„Od poljopivrede se niti jedna država nije obogatila, ali nema niti jedne bogate države koja nema jaku poljoprivredu.“

Stojeći između:

-stalnih priča o poljoprivredi kao razvojnoj šansi bh. ekonomije i brizi nadležnih na putu ka dostizanju ove privredne vizije,
-svakodnevnih obećanja u pravcu povećanja ulaganja u poljoprivredu i potencijalne mogućnosti vrijednih ljudi naših područja,
-stepenu razvijenosti i konkurenciji,
-stanju poljoprivredne infrastrukture i zahtjeva proizvođača,
-strateških opredjeljenja države, regionalnih i globalnih akata koji uređuju oblast poljoprivrede,
-regulativa EU i zakona i odluka svih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini,
-nejasnih nadležnosti nositelja vlasti i institucija i neostvarivanja prava poljoprivrednika čije proizvodnje i djelatnosti nisu adekvatno podržane i zaštićene … s pravom se trebamo pitati kako i ko će zastupati i štititi interese naših poljoprivrednika u koje se toliko vjerno zaklinjemo?

Da li je zaista priča oko poljoprivrede razvojna šansa naše države? Iste one države čije se stanovništvo polako vraća aktivnoj poljoprivredi kao privrednoj grani tek zadnjih 20-tak godina.

Nažalost moramo konstatovati da je ovaj „povratak“ skoro koncentrisan na individualne napore pojedinaca koji su vidjeli u poljoprivredi svoju šansu. Da li je poljoprivreda u postratnom periodu u BiH shvaćena kao socijalna grana/oblast za zbrinjavanje socijalno ugroženih ili ona u BiH zaista ima šansu za napredak u skladu sa potencijalima?

Postoji li spremnost poljoprivrednika i nositelja vlasti u BiH da jasno definišu put kojim žele da idu i da jasno odrede oblike poljoprivrednih djelatnosti koje je moguće organizirati u BiH?

U poljoprivredi, kao uostalom i u drugim granama privrede stvari teku jako loše. Sistem je jako rascjepkan, međusobno nepovezan i vrlo neefikasan. Uz postojeće entitetske, kantonalne, nadležnosti Distrikta, poljoprivredom se bave i općine.

Tamo gdje bi se, realno, poljoprivredna politika trebala uspostavljati i razvijati, a to je nivo BiH, ne postoji zasebno ministarstvo ili slično tijelo kojem bi isključivo poljoprivreda bila zadaća. U takvoj konstelaciji odnosa ove „formalne“, političke institucije sistema, dakle nadležna ministarstva i službe, svaka na svom području donose strategije, mjere, politike, koje su vrlo često nesinhronizovane i suprotstavljene.

S druge strane civilno društvo nije uspjelo iznjedriti organizaciju koja bi bila krovna u odbrani interesa i promovisanju ciljeva agrara. Pojavljuju se s vremena na vrijeme grupe koje vrše pritisak na donosioce odluka, ali radi se o kratkotrajnim akcijama sa kratkoročnim rezultatima. Zbog ovakve „organizacije“ poljoprivrednika dešava se produbljivanje snažne „pravne nepismenosti poljoprivrednih proizvođača“ koji ne poznaju regulativu, nisu u stanju prepoznati raspoložive izvore finansiranja ili sufinansiranja njihovih projekata, kako lokalnog a tako (posebno) međunarodnog karaktera.

Dolazimo i do općeg zaključka kako je zastupati interese poljoprivrede ili poljoprivrednika u BiH danas jako teško. Međutim, nije i nemoguće. Ali svi oni koji žele kvalitetno raditi i unaprijeđivati status poljoprivrednika u BiH preuzimaju na sebe veliku odgovornost i obavezu s neizvjesnim ishodom uslovljenim, prije svega, kompleksnim sistemom nadležnosti i odlučivanja.

Iz ličnih iskustava i odnosa sa poljoprivrednicima te posljednjim dešavanjima koja su vezana za evropski put BiH, osjećam odgovornost podijeliti ovakva zapažanja sa cjelokupnom javnošću. Takođe, u sklopu nastave na postdiplomskom studiju iz oblasti Evropskih poslovnih studija kojeg vodi Alma Mater Europae – Evropski centar iz Maribora (Slovenija) sa grupom studenata imao sam priliku posjetiti i neke od evropske institucije u Briselu gdje smo razgovarali i o zanimljivim činjenicama o trendu poljoprivrede u EU te se, između ostalog, upoznali sa svim bitnim činjenicama vezanih uz Zajedničku poljoprivrednu politiku EU. Pitanje iz naslova promišljam i kao potrebu uzrokovanu istraživanjem na polju zastupanja interesa evropskih poljoprivrednika koje analiziram posljednjih nekoliko mjeseci.

Evropska poljoprivreda je eklatantan primjer kako usmjerene akcije sinhronizovane kvalitetnim političkim vodstvom prave rezultat te kako su evropski poljoprivrednici uspjeli u svojoj borbi za ostvarenjem prava koja danas uživaju. Naravno, govorim o uspjehu i razvoju koji se nije dešavao slučajno.

Profesorica Hadžiahmetović je napisala da se posljednjih 50 godina evropska poljoprivreda razvija više nego za prethodnih 2000 godina. Iako je vrlo često Zajednička poljoprivredna politika doživljavala značajne kritike, pokušaje razno-raznih reformi i unaprijeđenja, ipak se danas ona doživljava kao stvarni uspjeh Unije. Pored želje za unaprijeđenjem stanja u poljoprivredi i volje političkih lidera da u sektoru poljoprivrede naprave odlučan korak ka osnovnim ciljevima, bez ozbiljnih zahvata u sferi lobiranja za poljoprivredu i interese poljoprivrednika ne bi se desio ovaj kvalitetni iskorak.

Osnove definisane poljoprivrednom politikom Zajednice su formulisane 1958. a sa primjenom otpočele 1962. godine odnosile su se, između ostalog, na: formiranje zajedničkog tržišta poljorivrednih produkata; zaštita domaće proizvodnje (protekcionizam) – preferiranje proizvoda koje Zajednica proizvodi i jedinstven način finansiranja poljoprivredne politike i centraliziran način upravljanja sredstvima.

A o pomenutom kvalitetu pristupa govore i brojke, odnosno budžeti EU, gdje su ti iznosi procentualno varirali kako su se dešavali reformski zahvati, ali su ostajali i dalje prilično visoki. Na provedbu ove politike trošilo se pojedinih budžetskih godina i 85% sredstava budžeta Unije (1972. godine). Vremenom su se smanjivali procentualno iznosi koji su se trošili na ZPP, ali u apsolutnom odnosu usljed povećavanja sredstava koja su se slijevala u Budžet EU ovi iznosi su se povećavali. Tako da danas imamo više sredstava koji se izdvaja na finansiranje ove politike i njenih pratećih projekata nego što je to bilo ranije.

Na taj način prateći razvoj evropske poljoprivrede pola zadnjeg vijeka i borbu poljoprivrednika za svoj bolji status u modernom evropskom društvu dolazimo do bosanske zbilje. A ona je danas takva da su redovno i uvijek najglasnije i najintenzivnije priče o poljoprivredi i poljoprivrednicima u vremenu pred izbore koji se održavaju svake dvije godine. Poznata „osjetljivost“ i ispunjavanje obećanja BH političkih aktera pokazuje pravu sliku sektora. Dodamo li uz to nepostojanje orgaizovanih akcija usmjerenih ka ciljevima i interesima poljoprivrednika dobijemo veliko ništa.

Sasvim je obrnuti proces tekao u EU. Svoj uspjeh evropski poljoprivrednici duguju i „socijalnoj osjetljivosti“ koju prema njima osjećaju i evropski političari. Njima ova populacija stanovništva itekako koristi i pomaže u uspjesima kroz izborne cikluse i podjele pozicija i u zemljama članicama ali i u Uniji.

Na kraju iz svega naprijed navedenog možemo izvući zaključke koji bi mogu biti od koristi i od interesa za poljoprivrednike, a mogu biti i smijernice za opći napredak pojoprivredne u BiH.

Poljoprivreda u BiH mora biti sistemski organizovana sa jasnim nadležnostima svih nivoa vlasti, sistemima poticanja i odgovornostima; poljoprivreda u BiH žurno mora biti ojačana u svim segmentima, za domaće poljoprivredne proizvođače mora biti organizirano i zaštićeno tržište, kako domaće tako i međunarodno – strogo pazeći na obaveze preuzete ptpisanim međunarodnim ugovorima; svi raspoloživi resursi za razvoj poljoprivrede u BiH moraju biti korišteni i zaštićeni u skladu sa EU standardima a na temeljima stvarnih potreba poljoprivrednika; uspostaviti zvaničnu strukturu koja će moći prihvatiti i rukovoditi različite projekte, posebno one koja će biti u stanju koristiti EU fondove za poljoprivredu; neophodna je jaka i hitna usklađenost svih regulativa na svim nivoima vlasti ispod zajedničkog državnog poljoprivrednog „krova“.