Od nesuđenog selektora BiH do krova svijeta s CRO

Posljednjih mjesec dana, a posebno ove zadnje sedmice čovjek o kojem je napisano najviše tekstova, životnih priča i reportaža, je aktualni selektor reprezentacije Hrvatske i rođeni Livnjak, Zlatko Dalić. Sutra nešto prije sedamnaest sati kad u svom tamno sivom odjelu i bijeloj košulji izađe iz svlačionice Lužnjiki stadiona i krene prema travnjaku da bude glavni akter najveće utakmice koju živ čovjek može vidjeti ili u njoj učestvovati, u tih pedesetak korak stajat će Zlatkovih pedeset i jedna godina života, hiljade uspona i padova, te konačna pobjeda.

Nisu sve pobjede iste i nisu svi pobjednici kao Ronaldo, Muhammad Ali ili Roger Federer, ultimativni pobjednici za koje od početka karijere znate da će biti ovejani svjetskom slavom i naslovnicama. Neki do svjetskog vrha moraju doći preko Mostara, Podgorice i Varaždina, preko klupa Varteksa, Dinamo Tirane ili B ekipe saudijskog Al-Hilala. Do svjetskog vrha neki, kao Zlatko Dalić, dođu zaobilaznim putem.

Prvi nogometni koraci u Troglavu

Zlatko Dalić rođen je 1966. godinu u Livnu, a u lokalnom Troglavu napravio je prve nogometne korake. Sa sedamnaest godina odlazi u Hajduk, gdje uz jednogodišnju posudbu u Vinkovce, provodi narednih pet godina i bilježi ukupno devet službenih utakmica. Dalić prvi ozbiljan nogomet igra u Mostaru, u Veležu, na Stadionu pod Bijelim Brijegom.

Njegov trener u vrijeme dok je igrao za Velež, Franjo Džidić, nedavno se novinarima prisjetio Dalića kazavši da je kao igrač bio izuzetno korektan, savjestan, odgovoran i pošten. Kad to kaže trener stare škole, škrt na komplimentima i poslovično zatvoren, onda je sve jasno.

“Bio je i odličan tehničar, a u Veležu je igrao na poziciji zadnjeg veznog, borben, odgovoran, s odličnom dugom loptom. Sad nije čudo da sve te svoje igračke vrline i kvalitete prenosi na svoju ekipu. Nimalo me ne čudi što je Zlatko Dalić sad postigao ovu kvalitetu igre i rezultata s reprezentacijom Hrvatske”, kazao je Džidić, spomenuvši da je Dalićeve mostarske dane prekinuo rat, raspad države i ligaškog takmičenja.

Dalića se kasnije sjećamo iz varaždinskog Varteksa, jedne od najljepših hrvatskih nogometnih priča iz devedesetih, koji je pod drugim imenom zbog finansijskih gubitaka tužno skončao 2015. u stečaju i likvidaciji. Uz dvije sezone u svom Hajduku, Varteks je obilježio njegovu igračku karijeru.

Asistirao Ćiri Blaževiću

Na istom mjestu krenuo je i u trenerske vode, gdje je bio sportski direktor, ali i dvije godine asistirao nikom drugom do Ćiri Blaževiću. Iako nije igrao za reprezentaciju Hrvatske, Blažević je važan čovjek u Dalićevom životu i trenerskoj karijeri. Asistirajući legendarnom “treneru svih trenera” Zlatko je mogao učiti posao od najboljeg, pa nije ni čudo da u nekim nogometnim segmentima i jako podsjeća na njega.

Foto: EPA-EFE

Foto: EPA-EFE

Možda je čudno nešto drugo, da dva najveća uspjeha u historiji reprezentacije Hrvatske, broncu u Francuskoj i ovo bar finale u Rusiji, potpisuju dva trenera rođena i ponikla u našoj zemlji i to baš njih dva, Blažević i Dalić.

Ćiro je u brojnim intervjuima koje je dao zadnjih dana, mnogo govorio o svom nekadašnjem pomoćniku i učeniku, birao riječi, pronalazio one najljepše.

“Apsolutno je čovjek vrijedan svakog respekta. On je jedna moralna vertikala, pravičan, a i znalac je, jer ima afinitet. Trudio se jako u životu da taj trenerski posao savlada. I njemu ništa nije strano i nepoznato”, kazivao je o svom trenerskom sinu legendarni Ćiro, možda i ponosan da ga je upravo Dalić na listi nacionalnih nogometnih uspjeha jedini preskočio.

Spominjao se kao kandidat za selektora BiH

Blažević i Dalić trebali su sarađivati i kasnije, i to ni manje ni više nego na klupi reprezentacije Bosne i Hercegovine. Kad je Blažević preuzeo Zmajeve 2008. godine, spomenuo je Dalića kao idealnog asistenta, kao čovjeka koji je mlad i talentiran trener, koji je uz to još iz Bosne i Hercegovine, a s kojim je i sam Ćiro već uspješno sarađivao.

Kao što znamo od tog nije bili ništa, isto kao što ništa nije bilo ni od još smjelije ideje iz te naše nogometne epizode. Prije angažovanja samog Blaževića, jedan od kandidata za nasljednika Mehe Kodre bio je upravo Zlatko Dalić. Uz Ivicu i Amara Osima, Denijala Pirića, Branka Oblaka, Hadžibegića, Baždarevića, Ristića, …, neko je špekulirao i imenom Zlatka Dalića. Tražilo se veliko ime i gledalo u drugom smjeru, a samom Daliću zamjerilo se sve i svašta, potpuno nepotrebno.

Dalić je u to vrijeme radio u Dinamu iz Tirane i Slaven Belupu, te se tek namjeravao otisnuti ka obećanoj zemlji za naše trenere – Bliski Istok. Prva epizoda je bio ne pretjerano poznati Al-Faisaly, a nakon dvije godine postaje trener B ekipe najjačeg saudijskog kluba Al-Hilal. Manje od godinu dana od dolaska u glavni grad Saudijske Arabije, nakon otpuštanja Antoine Kombouaré preuzima prvi tim i osvaja saudijski kup.

Odličan posao u Emiratima

Naredne godine Dalić prelazi u jedan od najbogatiji klubova iz tog dijela svijeta, Al-Ain iz Abu Dabija, kojeg s predsjedničke pozicije vodi čuveni princ Mohammed bin Zayed Al Nahyan, povezan s brojnim projektima i na Balkanu, kao što je Beograd na vodi. Dalić u Al-Ainom radi odličan posao, osvaja jedan kup i regionalnu ligu, a 2016. godine igra i finale azijske Lige prvaka.

Foto: EPA-EFE

Foto: EPA-EFE

Kad je Hrvatska pred kraj kvalifikacijskog ciklusa za svjetsko prvenstvo u Rusiji upala u probleme, kad je i baraž počeo visiti i po hitnom postupku smjenjen Ante Čačić, nekom kombinatorikom, igrom slučaja ili čarolijom sudbine na klupi Vatrenih pojavio se Zlatko Dalić.

Zašto baš on i da li bi se ova ruska priča za Vatrene odvrtilo ovako sjajno i da li bi se ugledala svjetla Moskve da je Savez imenovao Nenada Bjelicu, Ivana Jurića, Željka Kopića ili nekog drugog novog i talentiranog hrvatskog trenera ili nekog od legendi, niko naravno nikada neće znati. Ostat će i ona manje bajkovita istina da je Dalića u Al-Ainu naslijedio Zoran Mamić, sve verzije i zapleti oko toga već su poznati, a to je i onako ovih dana najmanje bitno.

Sjajno na klupi Vatrenih

Dalić je u odlučujućoj utakmici pobijedio Ukrajinu u Kijevu, kasnije u baražu matirao netalentirane Grke i samouvjereno najavio velike stvari u Rusiji. Iako će analitičko oko njegovim nogometnim idejama postaviti podosta upitnika, ne može se ne primijetiti da cijelo vrijeme izgleda začuđujuće mirno i staloženo, korektno i savjesno, odgovorno i pošteno, baš kako ga se u mostarskim igračkim danima sjeća Franjo Džidić.

Ustoličio je Rebića, ohrabio Kramarića, odstranio Kalinića, izgradio prepoznatljivu prvu ekipu u kojoj se zna red i zna ko kosi, a ko vodu nosi. Već smo pisali da je Dalić sretan čovjek jer mu je u ruke povjerena možda i najtalentiranija generacija od kad se igra nogomet na ovim prostorima, generacije velikog Luke Modrića, sjajnog Ivana Rakitića, igrača za velike utakmice Marija Mandžukića…

Dalić je imao sreće, ali je i Hrvatska imala sreća jer je naišla na Dalića koji ima ima sreće. U velikim pričama nekad se sve posloži i teško je naći glavni razlog zašto se priča ispriča baš na taj način. U velikoj priči o Zlatku Daliću, treneru iz Livna i reprezentaciji Hrvatske koju vodi do najvećih nogometnih uspjeha svi su pobjednici.

I bez obzira kako završi sutrašnje finale, da li pobijedi moćna Francuska ili Dalićeva Hrvatska, trener iz Livna koji nije uspio biti selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine, čak niti pomoćnik Ćire Blaževića na klupi Zmajeva, postat će najveći pobjednik. Pobjednik života i sudbine.