Moje godine su tespih

Tridest i devet ljeta
Tražim selameta.
Sedamdeset osmog pođoh
Do dvije tisuće i sedamnaestog dođoh.

Godinama nisku redam.
Po dunjaluku sve deveram.
Svoj selamet stalno tražim,
Ono loše i ne opazim.

Kada zikrim nisam kriv.
Kad tespiham tad šućuram.
Hvala Bogu kada mogu.
Kad tekbiram snagu primam.

Jedna godina, zrno jedno.
Ja tespiham sve i jedno.
Kad do kraja zrnca dođem
Na početak tada dođem.

Uz tespih cijeli još pet zrna dajem
Na početku tespiha što pristaje
I počinjem sa zikrom tihim,
Polahko učim, tad se smirim.

Ponavljam to i tri puta
Ne skrećem ja s pravog puta.
Nekad rukom isto kratim
I prstima tespih zlatim.

Tespih je ime Tvoje.
Tespih su godine moje.
Slavljenje je tespih.
Moje godine su tespih.

(Eto još dugo tespihao,
Lijepe stihove nizao
I tekstove britke pisao,
A u ašku sve stizao.
Ova zadnja strofa mala
Ima cilj da svima
Od srca kaže HVALA!)

Za portal www.pravisavjeti.info piše: Admir Maljevac Muhić