Ovo je priča o mom babi Safetu

Sjećam se….kao da je jučer bilo….kao da ne pišem sa vremenske distance od 22 godine. Moj babo rahmetli Safet, bio je moj heroj u svakom pogledu, neko kome se nije moglo desiti apsolutno ništa. Kao i većina očeva, ponašao se prema meni kao dragulju jedinom na planeti.

Nažalost, jednog dana nasu savršenu porodičnu idilu je prekinuo prokleti rat. Išao je ponosno na ratna bojišta, braneći svoju Bosnu, prije svega,svoju porodicu. Za mene je bio najsposobnija i najhrabrija osoba iako ne znam kako se on kada osjećao. U meni neizmjerna tuga pri svakom njegovom odlasku na ratiste….imali smo priliku napustiti Bosnu kao i mnogi, medjutim, uvijek je govorio: NE, JA NE ZELIM DA MOJA MIRELA HODA SPUSTENE GLAVE SUTRA.

Nisam to shvatala tada….ali sada razumijem. Ponosna sam što nije pobjegao kad je bilo najteže….sto je zadnju kap svoje krvi dao za svoju zemlju, svoju porodicu….za mene. I dok je izdisao, po rijecima njegovih saboraca….zadnje riječi su mu bile: Sta će sad moja Mirela. Bila sam njegov centar svijeta kao i on moj.

Moj strah kad odlazi na ratište je polako s vremenom se smanjivao jer se uvijek vraćao….mislila sam on moze sve….njemu se ništa ne može dogoditi. Nema šanse,pa to je moj babo Safet. On je čelik….. u svim strahotama on je bio moje svjetlo. I onda, jednog dana, šok. Totalni šok. Odjednom se sve počelo tog dana ubrzano odvijati, nekakvi dolasci i odlasci ljudi po kući….kao dijete od 7 godina nisam mogla shvatiti šta se dešava.

Izašla sam vani razmišljajući….šta li se to dešava po našoj kuci. Vidjela sam neki kombi koji je parkiran nedaleko od te garsonjere u izbjegličkom kampu u kojm smo bili….nešto neobjašnjivo me vuklo tom kombiju. Kao da je unutra nešto moje, nešto što me doziva. Kretala sam se oko njega dok nisu došli do mene babini saborci, nisu mi dali da pogledam.

Dok su mi branili mene je sve više vuklo da vidim šta je unutra. Uspjeli su me odvesti kući dalje od tok kombija. Onda po krahu koji je majka doživjela sam shvatila šta se desilo. Shvatila po maminim rijećima, nek je mrtav al neka ga ovdje….evo ovdje na stolici….a svi su joj kao malom djetetu blagim tonom objašnjavali da bi se djeca isprepadala….moraju ga voditi u džamiju.

Tad mi je sve bilo kristalno jasno. Krah. Totalni. Ali…..opet ….kontam…ne…ne ,nije to mogao biti moj babo pored svih drugih ljudi….da ginuli su mnogi ali ne može to biti moj babo Safet. Ali vidim da sve više ljudi dolazi….mama van sebe….. i čujem kad kazu da moraju odvesti kombi da ga ostave u dzamiju. Tad shvatim da je zapravo u tom kombiju moj babo Safet, nažalost njegov leš…..odjednom mi je jasno od kud ti jaki osjećaji….ali kombi već odlazi.

Znam da je mrtav….ali tražim objašnjenja u svojoj glavi. Kako? Možda je to ipak neko drugi? Nije on ! Ne! …..Borim se sa svojim mislima dok me gusi neizmjerna bol. Noć se blizi…..ali njega nema, ne vraća se. I onda shvatim da se stvarno neće vratiti. Ali ta spoznaja me drži samo malo pa opet nada i moje vjerovanje da on ne može poginuti…nikada…nikako.

Sutradan dženaza….iako idem sa svim tim ljudima prema džamiji….iako je mama vise u nesvijeti nego pri sebi…..ja i dalje vjerujem…..vjerujem da ce u gasulhani biti neko drugi. Da je sve samo greška. Greška kao sto se već ranije jednom desilo kada su javili da je poginuo a zapravo se radilo o drugom Safetu Šehicu.

S obzirom da je bio ponosni pripadnik Sedme Muslimanske Viteške Oslobodilačke brigade koja je važila za najodvažniju, najbolju…..i dalje sam mislila….ne..nikom iz cijele Sedme se ništa desiti ne može. I naravno, kad smo ušli u gasulhanu, tad se svijet srušio. Moj svijet. Sad vec nema nade …nije greška…on je….iako sad svojim očima vidim da je on…iako tuga trga dušu,…..opet po glavi mi se vrti milion pitanja,kako? Zašto on?

Ali jel moguće da je njega neko mogao ubiti…..zar može metak kroz tijelo mog babe Safeta? Opet kontam…ne može…ne može. Ali ipak vidim da je u tabutu čist, okupan ali i dalje trag krvi iz usta….nije živ. Boli do ludila. Ali koliko god me boli…opet dijete sam pa ne shvatam 100 % situaciju i da je to nepovratan dogadjaj. Evo, sve godine poslije, mislila sam da će tuga biti manja kako odrastamo, ali nije…veća je…..veća. Raste uvijek. Samo više shvatam i osjećam svu štetu koja proizilazi iz te tragedije. Moja praznina u srcu i dusi je vulkanskih promjera.

Mislila sam tada, da je doktor bio pored njega možda bi ga spaio. Možda. Uvijek sam tražila nove scenarije u glavi koji će biti povoljniji po njegov život. Sve godine samo sam maštala kako ga spašavam.  Da se riješim praznine i bola koji je ostao. Da smo opet kompletna porodica, moj babo, mama, brat i ja. Ali niti jedan scenario iz moje glave nije bio pretoćen u djelo….i sve svjesnija postajem. To je to. Kraj. Nema ga.

Uvijek je govorio da sam njegova doktorica. Uvijek. Njegovi snovi su postali moj zadatak i moja volja. Znala sam da ću biti doktorica. Hoću. Moram za svog babu. Njega niko nije mogao spasiti….ali maštala sam…možda cu ja moći nekad nekog spasiti, možda nekad uspijem sačuvati i spasiti neko dijete tuge i bola…spasiti nečiji život, spasiti neciju porodicu, ne dozvoliti praznine u dušama djece…..i Hvala Bogu, napokon sam ispunila njegov san….postala sam sto sam željela…a sad je vrijeme da u njegovo ime i u znak sjećanja na njega poćnem i ja spašavati živote. To mi pomaže da je moj babo uvijek u mom srcu i mislima.

Autor mirela C.

Za portal pravisavjeti.info pripremio : Efid Šehić