Ljubavi, koje boje je ljubav ?

Koliko dnevno puta čujemo riječ ljubav i koliko nam se ta riječ ureže u glavu (srce) pitanje je koje svakodnevno sami sebi možemo (moramo) postaviti. Bez obzira koliko puta postavimo sami sebi to pitanje, zapravo težište je na tome koliko se ljubav urezuje u nas ili konkretnije rečeno koliko sami osjetimo ljubav, odnosno koliko dajemo ljubavi. Većina ljudi reći će da nema dovoljno ljubavi od svoje voljene osobe, ali se rijetko kad zapitamo koliko ljubavi mi sami dajemo. I tu ljubav koju ‘izvozimo’ kako je izmjeriti, izvagati i s čim je porediti?

U svojoj osnovi ljubav definiciju nema, nije opipljiva, nema boju niti okusa, ali kada govorimo o njoj govorimo s najljepšim utributima pazeći da joj damo pravi značaj i mjesto u govoru, još ako se odnosi na voljenu osobu onda upregnemo sve svoje umijeće jezika da to dočaramo i jako približimo. Ljubav može biti deklarativna i ona to najčešće jeste, no međutim, ljubav kao što nije opipljiva ona spada u sferu nevidljivog, duhovnog svijeta. Vrste ljubavi su razne, no ovdje je riječ o ljubavi između muškarca i žene, konkretnije između dvoje suprotnih spolova koje se međusobno vole. Dakle dvosmjerna, a ne jednosmjerna ljubav.
Često nam ponestane riječi kada govorimo o ljubavi i zato upotrebljavamo grimase lica i pomoć ruku. Najčešće desnu ruku stavljamo na lijevu stranu svojih prsa, na srce aludirajući pri tom da je to neopisiva ljubav, ljubav puna vjere u voljenje. Može se i voljeti bez ljubavi, ali to ne spada u temu ovih redaka. Primjerice volimo dobre ćevape, ali nemamo ljubavi prema njima. 🙂
Ljubav ima svoje porijeklo. Ona dolazi od Stvoritelja ljubavi, od Izvora ljubavi, jer je On sam Ljubav. Naša ljubav je djelomice trag te ljubavi. Kad god spomenemo ljubav imajmo na umu tu poveznicu.
Obraćanje s ‘ljubavi’ ima jako prisan i intimni značaj obraćaniku. Blagoslovljena je i jako sretna osoba kojoj se voljena osoba obraća s ‘ljubavi’. To je trenutak spoznaje i istine, istine koja je najvrjednija na svijetu, istine koja uzdrma cijeli svemir. ‘Ljubavi’ znači da se ta osoba kojoj je upućena ta riječ zaista i iskreno voli. To je svojevrsna potvrda ljubavi i voljenja istodobno.
‘Volim te’ rijetke su riječi koje čujemo, ali ipak postoje u vokabularu kod ljudi. Te riječi nisu isto kao ‘ljubavi’, ali su jače, no nisu uvjerljivije. Ako izgovorimo ‘ljubavi’, tu više ništa nije potrebno kazati, to je početak i kraj, a ‘volim te’ tek otvara prostor za rječnik riječi koje će uslijediti, pa kako, koliko, ko koga više…
Zato nakon ‘ljubavi’ pretvorimo se u jedno veliko srce, zapravo spojimo se s tom osobom u jedno srce i zajedno kucamo, kucamo bez ikakve mase okolo, bez one crvene mase/tekućine koja podmazuje srce i bez koje srce ne bi moglo kucati. Ta tekućina je crvena, barem kako je mi ovosvjetskom optikom vidimo. A koje boje je ona oko srca to nitko ne zna jer još nitko nije pronađen kraj srca sa spektrom boja za upoređivanje, a jedino srce ljubav osjeti i razumije ono ‘ljubavi’ bez obzira u što nas drugi farbali.
Bez obzira gdje bili, bez obzira šta radili, bez obzira u kakvim bojama bili… uputimo i izgovorimo ‘ljubavi’ voljenoj osobi. Ta riječ sa sobom nosi sve. I sjetimo se tada ‘spojimo se u jedno veliko srce i zajedno kucamo’. <3
Neka kuca naše srce u bezbroj boja.

Za portal www.pravisavjeti.info piše: Admir Muhić