Papa, SAD i Kina svi imaju interes da (ne)vide istinu u Mijanmaru

 Pozvao na mir, ali nije spomenuo Rohinje

Papa Franjo se u Mijanmaru susreo s liderima nekoliko vjerskih zajednice ističući važnost”jedinstva u različitosti”, ali nije još spomenuo tragediju Rohinja muslimana koji su žrtve etničkog čišćenja u sjevernom dijelu ove zemlje, prenosi Reuters.

Papa se privatno susreo sa vojnim čelnikom prvi dan posjete, a u nastavku se očekuje njegov susret za dobitnicom Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi.

Ona se suočila sa žestokim kritikama nakon što je više od 600.000 pripadnika manjinskog muslimanskog naroda protjerano u susjedni Bangladeš , što je UN nazvao klasičnim primjerom etničkog čišćenja.

– Svi imaju svoje vrijednosti, svoja blaga i razlike. Sve to treba dijeliti, a to je jedinom moguće ako živimo u miru, a mir se gradi u zajedničkom horu razlika – rekao je papa Franjo.

Iako se deklarira za mir, suživot i toleranciju ipak je nekako genocid gurnuo pod tepih.

Kina je odlično iskoristila prigodu. Burmanska vojna hunta pokušavala je uvesti komunizam na burmanski način, pa za Kineze nije bilo nikakvih političkih ili etičkih dvojbi treba li s huntom surađivati ili ne! Tako su Kinezi dobili pristup iskorištavanju burmanskih nalazišta nafte i plina.

Zapad ipak nije mogao gledati skrštenih ruku kako Kina širi svoj politički i gospodarski utjecaj u jugoistočnoj Aziji. Zato su SAD i EU od hunte uporno tražili da demokratizira zemlju. Jer sa demokratskom se zemljom gospodarski može surađivati. Dok sve raspoložive poslove ne otmu Kinezi!

Vojna hunta to je i učinila, ali na svoj način. Donijela je novi ustav koji vojsci jamči 25% zastupničkih mjesta u Donjem i Gornjem domu parlamenta. Vojska je zatim osnovala svoju političku stranku: Stranku zajednice solidarnosti i napretka. Održani su i izbori, naravno, pod nadzorom vojske. Zajednica solidarnosti i napretka uvjerljivo je pobijedila. Iako je potpuno jasno da izbori nisu bili ni slobodni, ni pošteni, Zapad je priznao rezultate. U zamjenu, hunta je nakon gotovo 20 godina zatočeništva iz kućnog pritvora pustila legendarnu oporbenjakinju Aung San Suu Kyi, koja zapravo više ni izdaleka nema onaj utjecaj koji je imala 90-ih godina prošloga stoljeća. Prema novom Ustavu koji je napisala vojska, predsjednika države bira parlament, a ne narod. Tako je za predsjednika bez problema izabran pripadnik vojne hunte, general Thein Sein koji se otada pojavljuje u civilnoj odjeći. General-predsjednik, s još nekoliko preodjenutih generala, nastavio je vladati Burmom-Mianmarom kao da se ništa nije dogodilo. Jedino što je u martu 2011. hunta sama sebe raspustila.

Zapad je to prihvatio kao demokratizaciju i ukinuo sankcije. Jer osim nafte i plina, Burma ima i velike neiskorištene zalihe tungstena (volframa), bitnog za vojnu industriju, kositra, srebra i olova i najveći je svjetski proizvođač rubina. 90% rubina na svjetsko tržište stiže iz Burme.

Upravo zbog svojih gospodarskih interesa, Zapad baš ne pokazuje preveliku brigu za Rohingye. A posla u Burmi itekako ima! Recimo, samo 25% kućanstava priključeno je na električnu mrežu! Koliko treba izgraditi elektrana i dalekovoda da bi svih 51 milijun stanovnika dobilo priključak na električnu mrežu?

UN drži da mijanmarska vojska i budističke milicije provode etničko čišćenje muslimanske manjine u državi Arakan, gdje je onemogućen pristup promatračima međunarodnih agencija i medijima.

Patnje muslimana Mianmara su pogodile cijeli islamski svijet i sve zemlje Organizacije za islamsku suradnju, Arapske lige i druge islamske organizacije pozivaju na hitnu obustavu vojnih aktivnosti vojske Mianmara, kako bi se okončala patnja nevinih civila. Jedan od članaka koji opisuje ovu tragediju završava rečenicom: ”Molimo Allaha da pomogne muslimane Arakana i njihove oružane snage narodnog otpora!”

 

Sabotaža kineskog projekta ”Jedan pojas – Jedan put”

Nezaobilazni faktor je Kina, koja se u velikoj mjeri u infrastrukturnom projektu ”Jedan pojas – Jedan put” fokusirala na luku Sittwe u središtu države Arakan, koju cestom, željeznicom, naftovodom i plinovodom namjerava povezati s  kineskom granicom.

Otporom lokalnih nevladinih organizacija koje financira SAD i nasilje koje podupiru saudijski režim, Washington i njihovi ljudi na terenu se pokušavaju sustavno potkopati i uništiti kineski infrastrukturni projekti širom svijeta, uključujući Mianmar. Branama koje grade Kinezi u Mianmaru se suprotstavljaju nevladine organizacije financirane od strane Sjedinjenih Država i terorističke skupine koje primaju potporu iz istih izvora, koje su napadale radnike na kineskim im diljem zemlje.

Sadašnji sukob u državi Arakan kojeg raspiruje SAD prijeti ne samo da sabotira kineske projekte, nego i da bude izgovor za slanje zapadnih snaga u Mianmar, zemlju koja graniči s Kinom.

Raspoređivanje američkih snaga ili bilo koje druge sile na granicama Kine je stari cilj kojeg su najavili američki političari, još od rata u Vijetnamu do Projekta za novo američko stoljeće iz 2000. godine (PNAC).

U jačanju američke vojne prisutnosti i politici prodora u Aziju pod državnom tajnicom Hillary Clintonje prevladala tema okruženja i zadržavanja Kine s poslušnim vazalskim državama Washingtona, ali i stvaranju kaosa na periferiji Kine. Jasno je da se SAD u svojim planovima u Siriji i Mianmaru koriste sličnim mrežama i taktikama i da se oba sukoba uklapaju u veliku globalnu strategiju.

Međutim, ono što je drugačije u sukobima Sirije i Mianmara je jednako važno. Analitičari i komentatori moraju uzeti u obzir desetljeća američkih i europskih sredstava koja su izdvajana za aktualnu vlast Mianmara. Moraju uzeti u obzir i kiruršku prirodu destabilizacije koja je ograničena na državu Arakan u Mianmaru, koja ne teži punoj destabilizaciji zemlje, kao što je slučaj sa Sirijom. Također se moraju identificirati razlozi američkih planova u Mianmaru. Naime, tamo proamerički i saudijski terorizam ne želi svrgnuti vladu, nego spriječiti da drugi imaju veći utjecaj na nju, pri čemu se misli na Kinu. Za postizanje ovog cilja su za žrtvu izabrani Rohingya muslimani, koji će se koristiti da se neutralizira još uvijek snažna i neovisna vojska zemlje. Njoj će se dati povod i poticati je na nepravdu, umjesto da se nepravda spriječi.

No, problem je što Aung San Suu Kyi i politička mreža koja stoji iza nje još nije dovoljno jaka da se otvoreno suprotstavi generalima. Hoće li SAD i Saudijska Arabija ići do kraja i žrtvovati cijeli Rohingya narod kako bi se stvorili uvjeti za humanitarnu intervenciju, teško je reći, obzirom da Kina sigurno neće mirno promatrati raspoređivanje neprijateljske vojske na svojoj granici. No, zbog islamskog svijeta, koji na tragediju Rohingya muslimana gleda s emotivne točke gledišta, treba više govoriti o pravim uzrocima i razlozima stradanja ovih ljudi. Posebno je opasno skupine poput Harakah Al-Yakina smatrati njihovim ”zaštitnicima”, jer ovi militanti i druge manje skupine često nisu ni sastavljene od Rohingya, nego ih vode i njima zapovijedaju ljudi iz trećih zemalja, po uobičajenom obrascu i uvijek s istim nalogodavcima i ciljevima.

Tvrditi da Harakah Al-Yakin ”brani muslimane u Mianmaru” je isto kao reći da Al-Nusra Front i ISIL brane sunite u Siriji, kao što podsjeća Cartalucci. Stoga situaciju u Mianmaru treba sagledati iz više uglova i tek onda donositi zaključke, što je i bio cilj ovog članka.