Medij u službi čovjeka, a ne nehumanih politika koje se vode na našim prostorim

Realnost u BiH je 2004. godine bila puno bolja nego danas. Ne mislim da je bilo manje ljudi u stanju potrebe, ali smo svi mi imali sedam godina manje izgubljenih nada i neostvarenih želja da će se nešto promjeniti nabolje…. Nekako, ljudi vani još bolje vide realnost u BiH a meni je posebno drago što je Naša realnost, kao medijski projekt, u zadnjih 5 godina učinila mnogo da i ljudi u BiH vide realnost življenja svojih nekadašnjih sugrađana koji su trenutno vani….I naravno, pozivam sve gledatelje da u narednih, skoro 3 mjeseca prate naše emisije i tako i oni upoznaju one koji su uz nas i uz ljude u stanju potrebe u BiH….  Ipak smo mi, za ovih sedam godina i tri mjeseca rada, obišli više od 1500 porodica, podijeli vrijednost pomoći od 1,5 miliona KM….  Što je naša realnost takva da „služiti“ čovjeku u BiH znači nahraniti ga, izgraditi mu kuću, pomoći u školovanju i zaposliti ga….. to dovoljno govori u kakvoj zemlji živimo. …Novca kod dobrih i poštenih koji bi stali uz nas uglavnom nema, a mi nismo uz one koji igraju prljavo i od takvih niti znamo niti želimo uzeti novce….Želimo ostvariti saradnju sa što više pojedinaca i organizacija, proširiti tim. Spremni smo za nove ideje, savjete i sugestije. Možda neko vidi i zna nešto što mi ne znamo. Zato nek nam se javi. Ali, samo pod uslovom da od takvog rada, ideje ili projekta direktnu korist imaju ljudi u stanju potrebe…Ove godine zahvaljujući donatorima i kampanji kompanije Zvijezda doo „Budi ZVIJEZDA Naše realnosti“ imamo ukupno 41 stipendistu iz čitave BiH…..

Bio sam pri ovom razgovoru dvostruko počašćen: prvo, što mi je sagovornica bila kolegica-novinarka i drugo, što se radi o mladoj osobi koja iza sebe ima pozamašan humanitarni staž. I, što ja najvažnije – rezultate. Drita Haziraj, sa svojim saradnicima i Prijateljima humanitarno-medijskog projekta Naša realnost, je u svojih preko sedam godina angažmana u istom obradovala preko 1500 porodica u BiH koje su bile u stanju potrebe, izazvala toliko zaboravljenih osmjeha kod ljudi i djece koji su dugo prije toga znali samo za tugu, beznađe i očaj, vratila im ono što posljednje umire u čovjeku – nadu. I vjeru u ljude. Ako i ovaj javni dijalog s tom plemenitom osobom doprinese da se javi barem jedan novi Prijatelj Projekta ili donator i donese radost makar jednoj bh. porodici više, on je imao smisla.

Kakva je naša realnost (i u Bosni i vani) bila 2004. kada ste počeli sa ovim medijskim humanitarnim projektom, a kakva je danas, nešto više od sedam godina poslije?

HAZIRAJ: Ne znam da li ću dati pravi odgovor na ovo pitanje ali reći ću svoje mišljenje. Realnost u BiH je 2004. godine bila puno bolja nego danas. Ne mislim da je bilo manje ljudi u stanju potrebe, ali smo svi mi imali sedam godina manje izgubljenih nada i neostvarenih želja da će se nešto promjeniti nabolje. Znate, kad Vam je teško i to morate trpiti, trudite se biti optimisata…zato imate snage za nedaće koje Vas zadese. Ali kad svoju realnost godinama ne možete promijeniti, te godine donesu pesimizam, tad izgubite svaku nadu…To je ono kako se danas osjećaju ljudi u BiH, ne samo oni u stanju potrebe nego svi oni koji pokušavaju od svog rada živjeti i koji imaju ljudske kvalitete i vrijednosti. To nažalost na ovim prostorima više niko ne cijeni i jednostavno nije „popularno“. Što se tiče realnosti života vani, mislim da je i dalje (kao i prije sedam godina) ljudima koji su porijeklom iz BiH naša domovina u srcu, nostalgija je nešto što nikad neće napustiti one koji su rođeni i živjeli u ovom dijelu svijeta ali mislim da su godine, djeca koja odrastaju, unuci koji pristižu i svijest o stanju u BiH mnogima pomogli da donesu odluke i da su te nove države sada postale i njihov izbor življenja, ne samo mjesta u kojem žive pod moranjem. Nekako, ljudi vani još bolje vide realnost u BiH a meni je posebno drago što je Naša realnost, kao medijski projekt, u zadnjih 5 godina učinila mnogo da i ljudi u BiH vide realnost življenja svojih nekadašnjih sugrađana koji su trenutno vani. I sigurno smo pomogli, pokazujući koliko srce dijaspora ima za ljude u stanju potrebe, da se ublaži (ako ne i potpuno ukine) onaj jaz između „bogatih“ ljudi koji dolaze s vana i „sirotinje“ koja živi ovdje. Sad su godišnji odmori i njihove posjete BiH drugačije i ljudi ih prihvataju puno toplije. A i naši dragi posjetitelji obavezno po dolasku čine dobra djela komšijama, prijateljima, poznanicima…

Tek ste se vratili iz još jedne posjete SAD. Koje gradove ste posjetili i koga ste u njima obradovali?
HAZIRAJ: Prošlo je 15 dana od dolaska iz SAD i do sad smo bili u Bratuncu, Cerskoj, Tuzli, Vlasenici…. Spremamo se uskoro u Srednju Bosnu, Krajinu (posebno Cazin i Veliku Kladušu) i Hercegovinu. Upoznali smo ovog puta puno ljudi iz ovih krajeva, zato želimo pomoći njihovim sugrađanima. Želim ovom prilikom zahvaliti svima kod kojih smo bili i koga smo upoznali na ovoj jesenjoj američkoj turneji. Posjetili smo ponovo, na samo pola dana New York City. Potom smo otišli u Uticu, NY. Iskreno, iznenadili se toplim prijemom, pozitivnim ljudima koji su skupa, odnosom gradskih vlasti prema vrijednim Bosancima i Hercegovcima, podrškom koju su nam dali. Za tri dana našeg boravka u Utici je postignut rekord kad je u pitanju iznos sakupljenih donacija u Americi. Sakupljeno je 22.430 $. Do tad su ovaj rekord „držali“ Prijatelji iz Portlanda koji su nas ugostili ovog proljeća. I hvala im na ponovnom pozivu da se družimo u martu 2012. Potom smo bili u Harrisburgu, PA, gradu Albany NY, Pittsburghu, PA, ponovo u Louisvillu KY, i prvi put u državi Texax – gradovima Dallasu i Houstonu. Svuda smo stekli nove Prijatelje projekta NAŠA REALNOST, kojim se ovim putem zahvaljujem. I naravno, pozivam sve gledatelje da u narednih, skoro 3 mjeseca prate naše emisije i tako i oni upoznaju one koji su uz nas i uz ljude u stanju potrebe u BiH.

“Our reality” postoji u Chicagu i djeluje, da kažem tipično po naški – kao vaša filijala u jednoj od brojnih destinacija raseljenih građana naše zemlje na ovoj Planeti. Koliko činjenica da takva asocijacija postoji za Bosance i Hercegovce u jednoj Americi eventualno utječe na promjenu, uvjetno rečeno, javnog mnijenja u samoj BiH o Americi kao “obećanoj zemlji”?

HAZIRAJ: Naša filijala je nama trenutno samo „instrument“ lakšeg i zakonitog poslovanja. Otvorili smo je da bismo imali račun, smanjili bankarske troškove, uveli sistem Pay pala i olakšali uplate. Iskreno, nama bi ona bila to što Vi kažete tek kad bismo znali i imali vremena iskoristiti američki sistem, Amerikance i institucije, taj non for profit sektor za još veću i kvalitetniju pomoć ljudima u BiH. Ali kad analiziramo trenutnu situaciju ne možemo ne primjetiti taj epitet „obećane zemlje“ jer…pogledajte, mi dva puta godišnje dodjemo u zemlju u kojoj ne poznajemo dovoljno jezik domaćina, obilazimo bez ikakvih smetnji ljude koji su prije 15, 10 ili 5 godina došli, uglavnom sa cekerima bez igdje ičega i isto bez znanja engleskog jezika. Potom od istih tih ljudi koji su se snašli, oporavili, stiču kapital iz te Amerike iznesemo i ponesemo ljudima u BiH preko 100 000 $ godišnje. I da dodam, ono što je na našim prostorima nezamislivo, posjećujemo džemate čije su džamije nastajale prepravkom crkvi, bez ikakvih problema, protesta, negodovanja……Eto, to jasno govori o Vašoj novoj domovini. Samo, zamislite obrnutu situaciju i da to treba da se dešava u komplikovanom bosanskohercegovačkom sistemu. Niti bi ko šta iznio, niti bi se kad kvadratni metar ičega izgradio. Ali bi zato svi mi novinari i naši političari godinama dobro živjeli od tih priča i opstrukcija.

Realizirali ste do sada (razgovor vođen 6. decembra 2011.) ukupno 187 emisija. Svaka od njih je, siguran sam, ljudska priča za sebe, na koje razuman čovjek ne može ostati ravnodušnim. Ipak, koju biste Vi, eventualno, izdvojili kao posebno dirljivu i u kojoj ste i njenim protagonistima, na kraju krajeva, uspjeli ublažiti tugu i očaj, odnosno izazvati i na njihovom licu osmjeh i suze radosnice?

HAZIRAJ: Vjerujte da je ovo najteže pitanje jer je vrlo teško odabrati i vrlo se teško sjetiti svih lica, priča, sudbina. Ne da smo ih mi zaboravili nego je toliko toga da ni sami ne vjerujemo da je sve to iza nas. Ipak smo mi, za ovih sedam godina i tri mjeseca rada, obišli više od 1500 porodica, podijeli vrijednost pomoći od 1,5 miliona KM. Ali kad od posla, obaveza, priprema i svakodnenve borbe da ovaj projekat izrealiziramo imamo vremena za podsjećanja sjetimo se prve kuće izgrađene za 26 dana od temelja do krova sa kupljenim svim stvarima potrebnim za život djece bez roditelja Daria i Dragane Raković, sjetimo se suza Semira Mujića kad je saznao da smo ga zaposlili, uvijek rado popričamo sa porodicom Šehić koji su u jednom danu saznali da će od Ministarstva za boračka pitanja dobiti kompletan materijal za kuću i da će vrijedni Ibrahim početi raditi, popijemo kafu sa Stojankom i Milisavom Džida koji nakon što smo im pomogli da dobiju kvalitetan krov nad glavom čeka akciju izgradnje kuće invalidu Džemaludinu Tutnjeviću pa da nam se kaže oduži i radi fizički na Džeminoj kući. I neću dalje jer vidim da ste me ovim pitanjem natjerali na sjećanja i razmišljanja pa nikad stati.

Da li je, po Vama, ovaj medijski projekt koliko-toliko osvjetlao obraz i profesije nakon što je on, generalno, uglavnom ukaljan ranih 90-tih i poslije na prostorima bivše Jugoslavije?
HAZIRAJ: Mislim da jeste. I osvjetlao obraz i pokazao da se medij može i treba iskoristiti da bi bio u službi čovjeka a ne nehumanih politika koje se vode na našim prostorima. Što je naša realnost takva da „služiti“ čovjeku u BiH znači nahraniti ga, izgraditi mu kuću, pomoći u školovanju i zaposliti ga….. to dovoljno govori u kakvoj zemlji živimo. Kad vidim kolege i medije u BiH na kojima je sve „popularnije“ raditi slične stvari koje radi tim Naše realnosti bude mi puno srce i duša. Kao da smo pokrenuli neki novi pokret koji se zove „u službi naroda“. Iako lično smatram da se još uvijek previše kolega bavi politikom i od političara pravi medijske ličnosti. Zbog toga su oni izgubljeni, daleko od vlastitog naroda. Ne mogu a da se ne pitam kad će ti isti ljudi razumjeti da im je najveća dobit, PR i marketing stati uz ovakve projekte, okrenuti se vlastitom narodu, donjeti realne zakone koji će ovu našu životnu realnost početi mijenjati nabolje. Ako ne znaju kako, samo nek konsultuju vas u dijaspori i zamole da im pomognete prepistati provjerene modele. Eto rješenja. Ja smatram da ovo nije utopija, ovo je jedan od načina da se nešto počne mijenjati nabolje.

Da li ste zadovoljni bh. medijskom podrškom Vašem humanom projektu? Ko su, zapravo, vaši emiteri u BiH?

HAZIRAJ: Mi se trenutno emitujemo na satelitskom programu televizije Hayat i OTV Valentino. U SAD nas možete gledati na još nekoliko BH televizija koje su sad u Bosna TV paketu, izmedju ostalih na NTV 101 iz Sanskog Mosta, a dalje smo na TV Tuzla, TV Oscar C u Hercegovini, TV Arena u Bijeljini, TV BPK Goražde, TV BELL Banjaluka, TV Bihać, TV Cazin, TV Bugojno, TV Kakanj, TV Živinice, TV Visoko, TV Vogošći i TV Behar. Vrlo sam zadovoljna činjenicom koliko je televizija uz nas. I posebno zahvalna našim prvim emiterima koji su nam pružili podršku na samom početku kad je bilo teško i vjerovati da mi želimo pošteno raditi, transparentno skupljati donacije, biti uz one koji nas trebaju. Nisam sretna što ti isti emiteri dijele tešku poslovnu realnost u BiH pa nisu u stanju plaćati ovaj nezavisan Projekat. Znate da je u svijetu svaka nezavisna emisija, koju sami finasirate, otkupljena od televizija i dobro plaćena. To kod nas nije slučaj, ali moram reći da postoje oni koji itekako dobro porodaju i naplate svoje autorske projekte samo što morate „biti u talu“. Mi se sami snalazimo i nalazimo sponzore i članove Kluba Prijatelja od čijih sredstva pokrivamo troškove realizacije čitavog projekta (to su troškovi rentanja prostora, putni troškovi, troškovi goriva, tehničke usluge produkcije, telefoni, minimalne plate troje ljudi u timu). Samo zahvaljujući ljudima koji ovo rade srcem i produkcijskoj kući FITO studio koja razumije naše teškoće u finansiranju, mi postojimo ovoliko godina. Inače, naša je realnost da jedva sastavljamo kraj s krajem. Nemamo vremena, znanja niti novca da platimo profesionalce u marketing timu da osiguraju naše finansiranje. Agencijama nismo inrteresantni jer su nam budžeti mali da bi radili za proviziju koju mogu od nas uzeti. Sad kad kažem mali budžeti pomislih koliko su oni nama zapravo veliki i nedostižni, svaku poslovnu godinu završimo s gubitkom i dugom, niti jedan mjesec nismo sigurni da li ćemo naredni moći isfinansirati. I ako se sada pitate zašto onda ovo radimo, mislim da svi koji su nas upoznali bolje znaju odgovor na ovo pitanje i od nas samih. Kad izanalizirate da danas, u prvoj trećini mjeseca decembra imamo oko 70 000 $ donacija za podijeliti, da ćemo tim novcem usrećiti na stotine porodica, kako prekinuti??? A često smo pred takvim teškim odlukama i razmišljanjima, obzirom koliko se teško finansiramo.

U kojim oblicima pružate pomoć onima koji je traže, odnosno kojima je potrebna?

HAZIRAJ: Najprije u hrani, naše potrošačke korpe nam služe da bolje upoznamo one koji nam se obrate za pomoć. Tada pravimo naše anamneze i planove šta dalje. Slijedi pomoć u odjeći, namještaju i kućanskim aparatima, izgradnji kuća, posredovanju u zapošljavanju. Poseban je naš fond za stipendiranje. Ove godine zahvaljujući donatorima i kampanji kompanije Zvijezda doo „Budi ZVIJEZDA Naše realnosti“ imamo ukupno 41 stipendistu iz čitave BiH.

Koliko ste humanitarne pomoći, izražene u KM, distribuirali u prošloj, 2010. godini, a koliko u prvih jedanaest mjeseci ove?

HAZIRAJ: U 2010. godini ta je pomoć vrijedna 168 609 KM, a u 11 mjeseci ove godine vrijednost uručenih donacija je 252 788 KM.

U čemu se ogleda Vaša pomoć najmlađima?

HAZIRAJ: U osnovnim životnim namirnicama, odjeći i školskom priboru, sitnim dječijim radostima. Ali je mislim najzančajnije što pratimo njihove životne realnosti i pomažemo u školovanju. Ako nemaju za kartu i prevoz do škole, ako se ispisuju jer ih roditelji ne mogu školovati, mi smo ti koji to znaju i onda zahvaljujući fondovima donatora koje imamo pomažemo da nastave školovanje.

Kako se finansira rad Udruženja?

HAZIRAJ: O tome sam već gore pisala i prilično kukala. Sponzori čiji logo ili poruku objavimo u našoj emisji ili koji sponzoriraju posebnu rubriku unutar emisije su jedan izvor prihoda. I nedostaje nam takvih još bar 3-4 da bismo bili renatbilini. Predstavnici lokalne vlasti koji za nas godišnje odvoje skroman iznos iz općinskih budžeta, Takvih je općina uz nas u ovoj godini bilo 20 i veći broj onih koji su izrazili želju da nam pomognu ali onda kad oni nemaju novca nemamo ni mi, tako da su mnogi još uvijek uz nas samo deklarativno. Pomognu nam i ljudi koje predstavimo u našoj emisji kao članove Kluba Prijatelja koji kad daju donaciju razumiju da mi ne uzimamo procente od tih donacija, i tada odluče pomoći u pokrivanju troškova rada Udruženja. Takvih smo puno stekli u Americi, ali ima neki razlog (ne znam koji i zašto) zbog čega ne možemo da motiviramo ljude da recimo svake godine u odredjenom mjesecu od srca za nas odvoje nešto kao „članarinu“ i tako nas podrže. Tada ne bi imali glavobolja, problem a ni straha kako nastaviti dalje. Iskreno, stigli smo upravo iz SAD sa oko 5000 $ zarade za nas (naravno pokrili smo troškove putovnja i boravka) i oko 45 000 $ za ljude u stanju potrebe. Krajem godine ističu nam svi ugovori sa sponzorima a akcije podjele donacija treba isfinansirati. Možete li zamisliti kakav će biti naš januar i koliko smo pod opetrećenjem kako dalje kad su u ovoj našoj BiH svi u besparici, na sve strane jedni drugima dužni. Novca kod dobrih i poštenih koji bi stali uz nas uglavnom nema, a mi nismo uz one koji igraju prljavo i od takvih niti znamo niti želimo uzeti novce.

Pošto ovaj intervju prevashodno činim u svrhu svog i našeg doprinosa promidžbi (upotrijebih riječ jednog od tri jezika koji se govore u Bosni jer mi je najadekvatnija) projekta “Naša realnost”, evo i praktičnog pitanja: kako vršiti uplate u svrhu doniranja pomoći onima kojima je najpotrebnija i do kojih Vi ili vaši ljudi dolazite, distribuirajući im istu?
HAZIRAJ: Mi imamo račune otvorene u Volksbanci u BiH (domaće i devizne), imamo račun otvoren u Harris banci u Čikagu i račun u Bank of America. Pojednostavili smo uplate i putem sistema pay pal. Tako, ko god ode na našu web stranicu
www.nasarealnost.ba ima u lijevom uglu upute za pay pal uplate i u desnom polje KAKO DONIRATI u kojem su navedeni svi naši računi. Na webu imaju i svi naši kontakti: mejlovi i telefoni, pa ako neko želi podržati naš rad i biti sponzor ili u Klubu prijatelja bili bismo sretni da nam se javi.

Prirodom posla koji prističe iz ovog projekta prinuđeni ste pokucati na mnoga vrata. Možete li povući paralelu između kucanja na nečija vrata kada Vama nešto lično treba (hipotetički) i kada to činite zbog drugih?

HAZIRAJ: Ovako, ako treba kucati na nečija vrata u vlastitom interesu onda ja ni ne krenem do tih vrata (zato i imam problem finansiranja rada Udruženja), ali ako kucam na vrata zbog drugih onda ni ne čekam da mi neko kaže da je slobodno. Ulazim i nenajavljena.

Jeste li realizirali plan aktivnosti za ovu godinu i jeste li načinili plan za slijedeću?

HAZIRAJ: Naravno, s tim da se naš plan mijenja zavisno od potreba ljudi koji nam se svakodnevno obraćaju i donatora koji se javljaju. Nažalost, uvijek i od mogućnosti finansiranja Udruženja. U ovoj godini jedino nismo stigli otići niti do jednog grada u Evropi jer zaista je previše posla i obaveza, pa smo sami sebi i gledateljima obećali da ćemo početkom ove godine doći i do njih u Njemačku, Austriju, Švajcarsku, Francusku ili Skandinaviju. Jer ljudi iz ovih država redovno pomažu, gledaju nas…ali je vrlo teško sve izorganizirati, odvojiti vrijeme, uostalom – privatno biti bez djece dok smo na putu. Svakodnevno zahvaljujem Bogu što moji sinovi od 11 i 13 godina izdrže sve ovo što im mama radi.

Je li u planu otvaranje još neke ispostave u nekoj od destinacija bh. iseljenistva, poput one u Chicagu?

HAZIRAJ: Za sad ne, jer vrlo je teško voditi poslovanje bez povećanja broja ljudi. A za više ljudi treba i više novca. Ne možemo očekivati da nam neko pomogne i odvoji puno svog vremena za vođenje tih ispostava onako, od srca, volonterski. Ako takvih ima ja bih da nam se jave. I ne samo oni koji bi svoje vrijeme besplatno dali i poklonili drugima, bilo koja ideja kako se širiti, takve stvari isfinansirati, naći sredstva za rad ili udruživanje, biti uz tim naše realnosti…dobro je došla. Želimo ostvariti saradnju sa što više pojedinaca i organizacija, proširiti tim. Spremni smo za nove ideje, savjete i sugestije. Možda neko vidi i zna nešto što mi ne znamo. Zato nek nam se javi. Ali, samo pod uslovom da od takvog rada, ideje ili projekta direktnu korist imaju ljudi u stanju potrebe.

Hvala vam velika u ime svih onih kojima ste do sada pomogli (a takvih je uistinu mnogo), te za ovaj razgovor.

HAZIRAJ: Hvala Vama na vremenu i prostoru. Na mogućnosti da se obratimo i približimo Vašim čitaocima. Kažemo i ono što o nama nisu znali. Hvala na pomociji Naše realnosti i na izuzetno kvalitetnim pitanjima koja su sve obuhvatila.

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin GUŠIĆ