v.s. Skrbnikom jetima se smatra ko god pomogne jetima, kao i majka koja vodi brigu o svojoj djeci koja su ostala bez oca. U hadisu od Poslanika, s.a.v.s., se navodi da je rekao: „Ja sam prvi kome će se otvoriti džennetska vrata, tj. prvi koji će ući u Džennet je Muhammed, pa ću vidjeti ženu koja žuri da me sustigne, tj. kako žuri kao da hoće da uđe, zajedno samnom, pa ću je upitati: „Ko si ti?“ Ona će odgovoriti: „Ja sam žena koja sam ostala neudata sa svojom djecom dok nisu odrasli“. Ona je ta koja će žuriti za Poslanikom, s.a.v .s, da bi bila prva koja će ući u Džennet zajedno sa njim.

Pomaganje jetima je solidarnost starijih sa mlađima u društvu, jačih sa slabijima, ublažavanje bola zbog gubitka najdražih, zaštita nezbrinutih i nadoknada roditeljske pažnje. To je staranje muslimanskog društva da mu mlađi ne bi bili izloženi skitanju i smutnji. Time muslimansko društvo štiti i sebe – da ne bi bilo izloženo Božijoj kazni zbog toga što ugroženima nije ukazalo pažnju i zaštitilo ih.

Kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s, u slijedećim hadisima: „Želiš li da ti srce bude blago i da ostvariš svoje želje“? Budi milostiv prema jetimu, pomiluj ga po glavi i nahrani onim čime se ti hraniš. Srce će ti bili blago i svaka će ti se želja ispuniti“. (Hadis bilježi Bejheki).

„Allahu je najdraža ona porodica koja se brine o jetimu“. (Hadis prenosi Ebu Umame).

„Najbolja muslimanska kuća je ona u kojoj živi jetim prema kojem se postupa na lijep način, a najgora muslimanska kuća u kojoj živi jetim, a prema njemu se postupa na loš način“. (Hadis su zabilježili Ibn Madže i Ibn Mubarek).

O strogoj zabrani trošenja imetka siročadi

Staratelj je dužan čuvati imetak jetima, raditi na njegovom uvećavanju, te mu ga predati kad postane punoljetan u prisustvu svjedoka. Allah, dž.š., kaže: „I pitaju te o siročadi! Reci: „Pomoći njima je dobro! A ako budete s njima zajedno živjeli, pa to su braća vaša! Allah zna razliku između pokvarenjaka i dobročinitelja! Da je Allah htio, mogao je propisati ono što vam je teško“. (El-Bekare, 220).

„I ne približujte se imetku siročeta, osim ako želite da ga unaprijedite, sve dok ne postane punoljetan. I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu zaista odgovarati“. (El-Isra, 34).

„Oni koji bez ikakvog razloga troše imetke siročadi – doista u svoje trbuhe vatru trpaju i oni će u ognju gorjeti“ (EN-Nisa, 10).

U koliko budu trošili imovinu siročadi bez valjanog razloga, oni time jedu vatru koja će plamtjeti u njihovim trbusima na Sudnjem danu. Među sedam najvećih grijeha za koje nam Allahov Poslanik, s.a.v.s., naređuje da ih se klonimo spada i trošenje imovine siročeta. Muhammed, s.a.v.s., kaže: „Čuvajte se sedam zala koja upropašćuju onog koji ih čini: širka (pripisivanje Allahu druga), sihra (vračanje), ubijanja na pravdi Boga, kamate, imetka jetima (siročeta), bježanje sa bojnog polja i potvore za blud poštene i čestite muslimanke“. (Hadis bilježi Buharija i Muslim).

Ibn – Merdevejh navodi predanje od Ebu – Bereze da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Na Sudnji dan neki ljudi će biti oživljeni iz svojih kabura s plamenom vatre u ustima“. Neko je upitao: „Allahov Poslaniče, ko su oni?“, a on je kazao: „Zar ti nije poznato da Allah, dž.š., kaže: „Doista oni koji nepravedno troše imetke siročadi…..“

„I siročadima imanja njihova dajte, hrđavo za dobro ne podmećite, i imetke njihove s imecima vašim ne trošite, jer je to doista veliki prjestup“. (En-Nisa, 2).

Uzvišeni Allah, dž.š. naređuje da se imovina siročadi u potpunosti preda njima kada postanu punoljetna i zabranjuje da se priključi svojoj imovini. Riječi iz gornjeg ajeta: „Hrđavo za dobro ne podmećite“, odnosi se na neke muslimane koji su uzimali debele ovce iz imovine siročeta, pa bi umjesto njih dovodili mršave ovce. Isto tako oni bi uzimali pravi dirhem i na njegovo mjesto ostavljali krivotvoreni dirhem, govoreći: „Dirhem za dirhem“. Mješanje imetka siročeta sa vlastitim imetkom, kako bi ih skupa trošili je zaista veliki prijestup, tj. veliki grijeh.

„I iskušavajte siročad dok ne stasaju za brak, pa ako se uvjerite da su zreli, uručite im imetke njihove! I ne trošite ih rasipnički i u žurbi, dok oni ne odrastu! Ko je imućan nek se uzdrži, a ko je siromašan, neka troši onoliko koliko je neophodno. A kada im imetke uručujete, to učinite u prisustvu svjedoka, jer dosta je što će se pred Allahom račun polagati“. (En-Nisa, 6).

Šerijatski pravnici kažu: „Kad dječak postane punoljetan i sposoban u svojoj vjeri i imetku, s njega spada zabrana raspolaganja imovinom i predaje mu se imovina koja je u nadležnosti staratelja“.

Ako je staratelj siromašan može trošiti imetak jetima samo onoliko koliko je potrebno. Postoje razilaženja među učenjacina – da li će to vratiti kada mu se poboljša situacija? Preovladava mišljenje da ne treba vraćati, jer to i Kur'an toleriše, a uzeo je to kao naknadu za svoj rad dok je bio siromašan.

Prenosi se kako je neki čovjek pitao Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: „Nemam imetka, a imam siroče kod sebe“? On mu je rekao: „Troši imetak svoga siročeta, ne rasipajući, ne pretjerujući, niti uzimajući to za sebe, odnosno ne čuvajući pritom svoj imetak“, ili kako je rekao: „Ne otkupljujući svoj imetak njegovim“.

Allah, dž.š. naređuje starateljima da u prisustvu svjedoka predaju imovinu siročadi kada postanu punoljetni kako ne bi došlo do nijekanja preuzetog dijela. Predaja imetka se mora izvršiti u potpunosti i bez ostatka. Kao što staratelj želi da se odnosi prema njegovim nasljednicima, tako se i on treba odnositi prema nasljednicimna koje nadzire.

Brinuti se za siročad i udovice u njihovoj nevolji

Nije teško shvatiti da živimo u svijetu u kojem nema ljubavi. Kad je govorio o tome kakvi će ljudi biti u “posljednjim danima”, apostol Pavao je napisao: “Nastat će kritična vremena s kojima se teško izlazi na kraj. Jer ljudi će biti ljubitelji sebe, (…) bez prirodne naklonosti” (2. Timoteju 3:1-3). Te su riječi doista istinite!

MORALNA klima našeg vremena jedan je od razloga zbog kojih u srcu mnogih nedostaje samilosti. Ljudi su sve manje zainteresirani za dobrobit drugih, ponekad čak kad su u pitanju i članovi njihove vlastite obitelji.

To veoma pogađa mnoge pojedince koji uslijed raznih okolnosti nemaju zbrinute osnovne životne potrebe. Uslijed ratova, prirodnih katastrofa i izbjeglištva broj udovica i siročadi neprestano raste (Propovjednik 3:19). “Zbog rata je više od milijun [djece] postalo siročad ili je razdvojeno od svoje obitelji”, stoji u izvještaju Fonda Ujedinjenih naroda za pomoć djeci. Vjerojatno si također svjestan velikog broja neudanih, napuštenih ili razvedenih majki koje se same moraju boriti za puko preživljavanje i zbrinjavanje svoje obitelji. U nekim je zemljama zbog velike ekonomske krize situacija još teža i mnogi njihovi državljani žive u krajnjem siromaštvu.

S obzirom na sve to, ima li ikakve nade za one koje je zadesila takva nesreća? Kako pomoći udovicama i siročadi u njihovim nevoljama? Hoće li taj problem ikada biti riješen?

Briga puna ljubavi u biblijska vremena

Brinuti se za fizičke i duhovne potrebe udovica i siročadi uvijek je bilo sastavni dio obožavanja Boga. Kad su želi svoje žito i ubirali plodove, Izraelci nisu smjeli sakupljati ono što je ostalo na polju, odnosno pabirčiti. Ono što je ostalo za njima bilo je za ‘došljake, sirote i udovice’ (5. Mojsijeva 24:19-21). Mojsijev zakon izričito je nalagao: “Nemojte cviliti udovice i sirote” (2. Mojsijeva 22:22, 23). Kad se u Bibliji govori o udovicama i siročadi misli se na one koji su bili siromašniji, jer su nakon smrti svog supruga, oca ili oba roditelja možda ostali sami i bez sredstava za život. Patrijarh Job rekao je: “Izbavljam siromaha koji viče, i sirotu i koji nema nikoga da mu pomogne” (Job 29:12).

U počecima kršćanske skupštine briga za one u nevolji i one koji su bili u oskudici jer su izgubili roditelje ili supruga bila je karakteristično obilježje pravog obožavanja. Učenik Jakov je s iskrenim zanimanjem za dobrobit takvih napisao: “Oblik obožavanja koji je čist i neokaljan sa stanovišta našeg Boga i Oca jest ovo: brinuti se za siročad i udovice u njihovoj nevolji, i čuvati sebe bez mrlje od svijeta” (Jakov 1:27).

Osim što je spomenuo siročad i udovice, Jakov je pokazao veliku brigu i za druge koji su bili siromašni i bez osnovnih sredstava za život (Jakov 2:5, 6, 15, 16). Apostol Pavao također je pokazivao brigu za druge. Kad su on i Barnaba dobili svoj propovjednički zadatak, upute u vezi s tim uključivale su i zahtjev da ‘na umu imaju siromašne’. “I upravo sam to revno nastojao raditi”, mogao je mirne savjesti reći Pavao (Galaćanima 2:9, 10). Izvještaj o djelovanju kršćanske skupštine kratko nakon što je ona osnovana kaže: “Nitko među njima nije bio u oskudici. (…) Zatim se dijelilo svakome koliko mu je trebalo” (Djela apostolska 4:34, 35). Da, ta pomoć koja se pružala još u starom Izraelu, naime briga za siročad, udovice i siromašne, bila je uobičajena i u kršćanskoj skupštini.

Dakako, pomoć je bila skromna i u skladu s mogućnostima svake skupštine. Novac se nije razbacivao, a pomagalo se samo onima kojima je to stvarno bilo potrebno. Nijedan kršćanin nije smio zloupotrebljavati tu pomoć, te se na skupštinu nije stavljao nepotreban teret. To je jasno vidljivo iz Pavlovih uputa u 1. Timoteju 5:3-16. One pokazuju da su rođaci koji su bili u mogućnosti pružiti pomoć osobi u oskudici trebali preuzeti tu odgovornost. Siromašne udovice morale su udovoljavati određenim zahtjevima da bi dobile pomoć. Sve to pokazuje da se Jehova na mudar način brine za one koji su u oskudici. No pokazuje i to da je potrebno sačuvati uravnoteženost kako nitko ne bi iskorištavao ukazanu mu dobrotu (2. Solunjanima 3:10-12).

Brinuti se za siročad i udovice danas

Načela u vezi s pokazivanjem brige i pružanjem pomoći onima u nevolji koja su slijedili Božji sluge u prošlosti primjenjuju se i u skupštinama Jehovinih svjedoka. Bratska ljubav njihovo je obilježje, u skladu s onim što je rekao Isus: “Po tome će svi znati da ste moji učenici, ako budete imali ljubav među sobom” (Ivan 13:35). Ako su neka braća u oskudici ili su žrtva neke katastrofe ili posljedica rata odnosno građanskog sukoba, drugi pripadnici međunarodnog bratstva spremno traže načine da im pruže duhovnu i materijalnu pomoć. Razmotrimo neke današnje primjere koji pokazuju što se čini u tom pravcu.

Pedro se baš ne sjeća svoje majke jer je ona umrla kad je imao samo godinu i po. Kad je imao pet godina, umro je i njegov otac. Tako je Pedro ostao sam sa svojom braćom. Budući da su Jehovini svjedoci posjećivali njihovog oca, Pedro i njegova starija braća počeli su proučavati Bibliju.

Pedro priča: “Već sljedećeg tjedna počeli smo ići na sastanke. Družeći se s braćom, osjećali smo njihovu ljubav prema nama. Skupština je za mene bila utočište zbog ljubavi i naklonosti koju su mi pokazivala braća i sestre, baš kao da su mi roditelji.” Pedro se sjeća da ga je jedan kršćanski starješina znao pozvati k sebi. Kod njega je uživao u obiteljskim razgovorima i druženju. “To su mi vrlo drage uspomene”, kaže Pedro, koji je o svojoj vjeri počeo propovijedati kad je imao 11 godina, a krstio se s 15. Njegova su starija braća, zahvaljujući pomoći skupštine, također lijepo duhovno napredovala.

Tu je i Davidov slučaj. Kad su se njegovi roditelji rastali, napustili su njega i njegovu sestru blizanku. Za njih su se brinuli djed, baka i tetka. “Kad smo malo porasli i postali svjesni situacije u kojoj se nalazimo, obuzela nas je nesigurnost i tuga. Trebao nam je nekakav oslonac. Moja je tetka postala Jehovin svjedok, pa je zahvaljujući tome i nas poučavala biblijskoj istini. Braća su nam pokazivala svoju naklonost i prijateljstvo. Jako su nas voljela i ohrabrivala da si postavljamo ciljeve te nastavimo služiti Jehovi. Kad sam imao oko deset godina, jedan sluga pomoćnik znao bi doći po mene kako bismo išli u službu propovijedanja. Jedan drugi brat brinuo se za moje troškove kad smo išli na kongrese. Drugi mi je čak novčano pomagao kako bih mogao prilagati u Dvorani Kraljevstva.”

David se krstio kad je imao 17 godina, a kasnije je počeo služiti u podružnici Jehovinih svjedoka u Meksiku. Čak i sad on priznaje: “Nekolicina starješina pruža mi potrebnu pouku i daje mi korisne savjete. Zahvaljujući tome mogu se nositi s osjećajem nesigurnosti i usamljenosti.”

Abel, starješina u jednoj skupštini u Meksiku u kojoj nekoliko udovica treba pomoć, priča: “Uvjeren sam u to da je emocionalna podrška ono što udovicama najviše treba. One ponekad prolaze periode depresije; usamljene su. Zato je veoma važno pružati im podršku, slušati ih. Mi [skupštinski starješine] redovito ih posjećujemo. Važno je odvojiti vrijeme kako bismo poklonili pažnju njihovim problemima. Tako im pružamo duhovnu utjehu.” No ponekad je potrebna i materijalna pomoć. “Upravo gradimo kuću jednoj sestri koja je udovica”, rekao je nedavno Abel. “Subote i neka poslijepodneva u tjednu provodimo radeći tamo.”

S obzirom na svoje iskustvo u pružanju pomoći siročadi i udovicama, jedan drugi skupštinski starješina kaže: “Smatram da je siročadi kršćanska ljubav još potrebnija nego udovicama. Primijetio sam da se češće osjeća odbačeno nego djeca i adolescenti koji imaju oba roditelja. Siročad ima potrebu da im se neprestano pokazuje bratska naklonost. Važno je pristupiti im nakon sastanka i popričati s njima o tome kako su. U skupštini ima jedan oženjeni brat koji je kao mali dječak postao siroče. Na sastanku ga uvijek srdačno pozdravim, a on me uvijek zagrli. To jača veze prave bratske ljubavi.”

Jehova će “izbaviti ubogoga”

Da bi se udovice i siročad nosili sa svojim poteškoćama, veoma je važno da se pouzdaju u Jehovu. Za njega piše: “Jehova čuva došljake, pomaže siroti i udovici” (Psalam 146:9). Potpuno rješenje tih problema doći će jedino putem Božjeg Kraljevstva pod vladavinom Isusa Krista. Proročanski opisujući Mesijinu vladavinu, psalmist je napisao: “Jer će izbaviti ubogoga koji cvili i nevoljnoga koji nema pomoćnika. Biće milostiv ništemu i ubogom, i duše će jadnima spasti” (Psalam 72:12, 13).

Kako se približava kraj sadašnjeg sustava stvari, pritisci s kojima se kršćani kao cjelina suočavaju sigurno će se povećavati (Matej 24:9-13). Za kršćane je važno da svakodnevno pokazuju sve veću brigu jedni za druge i da ‘imaju žarku ljubav jedni prema drugima’ (1. Petrova 4:7-10). Kršćanski muževi, naročito starješine, moraju pokazivati brigu prema onima koji su postali siročad i suosjećati s njima. Zrele žene u skupštini također mogu pružiti veliku podršku udovicama i biti im izvor utjehe (Titu 2:3-5). Ustvari, svatko može učiniti svoj dio, pokazujući zanimanje za one koji se nalaze u nevolji.

Pravi kršćani ne ‘zatvaraju vrata svoje duboke samilosti’ kad ‘vide da im je brat u potrebi’. Oni su duboko svjesni potrebe da slijede savjet apostola Ivana: “Dječice, nemojmo ljubiti riječju ni jezikom, nego djelom i istinom” (1. Ivanova 3:17, 18). Stoga, ‘brinimo se za siročad i udovice u njihovoj nevolji’ (Jakov 1:27).