Samo je san stvaran

“Nemoj me sanjati više.” -bile su moje riječi upućene njoj kada sam sinoć u svom snu zavirio među njene sne i nastavio:

“Hoću život bez sna.”

Svaku noć sklonim zavjese noći u desnu stranu i onako u tišini zvjezdane noći uronim u njen san.

Zavirim tako duboko da je navikla na to i ne može bez mene u snu više ni jednu noć.

Ugodno joj je sa mnom.

Naši sni postaju jedno.

Odlazak u njen san postao mi je opsesija, opijum bez kojeg ne mogu, a ujedno i lijek koji me održava živim.

Nastanim se u njene odaje sna kao da sam tu rođen, kao da u krilu onom najnježnijem osjetim milovanje majke svoje, rahmetli, kao da više nigdje nježnost nije ostala… Osjetim kako me sanja.

Gledam njen san.

Budem sklupčan tu sve dok se konac bijeli od crnog raspoznati krene, a onda bez umivanja, onako krmeljiv, uzdrhtale brade moram poći, zatvoriti zavjese noći ulijevo i potiho da me ni horoz ne čuje uploviti u stvarnost.

U ovom životu samo je san stvaran.

Za portal pravisavjeti.info piše: Admir Muhić