Na vrijeme prepoznajte hiperaktivnost kod djeteta

Iako se u našoj sredini hiperaktinost ne smatra velikim poremećajem i roditelji je nerijetko zanemare, hiperaktivnost može izazvati velike probleme kod djeteta. Zbog njegove impulsivnosti često ne nailazi na razumijevanje ni kod nastavnika, druge djece, a često ni kod roditelja. Ukoliko je vaše dijete hiperaktivno, savjet stručnjaka vam može pomoći.

Piše: Selma Hodo

Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje ili poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću, je poremećaj ponašanja praćen nemirom, nepažnjom i naglim reagiranjem (impulsivnošću).
Popularna skraćenica ADHD dolazi od engleskog naziva Attention deficit/ hyperactivity disorder. Poremećaj je prvi put opisao dr. Heinrich Hoffman 1845. godine u Njemačkoj, u svojoj knjizi “Priča o nemirnom Filipu”, u kojoj je, pišući pjesme za svog trogodišnjeg sina, opisao dječaka sa hiperaktivnim ponašanjem. No, naučni opisi hiperaktivnog ponašanja pojavili su se tek u radovima Stilla 1902.godine, koji je u Engleskoj opisao 43 impulsivne djece sa značajnim problemima u ponašanju uzrokovanim genetičkom disfunkcijom, a ne lošim odgojem, koji bi se danas dijagnosticirali kao djeca sa hiperaktivnim poremećajem.

U novije vrijeme hiperaktivnost se dijagnosticira zajedno sa deficitom pažnje (kao deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj ili hiperkinetski poremećaj), jer se smatra da imaju zajedničku osnovu i često se zajedno javljaju. Poremećaj je prisutan kod djece, adolescenata i odraslih.

Vrlo je važno znati da ne treba svako živahno dijete označavati ovim pojmom, poremećaj obuhvata skupinu simptoma koja najmanje šest mjeseci ozbiljno remeti funkcioniranje djeteta kako u školi tako i u vanškolsom okruženju; kod kuće, u posjeti rodbini, prijateljima, na javnom mjestu. O preblemu poremećaja pažnje razgovarali smo s neuropsihijatrom, subspecijalistom dječije i adolescentne psihijatrije na Klinici za psihijatriju UKC Tuzla, Nerminom Kravić.

Kad se hiperaktivnost kod djece najčešće javlja?

– Poremećaj se može uočiti i u predškolskom uzrastu, ali naročito polaskom djeteta u školu postaje zamjetljiv, djeca nemaju mira da tokom čitavog časa sjede u klupi i prate nastavu, vrpolje se,zapitkuju učitelja/icu, drugu djecu, ustaju, ispadaju im stvari, što drugi doživljavaju kao ometanje nastave. U svjetskoj literaturi navodi se se da je prevalenca poremećaja u uzrastu od 7 do 18 godina oko 7 posto, poremećaj je četiri puta češći kod dječaka i zastupljeniji je u gradskim nego u ruralnim sredinama.

Šta savjetujete roditeljima, kako oni mogu utjecati na hiperaktivno dijete?

– Roditelji i nastavnici djetetu trebaju ponuditi priliku i mogućnosti da zadovolji svoju nagomilanu potrebu za kretanjem i aktivnošću na neki društveno prihvatljiv način. Ne treba dopustiti da djeca sa ADHD-om nekontrolisano daju oduška svom nemiru i treba postaviti jasne granice. Upute koje se daju djetetu uvijek treba da budu jasne, jednostavne i razumljive kako bi iz njih moglo zaključiti što se od njega očekuje. Riječi kao što su “prekini” ili “budi dobar” mogu dijete zbuniti, jer ne zna šta time mislite i šta zapravo želite da on uradi.

Odgojitelji u porodici i u školi trebali bi djeci sa ADHD-om što češće pružati priliku da se služe svojim pozitivnim stranama i tako im omogućiti osjećaj uspješnosti. Takva djeca često imaju izrazitu kreativnost, sposobnost oduševljavanja, spontani su u komunikaciji, imaju ljubav prema prirodi i životinjama, sportskim aktivnostima, te mogu imati vrhunska postignuća ako se njihova energija pravilno usmjeri.

To može pomoći u ponovnoj izgradnji njihovog načetog samopouzdanja, zbog čestih kritika i kažnjavanja usljed neispunjavanja zadataka i narušavanja traženih normi u ponašanju kojima su bili izloženi tokom odrastanja.

Kako pomoći hiperaktivnom djetetu ?

– Školski (ne)uspjeh je najčešći pokazatelj da dijete ima određenu poteškoću.
Jedno istraživanje hiperaktivne djece koja su postala uspješni odrasli ljudi otkrila je da je dominantan utjecaj na njihov pozitivan razvoj imala osoba koja je vjerovala u njih.
Hiperaktivna djeca dobro reaguju na brižan i poticajan stav učitelja i kao posljedica toga visoko su motivisana i mogu postići sjajne rezultate, što naravno zahtjeva strpljenje i umijeće prosvjetnog radnika.

Mnoga djeca imaju poteškoća u uspostavljanju prijateljstava. Na njih se često gleda kao na djecu koja su drugačija, nemirna, nepažljiva, teže uče socijalna pravila, te mogu biti odbačeni, ili zloupotrebljavani od vršnjaka. Potrebna je pomoć roditelja i nastavnika koja treba da bude pružena bez kritike i na pozitivan način.

Da li postoji neka vrsta terapije za hiperaktivnu djecu?

– Postoji specifična medikamentozna terapija za ADHD, lijekovi iz grupe psihostimulansa koji su u Evropi i svijetu u upotrebi već 50-tak godina. Kod nas u BiH još uvijek nisu registrovani i ne mogu se nabaviti u našim apotekama. Ovi lijekovi imaju svoje opravdanje kada se primjenjuju u strogo indiciranim slučajevima, uz obaveznu konsultaciju dječijeg psihijatra, uz vođenje računa o nuspojavama. Takođe, dobar efekat daje bihejvioralni tretman i psihoterapijska podrška djetetu i roditeljima, neophodan je timski pristup (dječiji psihijatar, psiholog, defektolog, pedagog, nastavnici…) u uspješnom prevladavanju ovog poremećaja.

Šta za Vas znači hiperaktivno, a šta nevaspitano dijete? Gdje je granica u ponašanju?

– ADHD je neurorazvojni poremećaj nastao pod utjecajem nasljednih i okolinskih faktora, ponašanje djeteta je primjetno u svakom okruženju i situaciji, postoje dijagnostički kriteriji koji treba da budu ispunjeni da bi se dala dijagnoza, dobro reaguju na medikamentoznu terapiju. Imate utisak da te ispade djete ne čini namjerno, nego su više odraz njegove brzopletosti i nepromišljenosti, po čemu se razlikuju od vaspitno zapuštene djece.

PREPOZNAJTE HIPERAKTIVNO DIJETE

– Kao simptomi nepažnje mogu se navesti teškoće djeteta da zadrži pažnju pri obavljanju nekog zahtjevnijeg zadatka, lako odustaje i ide da se igra. Često gubi stvari, školski pribor, zaboravlja dnevne obaveze, ne sluša kada mu se direktno obraćamo, lako mu privlači pažnju sve drugo što se oko njega dešava. Hiperaktivnost i impulsivnost se manifestuju nemirom (cupkanje stopalom, prstima ruku) dok sjedi, nemogučnošću da izdrži situacije koje zahtijevaju tišinu, mir, teško čeka svoj red, govorljivo je, zapitkuje, prekida druge, stalno u pokretu – „kao da ga pokreće motor”, često se u igri povrjeđuje…