Pismo djeci

Čujem da sam „ pao u vašim očima“, zbog novih informacija koje ste dobili od osobe koja me mrzi, a koja je vaša majka. Kako je to strašno čuti, velike , pametne oči me više ne gledaju kao roditelja koji treba da bude uzor , već kao Raspućina.
Sve i da je tako, a nije, nemate moralno pravo stavljati se na jednu stranu, nemate pravo se opredjeljivati , ako pretendujete da budete normalne osobe. Morate se izdići iznad našeg bračnog blata, i stvari posmatrati sa distance, objektivno, radi vas. Morate biti ljudi sa dignitetom koji će razmišljati svojom glavom, a ne nadmene budale koje će neko povlačiti končićima kao marionete.
Vi to sada jeste, jer ja nit imam razloga da se branim, nit da se pravdam. Ja imam život koji je maksimalno čist, čestit, ma koliko vam to u ovom momentu djelovalo neistinito. Ja se ponosim sobom, za razliku od vas.
Ja jesam dobar čovjek, ja to znam, i trudim se da takav ostanem do kraja života. Vi djelite drugo mišljenje, ali to nije samo vaša stvar, jer me direktno tangira.
Volio bih da ovo što pišem negdje arhivirate, jer ono što se verbalno saopšti na jedno uvo uđe , na drugo izađe, ono što se zapiše ostaje i možemo ga s vremena na vrijeme čitati, analizirati.

Možemo preispitivati svoje stavove s protekom vremena. Okolnosti se mijenjaju a samim tim i naša percepcija stvari i odnosa, tako da ono što nam danas djeluje savršeno istinito i tačno, sutra promjeni svoj oblik, jer se mi promjenimo, i postaje laž.
O tim stvarima želim da vam pišem, da pišem da ostane zabilježeno a ne da vam kažem , jer mnogo stvari se kaže i to se prečuje.

Rekao sam vam iskreno da od ove iskonstruisane afere nema ništa, da je to plod njene bolesne mašte, niste mi povjerovali. Uhvatili ste se u klopku konstrukcija posesivne osobe, koja gubi tlo pod nogama.

Mene je davno izgubila, ne samo kao muža , već kao čovjeka, sina će u najskorije vrijeme izgubiti, jer sa rođenjem djeteta svu svoju pažnju će ustremiti prema svojoj porodici, a u toj priči nje nema. Vas dvije ćete, ako Bog da naći svoju „sreću“ negdje drugdje, udaćete se, imaćete svoje porodice, voditi računa o njima.

Sve je to normalno i prirodno, na te tokove ne želim , nit mogu uticati, imate svoje živote, i vi ih morate živjeti. Životi su puni uspona i padova, sve je to normalno, ali u svemu tome morate biti dostojanstveni, poraze stojički podnositi a uspone doživljavati s obje noge na zemlji.

To je kvalitet, po tome se razlikuju ljudi od neljudi. Za svoje promašaje nikad ne optužujte druge, jer sami ste krivi, vaše uspjehe podjelite sa najbližim, jer da njih nije bilo, kao potpore, zasigurno uspjeha ne bi bilo.
Sve u svemu morate biti ljudi.
Možda niste razumjeli moje povlačenje, distancu koju sam napravio. Moja priroda nije takva da namećem svoje stavove, imam svoje mišljenje o svemu, ali to ne znači da je ono najispravnije. Znam korigovati svoj stav, ako mi se dokaže da nisam u pravu. Mislim da ni vama nisam nametao svoj stav, trudio sam se da to bude moje mišljenje, koje nije obavezujuće.

Za portal pravisavijeti info : Milenko Stanojević
Veze među ljudima se prave i pucaju, rijetkost je iskrena veza, prijateljska. Takve veze se rađaju samo kod produhovljenih osoba, osoba koje nemaju neki materijalni interes. Uvažavam vaše veze, one su takve kakve su, pune emocija, kad je razum marginalizovan, a i to je normalno , svi smo mi prošli tu fazu.

Ljubav i zaljubljenost nisu počeli ni sa mnom ni sa vama, to je od pamtivjeka. Zaljubljenost je slijepa, kad smo u toj fazi ne sagledavamo stvari realno, vidimo ono što želimo da vidimo.

Kad zaljubljenost mine, slike poprimaju druge dimenzije, druge boje. Osoba koja nam je bila u rangu Boga postaje običan čovjek sa svim svojim vrlinama i manama. Ovisno o mentalnom sklopu osobe veza blijedi, puca ili postaje trpeljiva. Rijetki su primjeri funkcionalnih veza. Velika većina brakova je kaljuga u kojoj se kao svinje valjamo, „rokćemo„ jedno na drugo, misleči da tako treba.

Vjerovali ili ne, i ja bih zaplakao kad vidim stariji par koji se drži za ruke. Mali je broj takvih. Samo se još mogu vidjeti u romantičnim filmovima. Stvarnost je ovo što se svima nama dešava, problem je samo u tome što ne znamo odabrati trenutak kad treba da se raziđemo, da bi smo ostali ljudi, jer kad veze dođu u fazu netrpeljivosti , kako kaže Patrijarh Pavle , postajemo neljudi, životinje.

Stoga vas molim da ove dijelove svojih života razgraničite, pokušajte ostati ljudi do kraja.
Postoje neka načela kojih bi trebalo svi da se pridžavamo, da bi smo funkcionisali kao normalni ljudi, i to;
– Ne možemo posjedovati ljude,
– Ne možemo ljudima diktirati uslove življenja,
– Ne možemo ljude natjerati da nas vole.
– Moramo biti ljudi, slobodni, ljudi bez stega, ničije vlasništvo.
– Moramo pustiti ljude da budu slobodni, a ne naše vlasništvo.
– Ljudi nisu igrače, da se njima igramo kao djeca, pa kad se zadovoljimo, bacimo ih u ćošak.
– Ne činimo drugima ono što ne želimo da nam se čini.

Kako smo dvolični, posmatram na facebooku, većina znanih i neznanih lajkuju Miku Antića i Đola Balaševića, ok , i moji su favoriti, ali…
Mika je u pravu kad trazi ljubav , onako mator, mamuran, iako bazdi na alkohol i cigarete. Kako je simpatično kad on recituje ljubavne stihove, kako saosjećamo kad pati za neuzvraćenom ljubavlju, kako bi smo rado s njim otplakali svaku njegovu pjesmu, bilo bi lakse i njemu i nama.
Da, i meni je to simpatično, i ja sam dio povorke u crnom koja ga oplakuje, njega i sve njegove i naše ljubavi.

Kako je Đole simpatičan , drag, onako sjedobrad, dezmenkast, kad priziva ljubav.
Svaki mu stih ima smisla i težine, svakim nas stihom veže za sebe, oduševljava, jer , uparvo smo to mislili, bilo nam je na vrh jezika, ali…

Lijepo ih je slušati, recitovati nihove stihove, pjevušiti njihove pjesme,
Oni su besmrtni, oni imaju pravo da stalno budu mladi, često zaljubljeni i vole kao niko na svijetu .

Oni su naša imaginacija, naša bolesna potreba da budemo neko drugi, dio pjesme, dio romanse, dio mazohizma.
Oni su dio našeg virtualnog svijeta.

Pokusajte prizvati vaše bivše ljubavi, pokušajte napisati neki ljubavni stih nekoj tamo dragoj osobi, ne daj Bože zaljubiti se, pokušajte na trenutak uraditi ono što rade naši idoli,
– doživjećete izopštenje od najbližeg okruženja,
– postaćete bestidnik kojeg se gnuša sav normalan svijet, i svi oni koji obožavaju Miku i Đola.
U realnom svijetu to nije normalno, nije dopušteno običnom čovjeku.
Odakle nam pravo da se ponovo zaljubimo.
Odakle nam pravo da volimo.

Ljudi, pa, imamo svoje okruženje koje moramo voljeti.
Šta mi zamišljamo , da smo Đole.

Sačuvaj Bože, ludih ljudi, i još luđih žena.

Ej Bosno, j…. te, takvu ludu.

Za portal pravisavijeti info : Milenko Stanojević