Mensur Ćatić: Čovjek pleše u sumrak

ČOVJEK PLEŠE U SUMRAK
(pjesniku Sabitu Bekti)

 

Autor: Mensur Ćatić

Logorski stražari daleko su
/prošlo je više od dvadeset godina/
nesretniji od nas.
I kaže da je jedne noći hladio ranu pod okom
prislonivši je uz studeno staklo nekog prozorčića.
Gledao ih kako pripaljuju cigare i igraju se s puškama.
Prešla mu je preko lica sjena krila neke velike ptice.
Potekle mu dvije suze nad njihovom nesrećom jer
te noći niko od naših nije umro
a čovjek se navikne u određeno vrijeme plakati.

Tukli su nas pri odlasku u klozet. I pri povratku.
Ante Tomić iz Ljubije izdržao je trideset pet dana.
Kad je otišao batinali su ga dok nije posve pocrnio.
Orhan iz Bosanske Dubice je izdržao pedeset dva dana.
Kaže da i njemu naručim kahvu. Mora u klozet. Osmijehne se.
Logorski stražari daleko su.


Priča mi je o jednoj karikaturi
koja se dugo pojavljivala na balkanskim portalima.
Muž se vrati kasno kući i žena ga na vratima
udari bezbol palicom. On se drži za glavu i kaže
ne znam zašto je zovu bezbol. Smijemo se dugo, dugo.
Preko lica mu pređe sjena krila velike ptice.

Pokazujem mu mračni vrbak pored Bosne
gdje mi se učinilo jednom da sam vidio kćer.
Priča mi o nekom autoputu kod Atlante
koji ima dvanaest traka u jednom pravcu i
kako je milina voziti se noću njime
O nekom strašnom zagušenju kod San Franciska
gdje si izgubljen ako ti otkaže truba.
O tome kako je ručao s nekim Srbinom iz Sarajeva.
Neki naši su mu izvadili oko i tjerali ga da pjeva U Stambolu na Bosforu.

U restoranu su puštali pjesme Širli Bejzi. Srbin je tiho pjevušio za njom.
Bankarstvo je dosadno i često zadrijema na poslovnim sastancima.
Preleti pola svijeta da pokuca materi na vrata i upita je li kahva provrila.
Onu šalu o bezbol palici prvi puta je čuo u Omarskoj

Hasana Hodžića iz Ljubije vratili su polumrtvog u baraku.
Poredao je otekline na licu u osmijeh. Nasmijao se čovjek.
Rekao: lažu da je bezbol i izgubio se.
Omarska, Manjača, Keraterm, Trnopolje, kaže.
Ne gleda nikada Chicago Cubse, američki fudbal i bezbol.

Pjesnik Rezak Hukanovića govori četvorici batinaša:
kukavice, ostavite puške i noževe i dođite da vas isprebijam.
Zvoni mi to njegovo često: ja vas se ne bojim.
I preko lica mu opet preleti sjena krila velike ptice.
Rezaku se sada suši ruka. Pitao sam: koja.
Pitao je: zašto. Rekao sam: zbog pjesama. Rekao je: lijeva.

Ne javlja se više. Mnogo ptica je letjelo nad njim.
Nije se okrenuo da mu mahnem.
Naredba je bila: istovari ih kao balvane. Kamion se počeo naginjati.
Nekome Mehi iz Jakupovića kod Kozarca zapela je noga za šticu.
Pukla. Škriljci su im se zaboli u oči. Stražar repetirao pušku.
Dao mu minut da pređe stotinu metara do barake.

Vikali smo uglas: hajde Meho, hajde Meho, hajde, hajde.
Odskakutao je na jednoj nozi, drugu noseći u ruci. Bio mlad.
Preživio. Živio još nekoliko godina poslije rata.

Ne javlja se više. Vidio sam ga prije dvije sedmice zadnji put.
S mosta, iz daljine. Stajao je naspram mračnog vrbaka.
Povremeno rukom brisao suze. Proziran kad utihne glazba.
Zastane da ohrabri svoju sjenu. Ptica nad njim će umrijeti, znam.
Ali, lijepo vidim čovjeka. Živ je i pleše u sumrak.

izvor : bosnae.com