Žarko Ristoski prije tri godine je postao selektor makedonskeodbojkaške reprezentacije. Nakon 20 godina uspješne klupske i reprezentativne karijere, poziv za dolazak na klupu Makedonije za njega je bio izuzetna čast.
Njegovim vodstvom odbojkaši su ostvarili historijski uspjeh, osvojivši dva srebra i jednu bronzu na tri finalna turnira Europske lige zaredom, drugom po kvalitetu reprezentativnom godišnjem takmičenju nakon Svjetske lige.
Ristoski je dva puta proglašen najboljim selektorom u makedonskom sportu, a reprezentacija je postala hit u europskoj odbojci.
I pored toga što su se stvari naizgled kretale u odličnom pravcu, Ristoski je prije tri nedjelje dao ostavku. Razlog, kako kaže, nije bio ni novac, zato što je 25 godina radio za reprezentaciju bez novca. Nisu bile u pitanju ni obaveze sa novim klubom, zato što je i prije toga radio i u inostranstvu i za reprezentaciju i za to je bio i kažnjavan od klubova. Ne smatra ni da je postignut maksimum – tvrdi da ovi momci mogu još bolje.
Radilo se o svemu što su doživljavali prije i nakon svake međunarodne utakmice.
„Tretman reprezentacije nije bio na zadovoljavajućem nivou. Nedopustivo je da reprezentacija nema gdje da obavi trening, ili da trenira na vrućini od 35 stepeni, da nema opremu i rekvizite, gdje da se istušira. Očekivao sam da će ti problemi biti prevaziđeni sa dobrim rezultatima. Rezultati su došli, ali nije bilo nikakvih poboljšanja uslova. Takav tretman odbojkaši ne zaslužuju“, kaže Ristoski.
Pokvareni autobus
Tri godine su putovali na utakmice isključivo autobusom. Da bi stigli na završni turnir u Poljskoj prošle godine, proveli su 36 sati u vožnji, dobar deo puta bez klime. Kao da to nije bilo dovoljno loše, autobus im se pokvario tokom puta. I pored iscrpljenosti, kada su svi očekivali debakl, odbojkaši su osvojili drugo mjesto.
Atmosfera u autobusu [Nikola Đorđiev/Instagram]
„Bilo je jako frustrirajuće, jako teško. Za mjesec dana smo prošli osam hiljada kilometara autobusom. Taj mjesec ću pamtiti zauvijek, kao lijepu rezultatsku uspomenu, ali i sve muke kroz koje smo prošli. Puno neprospavanih noći. Poslje svakog meča smo bili prinuđeni da se odmah vraćamo nazad. Reprezentativci nisu imali vremena za odmor. To vrijeme smo proveli u autobusu. Pravili smo pauze, uzimali loptu i reprezentativci su igrali na parkiralištu kako bi se malo razdrmali. Rezultat koji su napravili nakon svega što su prošli je nevjerovatan“, kaže Ristoski.
Ove godine su, i pored brojnih otkazivanja, ponovili uspjeh u Varni u Bugarskoj. Ponovo 700 kilometara autobusom – i ponovo finale.
Za tri godine, dok je Ristoski bio selektor, reprezentacija je odigrala svega dvije kontrolne utakmice. Zvaničnu utakmicu protiv Izraela su igrali u areni u Skoplju bez klimatizacije, na 40 stepeni. „Neko od igrača je mogao da se onesvijesti“, kaže Ristoski.
Stalno su trenirali u različitim salama, u uslovima gdje je bilo prevruće ili prehladno. Dolazili su u salu u kojoj je neko drugi već trenirao.
„Bilo je situacija kada nismo odrađivali treninge zbog toga što je uvijek neko drugi imao prioritet ispred reprezentacije Makedonije. Naredni dan nas šalju na drugo mjesto. U salama gdje su dimenzije nestandardne, koje su nečiste ili s betonskim podom. Mi nikada nismo tražili ništa posebno, već samo osnovne uslove za rad. Definitivno je postojao veliki revolt. Ali uvijek je na kraju prevladala želja da se brane boje države“, kaže.
Često je odbojkašima bilo dosta svega, ali opcija je uvijek bila „ili stajemo – ili produžujemo i zaboravljamo na sve“. Većina njih je nastavljala da prolazi kroz sve to kako bi predstavljala zemlju. Tako su odbojkaši dobili nadimak „Spartanci“. „Da je neko drugi bio na njihovom mjestu, ne bi izdržao sve kroz što su prošli“, kaže bivši selektor.
„Mi smo prva reprezentacija Makedonije, u bilo kojem sportu, koja je stigla do finala nekog europskog takmičenja. Jednostavno, mi smo uradili nešto što nije realno. Što je nemoguće. Što je kontra normalnih standarda sporta. Da pobijedimo reprezentacije koje su puno kvalitetnije i bolje organiziranije od nas. Ironično su nam govorili da možda tako i treba da funkcioniraju reprezentacije – bez prijateljskih utakmica, bez normalnog prevoza, bez nove opreme, bez nagrada, bez dnevnica – kada bismo imali bolji uslove, onda bi gubili“, priča Ristoski.
I pored teških uslova, makedonski odbojkaši nižu uspjehe [Žarko Ristoski/Facebook]
Osvojili srca publike
Ristoski kaže da je profesionalnost odbojkaša i njihovo prijateljstvo bilo presudno za uspjeh. On je uveo neke promjene u način pripremanja za utakmice, ali motivacija je prije svega dolazila iz ponosa predstavljanja vlastite zemlje. Reprezentaciju je vodio bez ugovora i bez plaće. Sam je pokrivao i putne troškove. Zarađivao je za život trenirajući ekipe na Kipru.
„Cijele moje karijere u reprezentaciju nikada nisam tražio novac ili nagrade, već sam to radio zbog časti i zadovoljstva da branim boje svoje zemlje. Osjećaj da se bude dio reprezentacije i da se pjeva himna je ponos“, kaže Ristoski.
Odbojkaši nisu dobili nikakve nagrade i dnevnice. „Za najveći timski uspjeh u Makedoniji dobili smo samo sokiće. Sramota!“ napisao je na društvenim mrežama Đoko Josifov, jedan od makedonskih reprezentativca, nakon prijema u državnoj Agenciji za mlade i sport prošle godine.
