Mala Tea

Tea

Kad dobro razmislim, nikad nisam bio od onih koji žive u strahu od bilo čega . Nisam se bojao ni miša , ni ljutih pasa, otrovnih zmija pa ni otrovnih ljudi.

Ali, bojao sam se malih beba !
Ustvari, nisam se bojao beba, nego uzeti ih i držati u rukama.

Ni puškom me se nije moglo natjerati da uzmem u naručje ta mala, lijepa, krhka, nježna , neiskvarena, nevina stvorenja. Bojao sam se. Neopisivo. Panika me hvatala i na samu pomisao. A volio sam ih (i volim), ali uzeti u ruke…?

Tamo neke daleke, predratne godine, stojim u banci pred šalterom u redu. Jos dvoje ispred mene pa je plata u džepu .
Vrata banke se otvaraju, ulazi nova mušterija . Nina, moja prijateljica, sa bebicom u rukama. Mala Tea, 3-4 mjeseca joj je.
Puštamo Ninu preko reda do šaltera. Nina jednom rukom drži Teu, drugom manevriše po tašni . Ne može naći traženo . Okrće se prema meni – i ni pet ni šest , uz riječi “drži “, uvali mi bebu u ruke !
“Nina….”, izađe drhtavi vapaj iz mojih usta.

“Daj ne seri, drži i ćuti . Ja odoh na frizuru”, rece Nina, poljubi bebu, okrenu se i ode.

Drhtim, panika me uhvatila, znoj mi curi niz čelo . Ovi u banci se smiju, znaju za moj strah.
A i ovoj maloj u mojim drhtavim rukama nešto smiješno , smije li se smije svojim bezubim ustašcima.
A meni nije do smijeha.

U banku ulaze novi, obavljaju poslove i odlaze. Bankarka Draginja (kroz smijeh) ne dozvoljava nikom da se riješim muka i da se kotarišem djeteta.
A vrijeme prolazi. Sat, dva, tri a Nine nema. Tea je u međuvremenu i zaspala a svem se nešto čini ni da je počela i neugodno mirisati.
I nakon tri debela sata, eto ti Nine. Sa novom frizurom, napirlitana i mirišljiva. A ja znojem okupan.

Nina uzima svoje derište od mene, grohotom se smije i pita :”Ha, jel’ bilo teško ?”

(Panični strah od beba je zauvijek ostao, curice uzimam u naručje tek nakon navršene 20.godine života )

A Tea je u medjuvremenu odrasla, sad leta po svijetu. (radi kao stjuardesa za jednu arapsku avio kompaniju) <3

Za portal www.pravisavjeti.info piše: Anto Tomić