Otišao u Njemačku s 300 eura, radio i isplatilo se!

Nije me briga dal’mi vjeruju kad pričam, ali napatio sam se i sad uživamko beg.

“Imao sam belaja u životu.

Malo djetekod kuće, problem sa sudom, situacija u državi bila je katastrofalna, a zadnjih 5-6 godina nisam vidio nikakve izglede da ja i familija ostanemo tu.

Sjeo sam u auto i otišao iz države. Ostavio i suprugu i dijete kod kuće.

Nikad se nisam vratio”, započinje svoju priču M. R. (27), rodom iz Žepče u BiH, koji već 2 godine živi u Münchingenu, mjestu 11 km od Stuttgarta, a prije godinu dana pridružila mu se i supruga I.R. .

Spavao na parkinzima
“Spavao sam na parkinzima. Jako je bilo teško. I danas je teško pronaći stan, čak i ako znate jezik. Traži se preko agencija, a one svoju uslugu jako puno naplaćuju, čak i do dvije mjesečne rente.

Ranije je uslugu plaćao onaj koji je tražio stan, danas je zakon promijenjen pa plaća onaj koji stan iznajmljuje.

Pored skupoće, problem je i manjak stanova na tržištu, a procjenjuje se na čak 280.000. Država treba radnu snagu, a nema smještajnog kapaciteta da je primi.

Došao sam u vrijeme kad su još bile obavezne radne dozvole. Prvih 13 dana spavao sam na parkingu i razbijenim mobitelom lovio wi-fi signal da si pokušam naći neki posao.

Srećom, upoznao sam jednog čovjeka koji me za 200 eura zaposlio i dao stan. Još uvijek radim kod njega, upravo odrađujem otkazni rok, nakon čega počinjem počinjem raditi u jednoj državnoj firmi, jednoj od vodećih građevinskih u Njemačkoj”, objašnjava nam domaćin .

“Svi pate za Njemačkom, ali doći ovdje nije bajka”
“Ne samo stanovi, već su i sobe jako skupe. Ja sam samo krevet plaćao 600 eura. A ako nemate tri platne liste, ugovor za stalno, ako ste s Balkana i prezime vam završava na -ić, imate dijete ili kućnog ljubimca, bit će vam još i teže.

Za život ovo je jako dobra zemlja. Otkad smo došli, nikad nismo ostali bez novca. Kod kuće smo znali kupiti zadnje cente po džepovima da možemo kupiti slanac.

Ovdje sam u par navrata bio ostao bez posla. Tada se prijavite na zavod za zapošljavanje, plate vam stan, i do godine dana isplaćuju 70% plaće, normalno ide zdravstveno, baš kao da ste u radnom odnosu.

Sistem je savršen. Ne znam postoji li uređeniji u ovom dijelu Europe”.

“Kad sam tek došao bio sam u jako teškoj situaciji. Morao sam platiti čovjeku jer nisam znao pričati, kretati se. Došao sam s 300 eura u džepu, ali i s jasnom namjerom – obezbijediti porodicu.

Radio sam kao armirač, iako sam dobar strojar i profesionalni kranist. Ali nisam znao jezik i nisam se usudio reći da znam raditi nešto što zahtijeva znanje jezika.

Kad sam tek stigao, situacija je za nas bila kakva je danas za Srbe i Bosance. Čekao sam radnu vizu 21 dan, a zatim samo počeo raditi. To je krvav posao.

Imam hrvatsku putovnicu, pa zato kažem srbe i bosance misleći na pasoš..

Puno znoja i razdvojenosti od familije. Supruga je prijetila da će me ostaviti jer je ispadalo kao da ne želim zajednički život.

Teško je to možda shvatiti nekome tko nije i sam to prošao, ali stvarno sam se napatio”, prisjeća se.

Balkanci samo gledaju kako iskoristiti
“Problem je i to što su ljudi sve manje voljni pomoći. I to opravdano jer naši ljudi vam gotovo uvijek “zabiju nož u leđa”, prošli smo i sami kroz to iskutvo.

Pokušali smo jednoj ženi pomoći i to se na kraju okrenulo protiv nas. Doveli smo ju iz Hercegovine, pronašli posao, inzistirali da je naš gazda prijavi, a na kraju nije htjela plaćati stan.

Mi imamo dvoje djece i ne padaju nam novci s neba. Na kraju smo ispali loši ljudi, a ona svetica koju smo navodno otjerali iz stana. Optužila nas je čak i da nam je čistila i kuhala i da smo je maltretirali.

Žalosno. Iz nekog razloga naši ljudi samo gledaju kako nekoga zeznuti i zakinuti. Oni koji zapošljavaju, daju mizerne satnice jer znaju da je ljudima potreban posao. Dovedu ih pa strpaju njih 9 u jedan stan s jednom kupaonicom, a naplaćuju po 400 eura za krevet.

Za 100 eura ovdje napunimo kolica, dole kod nas jednu korpu .
Unatoč teškom početcima, porodica se ne planira vraćati. “Nema šanse. Nikad više.

Ovdje imamo dovoljno novca za priuštiti si normalan život, ljetovanje, zimovanje, svake godine nov namještaj, djeci robu, i to ne s tržnice već iz trgovine.

Higijenske potrepštine koje su u Hrvatskoj i Bosni preko 5eura, ovdje su jedan euro. Za 100 eura napunimo čitava kolica, u Hrvatskoj i Bosni jedan ceger.

“Samo su stanovi strahovito skupi, te troškovi mobilne mreže. Nema sjedenja i ispijanja kave, ovdje ljudi rade i nemaju za to vremena. Živimo u bogatom dijelu grada gdje je Porsche valjda najjeftiniji auto i ovdje ljudi u 17 sati spuštaju rolete i žive svoj život.

Nitko ni s kim ne priča niti se pozdravlja. Drže do svog mira i svog života. To je velika razlika od načina života na koji smo navikli dole kod nas i to je nešto na što se treba pripremiti.

“Ljudi pričaju svašta, realnost je drugačija”
“Ljudi ne žele vjerovati u ovakve priče i onda dođu ovdje i strašno se razočaraju. Sjajno je ovdje doći u goste, ali kad dođeš živjeti i raditi, situacija je dosta drugačija.

Ljudi često govore stvari koje nisu točne. Dođu pa podižu kredite, kupuju nove aute da bi se mogli kod kuće hvaliti.

A onda dođu minusi i problemi s financijama. Ja sam se ustajao u 5.15 ujutro i dolazio kući u 19.30.

Morao samo odmah leći kako bih se stigao naspavati do idućeg radnog dana.

S vremenom ipak sve dođe na svoje.

Ako imate volje i snage, sve se može”…