Nisam Latif-aga niti mi je jaran Sulejman, ali putujem svake noći, svakog dana, svakog trena.
Gdje god idem prati mene moja sjena. Pod ‘sjenom’ u svojim stihovima najčešće mislim na grijehe svoje iako u ovom kontekstu mislim samo na sjenu koja mi društvo pravi (u snu i na javi).
Počinjem s mjesecom. Gledam ga i divim mu se. On svaku noć zvijezdu prati. Da ne kažem tjera i ganja.
Al’ je uzastopno prati i to konstantno, svaku noć. I nije mu dosadilo. I taman kad su negdje iznad rijeke čini se da će je stići, ali uzalud. No ipak ne odustaje.
Ljudsko u čovjeku (čovječije) je da prati snove, živi ih i da ih dostiže. Ako ne u javi onda u snu sigurno.
Tako sjedim s Feridom u Maljevcu ‘centru svijeta’ i šutim. Oba šutimo. S njim i šutnja smisao ima. Zapravo, šutnja s Feridom ima svoj početak, srž i draž, a onda i završetak. To mi znamo dobro poredati i posložiti.
I samo mi to razumijemo. Neko sa strane ko bi nas posmatrao bi rekao “ovi samo šute”. Ali naša i šutnja ima svoj ritual. Zapravo mi i kada šutimo znamo na kojem smo nivou i dijelu šutnje.
Moj Aziz bi rekao “prešao u drugi level”. S njim u Maljevcu u majici šutim pa onda u kravati pred kamerama govorim daleko od Maljevca.
Sve stignem u jednom trenu. Uporedo sam u Fažani kraj obale. Bacam kamenčiće u more kao da hoću do Brijuna dobaciti.
Od svjetala čini mi se da je blizu. Kraj Korane s hadžijom u Karlovcu čaj zeleni pijem. Dubrovački Stradun mi je pretijesan jer puno je ljudi pored mene pa bježim na Vlašić da odozgo pogledam svijet. Udišem čiste have, ali osjećam da je hladno i da je moje tijelo gladno pa se spustim do Travnika i Plave vode da se mirisom ćevapa nahranim.
Huk koji se čuje poredim ga s krvotokom. Pljušti voda oko mene na Plitvicama i razlijeva se na sve strane, a onako šćućuren gledam i promatram kraj Sebilja u Sarajevu koja je golubica, a koji je golub u mnoštvu što kukuruz zoblju.
Muhamed me nudi limunadom. Na Prokoškom Jezeru abdest uzeh i u Kuršumliju maglajsku svratih jer hafizov ezan me putem prati.
Limun kraj mihraba govori mi da je džamija živa iako su zidovi mrtvi. U cetingradskoj crkvi slušam župnika i njegovu zanimljivu dikciju govora, a ispred mene velika stijena ispod koje voda teče kraj tekije na Buni.
Kraj Une zelenilo me opija nadomak Bihaća. Okrenem se kad tramvaj juri Ilicom u Zagrebu i dolazi na stajalište dok sa Mirzom divanim.
Vrata se otvoriše i ulazim kad sve poznati ljudi oko mene u Lugovima mojim što na posao u Zenicu krenuše. Ispred nas most veliki koji spaja Aziju sa Evropom u Istanbulu. Noć, a svjetlucaju brodovi koji plove.
Zaplovim i ja tako u duboku noć zatvorenih očiju i put nastavljam šuteći s Feridom u Maljevcu ‘centru svijeta’. Mjesec je krenuo na svoj put.
Za portal www.pravisavjeti.info piše Admir Muhić
