Moj zavičaj by Husein Ališa

Šta čovjek očekuje od posjete zavičaju?

Šta traži čovjek u zavičaju?

Svaki put kad odem razočaram se, isplačem pa se kaharan vratim.

I uvijek u odlasku kažem da neću više dolaziti a opet mu odem.

Vuče me nešto… a kad mu dođem zateknem ništa.

Zateknem divljinu koja korovom polako ali sigurno guta ko zmija u sebe sve što je ostalo iza ljudi. Svaki put kad dođem zateknem manje. Polako dasku po dasku, kuću po kuću…zavičaj nestaje. Gdje nema ljudske ruke, divljina ovlada i sve smrvi use.

Šta traži čovjek u mjestima na kojima nema nikog, u kojima nema vise ništa ljudsko? Dočeka me pustoš a ja u njoj uporno pokušavam da nađem djetinjstvo.

Nigdje se čovjek sam sebi ne učini lud ko u zavičaju. Prozmu te neki žmarci, ko da te umjesto vjetra dodiruju ruke onih koje tražiš.

Kad zaklopiš oči uz zubor potoka začuješ graju mahale pa ti bude žao da ih otvoriš. Nek traje…nek zvoni mahala i u toj graji čuješ sebe.

Čuješ svoj cikot, kad si bio maksum, sa frtalj mesa i tonu sreće. Nigdje ko u zavičaju daljine neobećavaju više…baciš pogled na livade, pa ti se učini da će babo iz sumarka svaki tren izbiti.

Pa ti dođe da vrisneš ko nekad kad si ga zvao…da i on zna da mu se veseliš.

Čovjek u zavičaju lako može da poludi od silne želje da vidi ono čega više nema. I uvijek mi se desi isto.

Kad sjednem u bašču u kojoj sam prohodao u tišini čujem samo ptice. Ptice pokidaše sve u meni.

Svi smo otišli, svak na svoju stranu, ptice su ostale. Nema ni jednog mjesta na svjetu na kojem poželim biti ptica ko u zavičaju.

One ga nikad nisu izdale, ptice su mu ostale vjerne.

Zavidim njima, žalim sebe i to me satra.

Nigdje na svijetu ne uzdišem teže ko u zavičaju.

Uzdahnem pa poželim pošećerenu krišku hljeba zalivenu vodom. Zažmirim pa cmačem, ko da joj okus osjetim. Nigdje mrtvilo ne oživi zivlje ko u zavičaju.

Zaplešu uspomene ispred očiju, ti ih gledaš pa probereš jednu, takneš je a ona oživi.

Pa patiš što je samo uspomene al ti i pomalo bude drago sto svojim dolaskom makar malo oživiš divljinu…koja je nekad bila najpitomije mjesto na svijetu.

U odlasku me opet rasplaču ptice. One pjevaju, one žive, one ostaju sa njim u njemu…a ja ga opet napuštam. Zavidim pticama, žalim sebe i to me pojede.

U odlasku se sto puta okrenem pa pogledom kuću u kojoj sam se rodio. Učini mi se da mi neko iz avlije maše… pa i ja hud podignem ruku.

Sto puta se okrenem i sto puta okusim suzu ,koja nigdje nije slađa…ko u zavičaju.

U odlasku srce se buni, preskače, ono bi da ostane.

Pa se u svađi s njim zakunem da više nikad neću doći.

Nikad…do sljedećeg puta!

Za portal www.pravisavjeti.info piše: Husein Ališa