Razvlačenje bosanskog identiteta

Visočka suđuka, lištički sudžuk, zenička pavlaka i tuzlanska “halal kobasica”

Kako i gdje naći i pripoznati domaći bosanski prehranbeni proizvod, kao što su, primjerice, suhomesnati: bosanska suđuka, pečenica, pastrma, stelja ili kavurma, kada je sva trgovačka mreža u rukama stranaca, a bosanska etiketa bez ikakve kontrole lijepi se na sve što se stigne, jer originalni bosanski proizvodi nisu zaštićeni, certificirani, patentirani i brendirani

Bjesomučno rastakanje bosanskoga imena i podmetanje kukavičijih jaja koloniziranim Bosancima izmaklo je svakoj kontroli. U gotovo svakom marketu vodećih slovenačkih i hrvatskih trgovačkih magnata, koji poput pečurki niču po Bosni, ali i rijetkih domaćih proizvodnih i trgovačkih firmi, mogu se naći razne vrste kobasica, salama, šunki, pršuta, krvavica i sl. Ilustrativan je primjer jednog sarajevskog uvoznika, koji je na jedan suhomesnati proizvod, porijeklom iz Austrije, stavio etiketu “bosanski sudžuk”, a pored toga istakao lozinku “merak bosanskog okusa”. Slično je postupio i veliki proizvođač mesa “Lijanović” iz Širokog Brijega, nekadašnje Lištice, najistaknutijeg mjesta nadaleko poznatog zapadnohercegovačkog “bermudskog trokuta” (Lištica-Grude-Posušje), nudeći potrošačima “pravi bosanski sudžuk” i poručujući u reklamnim kampanjama da je taj proizvod “garantirano bez svinjskog mesa”. Više je nego očito da je ova reklamna poruka upućena muslimanima, pretežno Bošnjacima, i malobrojnim jehudijama kao potencijalnim kupcima. Kod ovih kupaca odmah se javila nedoumica kako i po kojem receptu zapadnohercegovački proizvođač pravi “pravi bosanski sudžuk”. Ali proizvođačevu obmahnu i hercegovačku podvalu otkrila je jedna jezička sitnica. Izvorni bosanski naziv za ovaj suhomesnati proizvod je ‘suđuka’, a ne ‘sudžuk’, kako je navodi Vuk Karadžić u svom riječniku.1) Pojednostavljeno, ako je ‘sudžuk’, onda nije bosanski! Dakle, taj proizvod, osim nebosanskog, hercegovačkog porijekla, ni jezički nije bosanski.
Riječ ‘suđuka/sudžuka’ kao imenica ženskog roda fungira i u bosanskim narodnim govorima i u normativnom kodeksu, odnosno standardnojezičkoj normi bosanskog jezika. Izvorni bosanski oblik, ali sa “tvrdom” afrikatom /dž/, ‘sudžuka’, pravopisno je normirao Senahid Halilović u Pravopisu2), za razliku od predhodnog srpsko-hrvatskog pravopisa3), gdje je bilo ‘sudžuk’. U Rečniku srpskohrvatskoga književnog jezika4) navedena su oba oblika kao riječničke odrednice, ali je tumačenje dato uz riječ ‘sudžuk’, a ‘sudžuka’ se tretira kao pokrajinski (bosanski) izraz. Identično Halilovićevoj pravopisnoj normi, ova riječ je leksički normirana pod odrednicom sudžuka i u Rječniku bosanskog jezika.5) Razlika između govorne tradicije i standardne norme očituje se samo u razlikovanju palatalne afrikate: u narodnoj tradiciji je to “mehka” afrikata ‘đ’, npr. suđuka, a u književnoj normi je “tvrda” afrikata ‘dž’, npr. sudžuka, ali to je posebno pitanje, jer u bošnjačkoj narodnoj govornoj tradiciji postoji samo jedan par afrikata (‘ć’ i ‘đ’), a ne dva kao u projiciranom standardnom izrazu (ć:č i đ:dž). Oblik ‘suđuka’ kao riječničku odrednicu donosi Rječnik JAZU6), objašnjavajući je onako kako je leksikograf izvorno zabilježio u Visokom: (“sùđuka, f, vrsta kobasice, nadjevenice. U crijeva ovčija ili kozija naguraju šćapom sasječenog mesa od ovce ili koze… pa to posole i
_____________________________________
1) Кaрaџић, Вук C.: Српски рјечник, Štamparija Kraljevine Srbije, u Biogradu 1898. godine, str. 751
2) Halilović, Senahid: Pravopis bosanskoga jezika, “Preporod”, Sarajevo 1996. godine (Dalje: Halilović, Pravopis)
3) Pravopis srpskohrvatskoga književnog jezika sa pravopisnim rečnikom, Matica srpska*Matica hrvatska, Novi Sad*Zagreb, 1960. godine (Dalje: Pravopis MS/MH)
4) Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, Matica srpska, Novi Sad, 1976. godine (Dalje: Rečnik, MS)
5) Rječnik bosanskog jezika, Institut za jezik, Sarajevo 2007. godine (RBJ)
6) Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti (JAZU), tom XVI, Zagreb 1958, urednik Stjepan Musulin
________________________________________

metnu onda sušit … to je suđuka (kobasica)” i upućuje da izhodi “od turske riječi ‘sucuk u istom značenju”, ali donosi i riječničku odrednicu ‘sudžuk’ (suģuk). U objašnjenju ovoga termina navodi se recepat zabilježen u mjestu Kralje u “Turskoj Hrvatskoj”: Mi ne pravimo kobasice, u naske se grade suģuci: meso se nasitno isica, pomiša se luka češnjaka i soli…7) Razumije se da je sastav suđuke znatno bogatiji, a postupak za pravljenje mnogo složeniji, nego što navodi leksikograf riječnika JAZU. Visoko ima dugu tradiciju u proizvodnji suhomesnatih proizvoda, pa prema tome i suđuke. Iako se tehnološki postupak pravljenja najukusnije suđuke ljubomorno čuva kao mala tajna velikih visočkih majstora, od poznatijih visočkih proizvođača suhomesnatih proizvoda, kao što je mesna industrija “Semić”, mogu se saznati osnovni podatci, kao zalog povjerenja kupaca i referenca za dobijanje certifikata domaćeg brenda (“Proizvedeno u Bosni i Hercegovini”) i halal certifikata. Za certificiranje visočkih suhomesnatih proizvoda kao bosanskog brenda svojevremeno je bio zagrijan i državni ministar za europske integracije, ugledni Visočanin iz Mulića, Rasim Kadić, ali taj postupak još nije okončan.
Etimolozi navode da je ‘suđuka’ balkanski turcizam iz terminologije jela, hrane (tur. sucuk, sücük ili cücük (izg. sudžuk) – “goveđa crijeva napunjena sjeckanim mesom”: rum. sughium, bug. sudžuk, alb. suxhuk, srb. суџук, bos. suđuka. Srbsko-hrvatski etimolog Petar Skok navodi je kao ‘sudžuk’ u Vukovom obliku, ali navodi i bosanski oblik ‘suđuka’, zabilježen u Visokom. U Bosni postoje i prezimena Suđuka i Suđuković. Škaljić ovu riječ u svome riječniku8) navodi naporedo i u muškom i u ženskom rodu, naznačujući njeno porijeklo iz turskog (sucuk), a značenje tumači kao “kobasica od bravijeg ili goveđeg mesa”. U primjeru koji navodi kao potvrdu upotrebe primjećuje se da je narodni oblik ove riječi u ženskom rodu: “Od pastrme napravio vrata, a od sudžuke baglame“. Ako je suditi prema Anićevom Rječniku9), ovaj proizvod nije poznat u Hrvatskoj niti postoji u savremenom hrvatskom standardnom jeziku. I na prvi pogled uočava se da se bosanski oblik riječi suđuka razlikuje ne samo od oblika u ostalim balkanskim jezicima nego i od turskog originala, jer ima oblik imenica gramatičkog ženskog roda na -a. To je jedan samosvojni strukturni model bosanskoga jezika u bosniziranju pozajmljenica iz drugih jezika. Po tome modelu se našijeniziraju i europeizmi, npr. ateista, birokrata, samo što one semantički zadržavaju muški rod, a gramatički imaju oblik ženskog roda.
Znači sarajevski uvoznik “bosanskog sudžuka” iz Austrije i zapadnohercegovački proizvođač “pravog bosanskog sudžuka” je čista podvala i pokušaj da se Bošnjacima prodaju m… za bubrege ili rog za svijeću, jer proizvođač nije uzeo naziv svog proizvoda iz bosanskog jezika, nego iz vukovskog srpskog, a etiketirao ga bosanskim i usmjerio prema Bošnjacima. Dalje logiciranje nije teško naslutititi: Ako su proizvođači spremni radi svoga probitka i profita po svaku cijenu krivotvoriti i samo ime proizvoda, i kao takvog podvaljivati ciljanoj potrošačkoj grupi, kako im onda povjerovati u reklamnu krilaticu “garantirano bez svinjskog mesa”. Nesporno je da jezik može služiti za identifikaciju proizvoda. Pa, zašto je onda hercegovački proizvođač stavio epitet bosanski uz svoj proizvod koji ne nosi bosanski naziv. Sasvim je sporedno da li se ovdi radi o neznanju ili smišljenoj i zlonamjernoj podvali, ali njen negativni efekat po izvorni bosanski izraz agresivnom reklamnom kampanjom je postignut.
___________________________________
7) Zbornik za narodni život, 6, 73. (Dalje: Zbornik, NŽ)
8) Škaljić, Abdulah: Turcizmi u srpskohrvatskom-hrvatskosrpskom jeziku, “Svjetlost”, Sarajevo 1985.
9) Anić, Vladimir: Rječnik hrvatskoga jezika, “Novi liber” i “Jutarnji list”, Zagreb, 2007. godine
______________________________

Hercegovački pjesnik iz Bosne

Na prvim poslijeratnim „Sarajevskim danima poezije“ susreo sam u Domu pisaca u Sarajevu, prvi put nakon teških ratnih godina, provedenih u Sarajevu, starog, dragog znanca i dobrog pjesnika Miru Petrovića, rodom iz onog zapadnohercegovačkog “bermudskog trokuta”. Večerali smo zajedno sa jednim hrvatskim pjesnikom iz Zagreba. Tokom prijateljskog razgovora o poeziji, jeziku i drugim pripadnostima, u jednom trenutku Miro reče: – Ja sam Hrvat iz Bosne!
– Dobro to što si Hrvat, ali kako to da si iz Bosne kad ja dobro znam da si iz zapadne Hercegovine, prijateljski podbodem Miru.
– Znam ja da ti znaš da sam ja iz Hercegovine, ali mislio sam iz Bosne kao države i povijestne zemlje.
– Šalio sam se! Dobro sam te razumio i potpuno se slažem s tobom, prijateljski uzvratim Miri.
Obojica znamo da se naziv Hercegovina za “humsku zemlju” javlja tek u turskom vaktu i veže se za moćnog humskog feudalca Stjepana Vukčića Kosaču, „za kojega se zna da je bio pravoslavne vjere – mada istovremeno nije kidao ni s papom ni s paterenima“, a tijesno je sarađivao i sa turskim četama, koje su nakon pobjede na Kosovu nad evropskim krstašima 1389. godine, kucali na istočnim granicama Bosanskog kraljevstva i pomagale hercegu Stjepanu Kosači u borbi sa ostalim bosanskim feudalcima kako bi se nezakonito domogao bosanske krune i prijestola. I zvanje hercega dobio je kao nagradu za svoju separatističku politiku prema Bosni.
Sva sreća pa ova izjava dobroćudnog pjesnika Mire Petrovića nije doprla do ušiju haških zatvorenika Valentina Ćorića i živopisnog mostorušitelja Slobodana Praljka kojima se sudi za zločine protiv čovječnosti (protiv Bosne i Bošnjaka). Oni su s netrpeljivošću, Praljak čak histerično, protestirali kod sudije i tražili da upozori tužitelja da ne upotrebljava termin Bosna za državu Bosnu i Hercegovinu, jer ih to vrijeđa.
_______________________________

Bosansku jezičku tradiciju i standardnu normu nisu poštovali ni proizvođači ovoga proizvoda iz Bosne, povodeći se za moćnim širokobriježkim proizvođačem i vođeni već poslovičnim kompleksima i samomržnjom da je sve tuđe bolje, naprednije, modernije, tačnije, pravilnije. Tako je kod proizvođačâ iz Sarajeva, Zenice, Travnika, Tuzle… Nigdi bosanske sudžuke, pečenice, pastrme, stelje. Svugdi je ‘bosanski sudžuk’, ‘goveđi pršut’ ili ‘goveđa pršuta’, ‘trajna bosanska kobasica’, ‘roštiljska kobasica’, ‘juneća šunka’, ‘pileća salama’. Svoje jezičke tradicije (a vjerovatno ni originalne recepture) ne drže se čak ni neki proizvođači iz Visokog i okoline, a upravo tu je prije stotinjak godina zabilježen izvorni bosanski izraz suđuka. Kada bi onaj leksikograf iz Rječnika JAZU došao danas u Visoko, mislio bi da je došao u Loznicu ili Beli Manastir. Ipak, najdrastičniji i najznakovitiji slučaj samonegacije i povođenja za drugim je onaj primjer mesne industrije iz Velegošća kod Kreševa. Oni su do 31. januara ove godine imali pravi bosanski naziv svoga proizvoda ‘bosanska sudžuka’, kako i priliči proizvođaču iz samog srca Bosne, ali je on od 1. februara promijenjen u ‘bosanski sudžuk’, identično onome spominjanom zapadnohercegovačkom.
Ništa nije bolje stanje ni u nazivlju u oblasti ostalih prehranbenih proizvoda, od kojih ćemo ovdi navesti slučaj zeničke povlake. Imenica povlaka je veoma frekventna riječ u javnoj komunikaciji, jer imenuje jedan čest prehranbeni proizvod u svakodnevnoj izhrani. Kada sam u jednom zeničkom dućanu, nedugo nakon rata, zatražio povlaku, ljubazna mlada prodavačica mi je ponovila u obliku ‘pavlaka’ da bi utvrdila mislimo li na isto. – Da, da povlaku – ponovio sam i upitao: – Zašto Vi govorite pavlaka, kada se u ovom kraju govori
povlaka. Vjerujem da i Vi kod kuće govorit povlaka – primijetim uzgred. – Jeste, govori se povlaka, ali to nije pravilno, već pavlaka. Tako smo učili u školi, a, evo, vidite da tako piše i na ovom pakovanju zeničke povlake – pouči me susretljiva mlada prodavačica, od koje bi svaki mušterija bezpogovorno kupio sve pa i kada bi prodavala kamen za bubrege. – Da, doista tako piše na svim proizvodima te vrste koji se prodaju diljem BiH, potvrđujem skrušeno. Tada nije bio objavljen Rječnik bosanskog jezika10), inače bi mi očitala pravu lekciju, jer bi baš tu našla pravu argumentaciju. U toj debeloj knjižurini leksikograf, obrađivač Naila Valjevac navodi da riječ ‘povlaka’ znači “crta, crtica”, a ‘pavlaka’ znači “gust, mastan mliječni proizvod (?!) koji se stvara na površini nekuhanog mlijeka”.11) Okretnoj i vještoj prodavačici mogao sam i ja pod nos podturiti već objavljen Halilovićev pravopis12), u kojem se (u Pravopisnom rječniku) kao jedini pravilan oblik donosi riječ ‘povlaka’, ali sa ovakvim sagovornikom privlačnije je bilo obratiti pažnju na mnogo ljepše stvari.
Odkud je pavlaka prispila u Bosnu?
Iako oblik ‘pavlaka’ zvuči kao rusizam, ipak ih Ilja Iljič Tolstoj u svom riječniku13) donosi naporedo: povlaka i pavlaka. Paralelno su i ravnopravno normirane i u novosadskom Pravopisnom rečniku. Vuk Karadžić ovu riječ navodi kao povlaka, ali donosi i riječ ‘pavlaka’, s napomenom da se tako govori u Šumadiji.14) Osvjedočeni bosnista Alija Isaković u svom riječniku15) priznaje samo riječ povlaka (negirajući oblik pavlaka) i veže je za Bosnu, nalazeći primjere upotrebe kod K. Hrustanovića i Alije Lakišića. U Bosni postoji i patronim od ove riječi: Povlakić16)
Riječ povlaka izvedena je od (složenog) glagola pȍvlačiti, a ovaj od (prostog) postnominala vlačiti (<vlak-i-ti<vlk). Još praslavenskom palatalizacijom ‘k’ je prešlo u ‘č’. Glagol pȍvlačiti (sa ovim akcentom) je termin iz područja izhrane. U obćem značenju ima akcenat: povláčiti. Kaže se: ‘splaviti povlaku’, tj. pokupiti s površine mlijeka izdvojenu masnu mliječnu skramu. Od leksičkog korijena -vlak- izvedene su još brojne riječi, npr. vlak, vlaka, oblak, svlak, presvlaka, navlaka, navlakuša, izvlakač, prevlaka, svlačionica i sl., a glagoli se mogu izvoditi i sa brojnim drugim prefiksima: razvlačiti, provlačiti, izvlačiti, navlačiti, uvlačiti, privlačiti, oblačiti, podvlačiti, svlačiti, provlačiti, itd. Tako se, kao što primjećujemo, šumadijska pavlaka našla u Zenici i cijeloj Bosni pa je tako, nažalost, samonegatorski i normirana u Rječniku, po ugledu na Rečnik, samo što je u Rečniku ipak naveden i oblik ‘povlaka’ sa napomenom da je to (bosanski) lokalizam.17) Ako sa srbsko-hrvatskih imperijalnih visina i širina, Bosna nekome izgleda kao mala, izolovana lokalna zajednica, pardon – kolonija, i ako je srbsko-hrvatska književnojezička norma odbacila brojne izvorne bosanske izraze, najčešće ih proglašavajući lokalizmima, postavlja se pitanje za čim se povodila bosanska normativistkinja Naila Valjevac kad je odbacila izvorne bosanske oblike, a normirala uvezene iz Šumadije? Ako pored svoje domaće povlake uvozimo i povlaku iz Šumadije, ne moramo uvoziti i njezino ime pavlaka.
Napokon, na kraju navodim jedan primjer kojem ne treba nikakav komentar, jer sve sam za sebe govori. Islamske informativne novine iz Sarajeva su 1. marta, na Dan nezavisnosti BiH, objavile informaciju da je jednoj firmi iz G. Tuzle uručen halal certifikat, navodeći dalje da se u bogatom asortimanu ove mesne industrije, između ostalog, mogu kupiti: “bosanski pršut, bosanski sudžuk, tuzlanska roštiljska kobasica, polo šunka”. Svi ovi
____________________________________
10) Rječnik bosanskog jezika, Institut za jezik, Sarajevo 2007. godine (RBJ)
11) RBJ, str. 601.
12) Halilović, Senahid: Pravopis bosanskoga jezika, “Preporod”, Sarajevo 1996. godine (Dalje: Halilović, Pravopis)
13) Толстой Ильa Ильич: Сербскохорватско-русский словарь, Издатeльство “Русский язык”, Москва 1982. godine, str. 364. i 385.
14) Кaрaџић, Српски рјечник, str. 530.
15) Isaković, Alija: Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, “Svjetlost”, Sarajevo, 1992. godine (Dalje: Isaković, Rječnik)
16) Emir Povlakić, rukovodilac Sektora za dozvole, MUP KS, TV Hayat 20.01.2013.godine)
17) Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, Matica srpska, Novi Sad, 1976. godine
________________________________________

proizvodi su spravljeni od čistih prerađevina, na halal način – kaže se u informaciji. Iako ovi proizvodi nose epitet “bosanski”, nijedan od njih nema bosanski naziv, preciznije nijedan naziv ne pripada bošnjačkoj jezičkoj tradiciji: ni pršut, ni sudžuk, ni kobasica, ni šunka, ni salama. Kako onda vjerovati da su ti “proizvodi spravljeni od čistih prerađevina, na halal način” ako sami nazivi nedvosmisleno asociraju na tradiciju svinjojedstva. To, međutim, ne znači da ovi izrazi ne mogu biti prihvaćeni u bosanskom standardnom jeziku, kao sinonimi za izvorne, predhodno spominjane bosanske nazive, ali se ne mogu vezati za muslimane i halal proizvode. (Obći je stav da konjunktivna norma bosanskog standardnog jezika mora obuhvaćati sve bosanske jezičke tradicije.)
Da, ipak, nije sve izgubljeno i da je narodni duh neuništiv, potvrdu sam našao sasvim slučajno i neočekivano. Putujući ovih dana iz Sarajeva na Vlašić, po običaju sam se zaustavio kod turbeta neznanom šehidu iz davnih vremena na privoju zvanom Grablje između Lašve i Busovače. U blizini je prije nekoliko godina neki preduzimljivi mještanin napravio objekat, vas od drveta, u koji je smjestio restoran. I površnim uvidom u meni lahko se uočava da se u koloni “topli napitci”, pored čaja, nalazi i “bosanska kahva”, a među jelima, pod pravim narodnim imenom, suđuka. Ali već na narednim kilometrima prema Vitezu, ohladio sam se, vidivši putokaz za selo Rasno koje je od pamtivijeka poznato kao Hrasno (< hrast-no), a prid samim Vitezom putokaz Vjetrenica prema poznatom privoju prema Zenici, u narodu poznatom kao Vitrenice. Izvorni narodni toponimi su, naprosto, masakrirani. Selu Hrastno amputirano je inicijalno ‘h’, a u skladu s važećim fonetskim pravopisom, izostavljeno je ‘t’, jer se ne čuje u svakodnevnom govoru. Tako je od izvornog Hrastno, postalo Rasno, kao da je izvedeno iz rase, a ne hrasta. Izvorni narodni naziv Vitrenice je dvostruko deformisan: prvo je ijekaviziran, a zatim iz “obće množine” (pluralia tantum) pribačen u jedninu i tako je od naziva: Vitrenice postalo Vjetrenica. (Vjerovatno je na sličan način transformisano i ime čuvene zapadnohercegovačke jame Vitrenica u Vjetrenica) “Naučno” uporišće za ovakav potez postavljači saobraćajnih putokaza mogli su pronaći u dijalektoložkom “uradku” Naile Valjevac, više stručne saradnice sarajevskog Instituta za jezik, u kome se navodi: “Kod Viteza se jedan krak odvajao i išao preko Vjetrenice u Zenicu, a drugi dolinom Lašve uzvodno kod Turbeta išao preko Karaule do Jajca.”18)
Ne ulazeći ovom prilikom u etimologiju ovoga izvornog bosanskog toponima, ovo krivotvorenje višestruko je indikativno, jer upućuje na to da nisu izvršena sistematska terenska istraživanja govora, što je aksiom u dijalektologiji, nego su neki podatci prikupljani sporadično, uzput i površno. Da je kancelarijska dijalektologinja Valjevac makar zavirila u neko od obližnjih sela, kao što su, na primjer: Vrhovine, Počulica, Preočica, Prnjavor…, sigurno bi od starijih žitelja čula izvoran naziv ovoga lokaliteta, ali, očito, nije. Zato se mogu staviti pod upitnik, i ne samo zato, i ostali navodi u ovim navodnim dijalektoložkim istraživanjima u slivu rijeke Lašve, i pod sumnju da li se radi o falsifikatima (kao što je ovaj toponim), izmišljotinama i preuzetim knjižkim konstrukcijama, karadžićevski podlo igrajući na kartu da to neće niko provjeravati, poput njenih srbskih mentora, za koje je, uzgred rečeno, krivotvorila postojanje ekavskog govora u sarajevskom naselju Bjelave, povijesno Bilave, 19)
______________________________
18) Valjevac, Naila: Govor u slivu Lašve, “Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik”, Institut za jezik, Sarajevo, knj. VIII. (2002.), str. 15.-236.
19) Bulić Refik: Zamjena dugog ‘jata’ u govoru Bošnjaka Srebrenice, „Književni jezik“ br. 23/1, Sarajevo 2007. godine, str. 65: „Ekavska je zamjena dugog ‘jata’ na području Bosne i Hercegovine teritorijalnoograničena na zapadni periferni prostor ijekavskošćakavskog dijalekta oko Tešnja i Maglaja, potom na uski prostor Kladnja i Plahovića, u njegovu predgrađu, a takva je zamjena ‘jata’ potvrđena osamdesetih godina prošlog stoljeća i u govoru sarajevskih Bjelava i Rajševe kod Teslića“ (Fusnota: Upitnik za ispitivanje bosansko-hercegovačkih govora, punkt br. 53, popunila je na Bjelavama Naila Valjevac 1983-1984. godine. Upitnik za Rajševu popunio je Slavko Vukomanović 1978. godine
______________________________________________________

što razni srbski ultranacionalisti uzimaju kao “argumenat” kad postgenocidno negiraju Bošnjake i jurišaju na Bosnu.
Dakle, uvijek ima gore od goreg. Gore od toga da se mijenjaju nazivi suhomesnatih ili mliječnih proizvoda, svakako je mijenjanje tradiciomalnih narodnih toponima, što se smatra etnocidom i kulturocidom.
(SAFF br. 239. od 06. 03. 2010. godine