Revolucija malinara by Admir Durmo

Revolucija je, u opštem slučaju, radikalna promjena drušvenih odnosa.

U političkom označava korjenitu promjenu društvenog uređenja.

Riječ revolucija znači preobrat.

U nekim revolucijama učestvuje veliki broj ljudi, ili čak većina neke socijalne grupacije ili naroda, dok u neke revolucije vodi samo mala grupa revolucionara.

E sad, ko voli revoluciju, promjenu, preobrat?
Realno, mislim da ne voli niko, ali ubi nepravda buraz, ne možeš trpiti, tesko durat’, sekiraš se, gubiš moral, nervozan si, sve ti smeta dok na kraju ne počneš gubiti volju za životom.

Sva naša pokoljena su, nažalost, osjetila “slast” revolucije, borili se na svoje načine za svoje ideale ne prezajući da izgube imetak, voljene, pa čak i sopstvene živote.

Nešto smo još kao djeca naučili iz istorije, znam skoro svaku lekciju iako sam imao samo četvorku. Cicmil Milorad je bio jako strog nastavnik ali mu nikad nisam zamjerio, tražio sam ga čim sam dosao do fb-a ali nažalost bio je pokojni.

Ostala mu supruga, moja voljena nastavnica i kćer koja mnogo liči na njega pa kad god je vidim probude mi se lijepe uspomene.

Noviju istoriju smo učili i osjetili na svojoj koži. Zaluđeni umovi nam nametnuše rat koga nijedna strana nije željela niti je profitirala, osim ratni profiteri, lopovi, bagra, vodeći miševi koji su i tada bili duboko u svojim rupama.

Najdeblji kraj su izvukli oni siroti građani koji su i tada u njihovim očima bili građani drugog reda. Masa koju samo treba nahuskati, ubaciti kost obecavajući da se problemi, koje su opet oni izazvali, mogu riješiti samo ratom.

Međutim, ti retardi, debili sa kojekakvim diplomama, prekvalifikovani brđani su trebali znati da je ovo Balkan, Europa, “moderni svijet” gdje to ne može proći. Narod je izgubio najmilije, otjeran sa vjekovnog ognjišta, i tek nakon par decenija počeo kontati da nismo dobili ništa, da niko nije profitirao.

Osim velikih gubitaka naših najmilijih što se nikada ne može nadoknaditi, mi smo izgubili gotovo sve. Fabrike, infrastruktura i sve drugo je ostalo u pepelu. Unazadili su nas barem 50 godina a dodajuci da smo tada trebali biti u nekoj traziciji napretka, može se nabaciti još koja decenija.
Navest cu vam samo primjer Njemačke koja ima 51 milijardu eura viška koju ne znaju potrošiti. Višak za samu jednu godinu od poreskih obveznika, a prije rata se sjećam da tetak iz Njemačke nije vozio bolje auto od mog oca.

Niti je imao bolji stan, kuću, i sve ostalo.

Znate li kad cemo stići bilo koju sličnu zemlju?

Znate naravno, nikadaa…

Narod nam ide iz drzave, ne samo siromašni, gladni, i socijalno ugroženi. Naprotiv, idu iz općina u kojima je dobar standard poput Gradačca, Jelaha i sličnih gradova. Odlaze porodice a statistika je strašna.

Ko će ostati, ko ce obrađivati zemlju, raditi u fabrikama, napraviti nešto za svoju djecu? U Srbiji identično stanje a ni Hrvatskoj ništa nije pomoglo što je “ušla” u Europsku uniju.

Renovirane kuće američkog stila ostaju prazne, puste, uplakane. Ako stignu doći će samo desetak dana godišnjeg odmora. Jesmo li se za to borili? Ubijali druge samo zbog drugačijeg imena?! Ne pitam narod, narod zna, čak i oni koji su zadojeni fasizmom, radiklizmom i sličnim “fikcijama”.
Ode bolan zivot, ostade sve, šta ćeš ostaviti djeci?

Put bratstva i jedinstva i dan danas ponosno siječe nepregledna polja na relaciji Zagreb-Beograd. Vozim se i kontam kako je Tito mogao držati tolike države na okupu, tolike narode i narodnosti, tolike “različitosti”? Pa se malo dozovem. Koje ba različitosti, zar nismo svi samo obični ljudi, zar ne želimo imati pun frižider, biti sretni, slaveći svoje praznike i čestitati komšijine?

Pomoći prvom komšiji prije nego pozove familiju koja je daleko. Gledam one ravnice i kontam, pa ovdje može stati 100 velegrada poput Beograda, samo ovdje. Zar nam je bilo toliko tijesno, zar smo toliko jedni drugima smetali?
Bili smo toliko jaki da nismo fermali Ameriku, Rusiju a kamo li “jake” Europske zemlje, a vidi nas sad, za sadake.
Nemojte gledati ove lopove oko nas što imaju sve, što su se snašli, čitajte nakrali.

Našli ljudi rupu u zakonu. Pa lahko je imati i napraviti “pos'o” i pare kad imas početni kapital.

Kažu da je najteže zaraditi prvi milion.

Ukrasti nije teško!
Nego gledajte običan narod.

Nas koji skuckamo za registraciju, motamo duhan, štedimo za ogrev, osjetimo kada kupimo veš mašinu, ma daj. I opet kažemo Bože zdravlja, tolika nam nafaka, daće Bog. Koliko se ovi drugi sjete Boga, osim kad im prigusti? Oduvijek se znalo da su siromašni privrženiji Bogu, valjda hudi naučili pošteno, rintaju pa koliko Bog dadne. Malo se boje a više traže od Boga strepeći da im nešto ne pogodi usjeve, stoku, njihov trud i znoj…

Revoluciju ne vole oni “gore”, ne vole još više, iako su oni dobro zabarikadinirani. Osjećaju moć, imaju vlast, novac, štele ali se ipak boje. Znaju da razjarena masa može biti jako opasna. Znaju da te obični Gavrilo skine kao patku u potoku.
Znaju da ce se morati osvrtati i na svom imanju iako je ograđeno velikim zidinama, video nadzorom, ljutim psima na četiri i dvije noge. A mase ima puno. Ne možeš jednog odstrijeliti i riješiti problem. I kad stotinu ukloniš, rodi se dvije stotine novih, sto onih koji su bili, sto sjeme onih koji su nestali.

Ništa ne pišem onako, tek što imam potrebu da pišem. Više govorim kakvo nam je stanje, i gdje su rješenja. Nikada nisam za opciju konflikta, neprijateljstva, zatezanja ali nisam ni za opciju da se šuti, trpi, gleda nepravda, lopovluk i tlačenje naroda.
Svi me znate, neki ovako a većina uživo. Nisam ja neki imaginarni lik. Nisam junak iza laptopa niti osoba koja ce se prodati za sitni sicar.
Odavno me prijatelji vuku za rukav govoreći da stanem, da usporim. Da to nije moja bitka i da narod to ne cijeni. Pitaju me zašto se borim za narod, i šta ustvari želim?
Ovi “gore” su nudili posao, novac, neke pozicije, valjda skontali da im mogu pobrkati račune, možda milione?!
A zaista mi to nije cilj, ja nikome ne mislim loše samo što poštenom narodu želim bolje, želim makar pravedno i pošteno!
Jesam li lijepo govorio da se dozovu prije problema, da ne tražimo ništa specijalno?

Nudio varijante i rješenje za svaku poru našeg posla, to jest našeg života. Mi od ovoga živimo, trošimo dragocijene godine našeg života. Zar da vi to nipodaštavate, da nas smatrate robovima, brojevima, kooperantima?

Halo retarde, mi nismo broj ugovora, mi smo ljudi vredniji i bolji od vas!

Informacija je čudo, nešto najvrednije što savremeni čovjek može imati. Na osnovu kvalitetnih informacija se gradi sve. Pametan i poslovan čovjek treba da zna da svaka mrlja koju ostavi iza sebe kad tad košta rejtinga, obraza, poslovanja, ugleda i svega pozitivnog. Naravno da duduci ne mare puno za to, možda i ne kontaju pa u svome padu, ili rušenju posežu za prljavim igrama, mitom, korupcijom, malverzacijama i na kraju kao najeftinijim trikovima, prijetnjama?!

Nedavno sam spomenuo da mi na velika vrata idemo ka revoluciji malinarstva i ma koliko to svima čudno izgledalo ono je tako. Nas ne zanimaju druge revolucije, nama je dovoljna ova. Ne zanima nas država, nacionalizam, uređenje i slične stvari. Nama je malinarstvo život i dovoljna borba za narednih 100 godina. Nismo zadovoljni trenutnim stanjem jer znamo da može bolje, hoćemo promjene, hoćemo pošteno i nemojte nam prosipati šuplju priču kao malinarima prije nas, to više ne pije vode, zaboravite to.

Za portal www.pravisavjeti.info piše: Admir Durmo
Među nama malinarima još uvijek postoje ljudi koji šute i trpe, koji misle da njihov dulum-dva nije ništa. Da nemamo drugih opcija, da moramo pristati na ono što nam oni nude taman da za svoj trud ne budemo plaćeni ni do naredne berbe. Moj pošteni čovječe, e pa nije tako! Do kada ćeš trpjeti i frustracije prosipati na svoje najmilije i najbliže, jesu li oni to zaslužili?

Koga se bojiš?

Zar njih, ili te strah da će ti propasti par hiljada maraka? Jel’ taj novac vrijedan svih tvojih briga, strepnji, strahova, sekirancija? Ako jeste, moj ti je savjet da sve preoreš i posadiš baštu samo za svoje potrebe. Lati se bilo kakve firme pa glavu pogni, šuti i trpi, bar do penzije.

Prošlo je vrijeme kada smo bili neuki početnici. Neko kome si mogao prodati jaja pod bubrege plašeći ga da ako ne popršće tim i tim, imat će velike probleme. Prošlo je vrijeme kada si mogao uvaliti sadnice po 1.20 govoreći da su iz rasadnika a uzeo si ih iz bilo kojeg malinjaka. Isprva iz boljih, probranih, a kada treba “robe” daj kakvih ima, samo da se zaradi milja više. Prošlo je vrijeme ugrađivanja na svemu što ti ruka dotakne i na svakoj riječi koju progovoriš.

Ponovit ću, na svemu što ti ruka dotakne i na svakoj riječi koju progovoris!

Ne, ne govorim o otkupljivačima…
Bolan, ako se do sada nisi nahapao para, odsad će ti biti puno teže jer nije se pojavio samo jedan Durmo, već ih ima na hiljade koji u svakom momentu znaju jedan za drugoga. Da, internet vam je dohakao, a ne Durmo. I džaba ti je retardu jedan prijetiti meni jer ni to ne pije vode. Uzmi broj od bilo kojeg malinara pa zovi da se nađemo da to rijesimo muški, ako si muško?!
Ne mrzim ja vas bolan, ni sekunde. Imali se x prilika da priđete, pozdravite se pa da vidite koliko sam kulturan i koliko poštujem starije. Da nisam za konflikt i da znam lijepo razgovarati nudeći “milion” rješenja za svaku situaciju. Vi ste ipak školovani ljudi, zar se bojite razgovora samnom? Pa dobro, ako bi vam razgovor tekao nudeći šuplju priču, prodavajući maglu ili nudeći neki tal, onda vas razumijem, nijesam vam ja za to.
Samo ne kontam odkuda da meni prijetite i zašto? Zar uistinu mislite da ću se prepasti ili popustiti? Što se vi ne biste, za razliku, malo promjenili? Evo obećavam, samo se promjenite na dobro za proizvidjaca pa cu vas javno pohvaliti mada vas javno ne kudim, iako su mi prsti poletili sto puta. Ne, nisam ih spriječio što se bojim, nego što znam da ste učinili i dobroga za malinarstvo.
O otkupljivačima sam otrao uši, i iako sam sa skoro svima sjedio, razgovarao, i o svima znam puno toga do u tancine, ne dižem ljude protiv njih jer želim da napravimo lijepu poslovnu saradnju. Mi jedni drugima trebamo, ali ne po svaku cijenu!
U dosta navrata sam nudio rješenja jer znam da prate grupu, upozoravao da se ne igraju sa narodom, da je narod na rubu propasti. Da nećemo nepravedno dati malinu u bescjenje. Da nam ne cvijetaju ruze bez obzira na cijenu.
Ne, nećemo mi ići na vladu, na državu, s njima nemamo nikakav dogovor. U slucaju, ne daj Bože, nekih problema, mi ćemo samo opstruirati proizvodnju i otkup, ništa više…
I ovaj text mozete shvatiti kao upozorenje naroda, malinara, proizvođača jer sam stalno na terenu, znam kako raja diše.
Vidite da ne imenujem nijednog otkupljivača i da želimo saradnju sa svima ali nam, molim vas, nemojte nuditi nemoralne ponude, a pogotovo nas “strašiti” bilo čime. Znamo validnost i “jačinu” ugovora pa se ni na te ugovore nemojte pozivati, nismo djeca majka mu stara.
Da pojednostavim.

Naše je da proizvedemo kvalitetnu i ispravnu malinu, a vase je da nađete kupca i da nam platite. Zar je to nemoguća misija?
Ako jeste da batalimo sve!

Naš put je zaista plemenit i koristan za sve nas. Čudno mi je da to otkupljivači ne razumiju?! Vidite li da smo se skupili da proizvedemo što bolju i kvalitetniju malinu? Ispravnu, sa što boljim prinosima.

To vam je integralna proizvodnja, a radit cemo i organsku ako ste našli tako dobre kupce, samo nam platite pošteno, ne onoliko koliko nudite jer znamo cijene, nismo mi duduci. Zar ne vidite da radimo vas posao, besplatno!!!?
Vidite li vi koliko mi volimo maline i naš posao da se stalno edukujemo, lutamo tražeći dobre preparate, đubriva? Pa ako nam nećete pomoći onda nam nemojte ni odmagati.  Mi struku imamo pa nam ni to ne trebate nuditi, hvala vam naljepša.                  Nemojte nam nuditi Lacertu, Potegon, Volej i preparate za koje ni Google ne zna.

Ne trebaju nam ni slabiji preparati, naročito generici koje nudite u programima. Razumijem ja da je lijepo uzeti 50 km na programu puta 1000 kooperanata ali nemojte naas majka mu stara, jer poslije loših preparata koji ne naprave ništa moramo ponovo dokupljivati dobre preparat pa nam skuplja pita nego tepsija. Plus, dobit ćete vi klempu od kupca!!!
Krajnje je vrijeme da nam prestanete “pomagati” na taj način. Možda vi nemate vremena, jer ste jako zauzeti traženjem kupca, pa će vas jedan električar upozoriti da vaši “stručnjaci” ne znaju napraviti program zaštite i da je to vaša sramota, veća nego njihova.

Sramota je da obični malinar zna da mu otkupljivač nudi loše preparate a otkupljivač kaže, šta me briga imam ja agronome da to rješavaju. E pa nemaš jaro, i ne krivi proizvođače kad ti vrate kamion maline, proizvođači su najmanje krivi.
O edukovanju malinara koje bi vaši agronomi trebali raditi se nemojte sekirati, i to ćemo raditi za vas. Ne ne, ne Durmo, nego najbolja struka na Balkanu. Nećemo tražiti platu od vas, ne sekirajte se, samo nas pustite da popravimo cjelokupno stanje, mi to onako, besplatno.

Dakle, naš put je u principu jednostavan a jako dobar za otkupljivače. Želimo da popravimo malinjake, povećamo prinos, proizvedemo što kvalitetniju malinu koja će biti naš Bosanski brend, ispravna i najkvalitetnija. Vaše je samo da nam prodate malinu i da budete pošteni i realni. Uzmite šlag s torte, halal vam bilo, koliko je cca pola marke na 1000 tona, jel to pola miliona?

Jel’ vam to dosta?

Ako jeste ok, hoćemo li pružiti ruku jedni drugima? Evo, ne pričamo o cijeni, ne pričamo o akontaciji ili drugim glupim članovima ugovora. Koga briga o mrtvom slovu na papiru?
Zar bi malinari voljeli da vi propadnete? Zar bi voljeli da vi budete na nuli? Ma ne?
Mi bi voljeli da vi proširite kapacitete za duplo, da mi povećamo proizvodnju! Pa gdje je onda problem?
Da li u nedostatku komunikacije ili u vašoj ili našoj pohlepi?
Koliko vidim nije do nas!
Naš jadan narod je brao malinu i za 1.2 km, šutio i trpio. Što da vas pitam jeste li dobro poslovali predhodnih godina kada se vidi iz priloženog.

Kakvi ba krediti?

Ok, razumijem da ih ovi noviji otkupljivači imaju ali zar bi ih uzimali da nisu namirisali lovu, ma daj!?

Revolucija svakako ide.

Tu nema povratka, ali ne mora biti revolucija ni protiv koga ko želi da nam svima bude dobro, da sarađujemo što mi u biti i želimo. Neka ostane revolucija u proizvodnji, kvaliteti, napretku, pomoći jedni drugima, mislim na proizvođače a i na otkupljivače, zašto da ne?

Neka ne bude da nisam govorio, da nisam upozoravao, ovaj text neka nam bude kao himna.

Otprintat ću ga pa vam ga donijeti da vidite ko je prvi napravio korak, ko želi dobrobit za sve nas.

Slobodno zovite na telefon, na kafu dok još nije kasno.
Berba je vrlo blizu………..

Za portal www.pravisavjeti.info piše: Admir Durmo