Radi se o autohtonim i pravim sarajevskim ćevapima, a ne o ‘novokomponovanim’ i ‘lažnim’ ćevapima kakve često možemo naći. Prvi put javno iznosimo kako se prave tradicionalni sarajevski ćevapi, oni čaršijski ćevapi po kojima je prepoznatljivo Šeher Sarajevo.
Korijen riječi ćevap je persijskog porijekla, a znači prženo meso, iako postoje tragovi koji ćevap vode čak do stare Grčke. Međutim, ćevapi su vitalni dio sarajevske tradicije i njegove kulture, tako da se već odavno isključivo vezuju uz Sarajevo, kao i Bosnu i Hercegovinu.
Da skratmo priču, evo recepta kako da sami napravite smjesu za ćevape kako pravi ćevabdžija.
Iskusni kažu da kod pravljenja ćevapa nema posebnih komplikacija, poenta je u dobrom mesu, načinu pripreme i da smjesa odstoji. Sve što vam je potrebno za prave ćevape jeste 1,5 kg mljevene junetine, ½ kg jagnjetine, 4-5 čena bijelog luka, 2% od ukupne količine mesa, soli i 2 kašičice sode bikarbone.
Meso isječeno na kockice dobro posolite, izmiješajte i prelijte sa oko 100 ml vode i bijelog luka koje ste ranije prokuhali. Smjesu izmiješajte i ostavite preko noći u frižideru. Sutradan smjesu sameljite u mašini za meso dva puta, ostavite da stoji nekoliko sati na sobnoj temperaturi, a zatim stavite u frižider. Prije nego krenete oblikovati ćevape u smjesu umiješajte sodu bikarbonu i to je to.
Uživajte u ukusnom i sočnom ćevapu.
Ćevapi, pita i tufahije – i sve to u restoranu „Pita“ u Hjustonu kod dvojice Bosanaca Omera i Slobodana.
Jedan oženjen Meksikankom, drugi Kolumbijankom; koje za sada samo dobro izgovaraju imena bosanskih jela.
U Hjustonu, nadomak Meksičkog zaliva, ljeto je toplo kao u Mostaru.
Samo uz klima uređaje može se preživjeti. Osvježiti se može nekih 50-ak kilometara dalje na plaži u Galverstonu, koji se oporavlja od prošlogodišnjeg uragana.
Sarajlija Goran i Beograđanin Bane, advokati koji su se tamo upoznali i sprijateljili igrajući lopte.
Goran Krnjajić je Sarajlija iz Dobrinje i izbjegličko dijete, koji – nakon boravka u Kelnu za vrijeme rata – dobro govori i njemački jezik, što mu je dobro došlo tokom studija u Teksasu. Bane Milošević je Beograđanin i fudbal je zavolio preko svog djeda Stjepana Bobeka, legendarnog igrača Partizana.
Obojica su nam odmah preporučili restoran za Ameriku neobičnog naziva – „Pita“, a drže ga dva Bosanca.
Visoko rangirana „Pita“
Omer Okanović je iz Bosanske Dubice, a Slobodan Mijić iz Ilijaša. Obojica su dugo radila u restoranima širom Teksasa. I,onda, odlučili da se i sami okušaju sa bosanskim specijalitetima. Omer i Slobodan, nakon svega što se dogodilo u Bosni, nekako „ne pašu zajedno“ pokušavamo da se našalimo:
Slobodan i Omer u restoranu “Pita”
„To je iza nas i za to nemamo vremena. Ne treba zaboraviti šta se dogodilo, kao pouku novim naraštajima, koji kao i ovdje, opet, trebaju živjeti zajedno. Ovdje se niko nikome ne zamjera. Nas je spojio biznis, pošto smo obojica radili u gastronomiji. Počeli smo sa bosanskim specijalitetima i dodali ponešto sa Balkana. I, vidjeli smo da ide“ – priča Omer s prizvukom otegnutih samoglasnika specifično kod Krajišnika.
Da se dobar glas daleko čuje, potvrđuje i nedavna anketa jedne televizije, koja se gleda širom Amerike. Restoran „Pita“ je visoko rangiran u Hjustonu i već se nalazi u brojnim gradskim turističkim prospektima.
„Kada smo prije dvije godine otvorili naš restoran bili smo, iznenađujuće, dobro plasirani u vrednovanju 2.300 restorana u gradu Hjustonu – na drugom mjestu! Upravo ovih dana u posjeti nam je bio popularni voditelj Gey Ferley i spravljali smo bosanske specijalitete. On se „davio“ sarmama, ćevapima u somunu i baklavama. Pokušavao je i sam, uz našu pomoć da pripremi pitu od krompira, burek ili zeljanicu. Emisija „Food network“-a je gledana u svih 50 američkih saverznih država i računa se da je gleda oko 20 miliona Amerikanaca.“
Gosti fudbaleri
Osoblje je u restoranu „Pita“ izmiješano, baš kao i gosti. Amerikanci iz Bosne su ovdje najbrojniji gosti. Ćevapi su najtraženija roba. Zna li ova lijepa Meksikanka, koja nas poslužuje „zgotoviti“ pitu krompirušu, pitamo u šali Omera:
Nekadašnji golman Sarajeva Dragoslav Vukadin
„Do sada su naučili kako se tačno izgovara koje jelo. Jer, to je kod narudžbe vrlo bitno. A pitu, umiju napraviti. Samo još da nauče da razvijaju jufke, kao što to rade Bosanske“, u šali kaže Omer čija je supruga Giovanna Meksikanka. Kaže da je sinu dao ime Adem(6) jer se lako izgovara, pa ni žena ni njeni ne moraju „lomiti jezik“.
Slobodan Mijić je 1997. sa roditeljima iz Ilijaša došao u SAD. On je potom radio u restoranima i ostao u Teksasu, dok su roditelji otišli na sjever Amerike. U „Slogi“ iz Ilijaša nekada je igrao jedan Mijić, pokušavam da se prisjetim iz svog fudbalskog vremeplova.
„Tačno. Moj otac Stanko Mijić je 60-ih godina bio desni bek u Slogi. I ja volim fudbal. No, dođu nam u goste fudbaleri. Recimo Dragomir Vukadin, Ilidžanac koji je prije rata branio gol Sarajeva, a danas ovdje živi i radi. Još jedan nekadašnji igrač Zvezde, Nikšićanin Nebojša Bandović, ovdje je uspješan poslovni čovjek. I, on navrati kod nas na neki specijalitet.“
Pidžama i radno odijelo – Pit i to je Amerika!
“Dođite nam opet i nemojte šta zamjeriti!”
Pitamo Slobodana Mijića, da li je odlazio u rodni Ilijaš. Kaže da nije, jer se od posla u Americi teško dobije duži odmor, da bi se moglo „zapucati“ u Bosnu. Sada je kaže „svoj gazda“, pa će sa ženom Kolumbijankom otići do Sarajeva i Ilijaša, te onda negdje put Jadrana. Ona je već nešto naučila o Bosni, bar o običajima i jelima, a i ja znam nešto više o kolumbijskoj kuhinji i običajima.“
Omer i Slobodan pripremaju „Bosanski festival“ u Hjustonu. Kane pozvati nekoga od naših pjevača i umjetnika. Grad Hjuston mnogo drži do višestranosti kultura iz čitavog svijeta. Jer, to je bogatstvo koje i društvu daje na vrijednosti. Ali, vremena za organizaciju nema puno. Kao ni za priču. Valja raditi.
„Pidžama i radno odijelo – to ti je u Americi“, kažu obojica uz osmijeh i obavezno „dođite opet“! Makar se u Ameriku ne poteže često. Ali, takav je red. Kao i ono: “Nemojte šta zamjeriti“ – što kažu dobroćudni Bosanci kad te ispraćaju sa kućnog praga.
Autor: Zdravko Lipovac
