Slavica i Mustafa by Anto Tomić

Mustafa

Nerado je mala Slavica išla u školu.

Duga su to bila 4 kilometra do Šargovačke škole i toliko nazad za kratke, bose noge desetogodišnje djevojčice.

“Znaš čitati i pisati, šta će ti više “, govorila je mati Anđa.

Drugi razlog što se maloj Slavici nije išlo u školu bila je učiteljica Natalija, Ruskinja teške ruke.”

Znanje” je učenicima prenosila do krvi.

Rukom, štapom, motkom.

A kad bi se umorila, “edukaciju” je nastavljao njen sin.

Ali, taj prvi školski dan u ranu jesen ‘45. godine, Slavica je sa nestrpljenjem i uzbuđenjem iščekivala.

Nogice su ubrzano hitale ka školi.

Danas će Slavica po prvi put u životu vidjeti muslimana !
Na ‘ Kalino imanje’ se tog ljeta doselila jedna muslimanska porodica od kojih je jedan dječak njenih godina trebao ići s njom u razred.

Stiže Slavica do škole i budnim okom poče tražiti to svjetsko čudo.
U prašini školskog dvorišta dvojica dječaka se hrvu. Jedan od njih je Mustafa, Slavičin novi školski drug.

Bosonog, ukrpljenih hlačica i košuljice, rumenih obraščića, garave, raščupane kose.

Slavica se tog dana razočarana vratila kući iz škole.

Ni sama nije znala šta je očekivala ali ovaj Mustafa je bio isti k'o i sva ostala djeca.

😀

Za portal www.pravisavjeti.info piše: Anto Tomić