Šejtansko neprijateljstvo prema čovjeku: Dežuranje na vratima džamija

Šejtan sjedi na vratima džamija i mjestima ibadeta i spo­minjanja Uzvišenog pokušavajući odvratiti ljude od namaza. Kada bude proučen ezan za namaz, on pokušava da čovjeka na bilo koji način zavede, da ne bi obavio namaz. Šejtan tada čovjeku napominje dunjalučke stvari koje je bio zaboravio, na­vodi ga na zle misli, plaši ga da će mu ako ode klanjati namaz, propasti prodaja, kupovina, imetak ili izmaknuti neka druga korist. Spominje mu da je i rad ibadet,  da bi ga odvratio od spominjanja Uzvišenog i od namaza.

Postoji priča koja se pripovijeda i prenosi od imama Ebu Hanife, r.a., koji je bio čuven po svojim fetvama glede pitanja vjere. Njemu je došao neki čovjek kazavši mu: “Izgubio sam novac. Zakopao sam ga u zemlju na jednome mjestu i stavio iznad njega kamen da ga obilježim. Došla je bujica, uklonila kamen koji sam stavio, i tako sakrila mjesto moga novca. Ne znam šta da radim?” Imam Ebu Hanifa kazao mu je: “Kakvu ću ti fetvu dati o ovome pitanju?” Međutim, čovjek je bio uporan, pa mu je Ebu Hanifa rekao: “Nakon jacija – namaza, noćas, stani pred svog Gospodara i klanjaj noćni namaz do zore, a potom mi kaži šta ti se dogodilo.”

Kad je nastupilo vijeme sabah-namaza, čovjek je sav ra­dostan došao i rekao da je našao svoj novac. Ebu Hanifa ga pita: “Kako si ga našao?” Čovjek je odgovorio: “Samo što sam stao da klanjam namaz, sjetio sam se mjesta gdje sam ostavio novac, vremena kad je nadošla bujica i kud je voda po zemlji tekla. Uporedio sam rastojanje sa snagom padavine, i tako saznao mjesto gdje sam sam ostavio novac.”

Imam Ebu Hanifa, r.a., nasmija se i reče: “Tako mi Allaha, znao sam da te šejtan neće pustiti da svu noć budeš sa Svojim Gospodarom.” Kad je šejtan uvidio da će taj čovjek provesti noć u namazu, požurio je da mu ukaže na mjesto gdje je ostavio novac da bi ga na taj način omeo u istrajavanju u spominjanju Uzviše­nog, što je jedno od značenja riječi Uzvišenog: “‘E zašto si odredio, pa sam u zabludu pao’, reče, ‘kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati…”’ (El-E’raf, 16)

O ovome ćemo detaljno govoriti u narednom poglavlju, ako Bog da, kad budemo obrazlagali načine šejtanovog za­vođenja, kada sjedi na vratima džamija i mjesta gdje se obavlja ibadet da bi ljude odvratio i spriječio u spominjanju Allaha i obavljanju namaza.

U našem obrazlaganju teme došli smo do riječi Uzvišenoga: “…pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zah­valna biti!” (El-E’raf, 17)

Ako razmislimo o ovom ajetu, nalazimo da je šejtan od­redio četiri strane s kojih će prilaziti čovjeku, a to su: desna i lijeva strana, sprijeda i straga. Poznato je da postoji šest strana u odnosu na položaj čovjeka u prostoru: lijevo, desno, sprijeda, straga, iznad i ispod.

Zašto šejtan prilazi čovjeku s četiri strane, a izostavlja prilaženje iznad i ispod čovjeka?!

Odgovorit ćemo na to pitanje time da je prostor iznad čovjeka područje pre­ko kojeg se čovjekova dova i njegova dobra djela uspinju do Uzvišenog Allaha, a da je prostor ispod čovjeka područje gdje čovjek pada na sedždu Uzvišenom. Ni jednome od ta dva mjesta šejtan se ne može približiti. Mjestu činjenja sedžde Uzvišenom, koja podrazumijeva pokornost Njemu, šejtan se ne približava, kao što se ne približava području pu­tem kojeg se ka Allahu uspinju dove i dobra djela čovjeka. Ta su dva mjesta blagoslovoljena (mubarek) za svakog vjer­nika. Njih okružuju meleki, a šejtani im se ne približava­ju. U tumačenju prethodno navedenoga ajeta potrebno je da se malo zaustavimo kod riječi: “I Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!” Ko je šejtana obavijestio i upoznao ga s činjenicom da većina ljudi neće biti zah­valna Uzvišenom na Njegovim blagodatima i dobrima? Uzvišeni Allah rekao je: “.. .ali većina ljudi ne zahvalju­je.” (El-Bekara, 243)

Da li je šejtan spoznao manje nevidljivoga i stvorenjima nepoznatoga svijeta? Šta ga je to upoznalo s činjenicom da većina ljudi neće biti zahvalna? Da li ga je njegovo lično uvje­renje potakla da izgovori te riječi?!

Šejtan nema nevidljivi svijet. Njemu nije data ta vrsta znanja da bi na osnovu njega kazo da većina robova Uzvišenoga neće biti zahvalna. Također, on nije imao pouzdane spoznaje koja bi ga učinila uvjerenim u ono što će nastati kao rezultat njegovog zavođenja čovjeka. Kur’an nam otkriva kako je šejtan kazao te riječi: “I Iblis se uvjerio da je o njima ispravno mislio, i oni su se poveli za njim, osim nekolicine vjernika.” (Sebe, 20)

Dakle, ono što je Iblis rekao bilo je samo njegovo lično mišljenje, a ne rezultat znanja nevidljivog i nepoznatog. On ne zna šta će se u budućnosti desiti. Presuda Uzvišenoga o njemu i onima koji ga budu slijedili sadržana je u riječima Kur’ana: “‘Izlazi iz njega, pokuđen i ponižen!’, reče On. ‘tobom i svima onima koji se budu povodili za tobom doista ću Džehennem napuniti!”’ (El-E’raf, 18)

Tako je Iblis protjeran iz okrilja Allahove milosti, iz Dženneta ili s bilo kojeg mjesta Allahove blizine, i postao ponižen i proklet. Ta se presuda ne odnosi samo na njega, već i na sve džine i ljude koji ga budu slijedili. Njihovo krajnje odredište jeste vječni boravak u Vatri. Uzvišeni je za svako Svoje stvo­renje, džina i čovjeka, pripremio mjesto u Džennetu i Džehennemu. Ako bi sva stvorenja bila neposlušna, u Vatri bi bilo dovoljno prostora za njih. Ako bi sva stvorenja bila pokorna, u Džennetu bi bilo dovoljno prostora za sve njih. Stanov­nici Dženneta će na Sudnjem danu naslijediti mjesta, pored onih koja im Allah, dž.š., već pripremio u Džennetu, koja su bila određena za one kojima je Allah, dž.š., dosudio džehen-nemsku kaznu, Allahu, dž.š., utječemo se od toga. Uzvišeni Allah je, nakon što je Iblisu produžio život do Sudnjega dana, htio zaštititi Adema, te ga upoznati s iskušenjem koje ga čeka, obznaniti mu da mu je šejtan otvoreni neprijatelj. Uzvišeni je želio Adema upoznati s načinima šejtanovog navođenja na grijeh, o tome kako će mu davati lažna obećanja koja neće ispuniti. Uzvišeni je htio da kroz to iskušenje Adem i Hava prođu prije nego što dođu da žive na Zemlji. To iskušenje kroz koje su prošli bit će im zaštita od šejtanovog zavođenja. Uzvišeni Allah kaže: “A ti, o Ademe, i žena tvoja u Džennetu stanujte i odakle god hoćete jedite, samo se ovom drvetu ne prihližujte, da se prema sebi ne ogriješite!” (El-E’raf, 19)

Tako je Uzvišeni pripremio Ademu i Havi mjesto za njiho­vu probu u Džennetu, u kojem su postojale sve pretpostavke za život bez napora i truda. Osigurao im je hranu od mnogo­brojnih plodova i piće. Darovao im je sve blagodati za kojima su žudjeli. Dopustio im je sve plodove Dženneta osim plodova jednoga drveta, zatraživši od njih da mu se ne približavaju.

To je bio ugodan život prepun blagodati. U Džennetu je bilo mnogo dozvoljenih stvari, a veoma malo zabranjenih. Samo je jedno drvo u Džennetu bilo zabranjeno. Uzvišeni Allah je već bio upozorio Adema i Havu na činjenicu da im je šejtan neprijatelj i zatražio od njih da ne slušaju ono što im on govori, jer im on želi zlo, a ne dobro. Šta se nakon toga do­godilo? I pored tog upozorenja i činjenice da su Adem i Hava u Džennetu imali mnogo dopuštenih stvari, a samo jednu za­branjenu, približavanje drvetu, šejtan je uspio da ih zavede da počine grijeh.

Neki komentatori Kur’ana kažu da je Hava prva počinila grijeh, a potom na grijeh navela i Adema, kao i to da je ona uzrok izlaska Adema iz Dženneta. Da li je to tačno? Da li je Hava ta koja nosi prvi grijeh, grijeh Ademovog izlaska iz Dženneta? Ili to pak nije istina…? Šta je istina? Šta se ustvari desilo?

Prije nego što odgovorimo na sva ova pitanja, sažet ćemo ono o čemu smo govorili u prethodnom poglavlju. Oholost je ispunila Iblisa i učinila da bude umišljen, nakon čega je odbio da izvrši naredbu Uzvišenog. Svoju neposlušnost pravdao je riječima: “Mene si stvorio od vatre, a njega od ilovače.” Time je želio promijeniti Allahovu odredbu, pa ga je Uzvišeni pro­kleo i prognao iz okrilja Svoje milosti. Njega i sve one koji ga budu slijedili učinio je stanovnicima Vatre. Međutim, Iblis je pronašao prostor da zavede Adema i njegovo potomstvo. Taj prostor za zavođenje Adema i njegovoga potomstva ogleda se u činjenici da je Allah silan i neovisan od svih Svojih stvo­renja, tako da Mu ne šteti onaj ko je u zabludi niti Mu ikakvu korist donosi onaj ko u Njega vjeruje. Na osnovu toga je Iblis i počeo zavoditi čovjeka. Uzvišeni je dunjaluk učinio kućom ispita i stoga na njemu mora postojati neka vrsta zavođenja, da bi Uzvišeni znao one koji su u svome vjerovanju iskreni (osvjedočenim znanjem) kako bi sami protiv sebe svjedočili na Sudnjemu danu.

Volja Uzvišenoga nalagala je da Adema podvrgne praktičnome iskušenju šejtanskog zavođenja da bi ga upozorio i podučio onome s čim će se susretati na dunjalučkom životu. Kako se desilo to iskušenje?

Nastavlja se, ako Bog da.

Odlomak iz knjige:

“ŠEJTANSKO NEPRIJATELJSTVO PREMA ČOVJEKU”
Autor: Muhammed M. Ša’ravi, Tvrdi uvez, 110 str.