Kako su vaktile nana i dedo rješavali konflikte?

foto: ilustracija

Sjede nana i dedo pod rascvalom trešnjom i piju kafu. Kaže dedo:
-Sjećaš li se, sijeda moja, kad smo se istom uzeli, vako smo sjedili pod izbeharalom trešnjom i kahvenisali. Bože dragi, koja je to ljepota bila.
Nana veli:
-Nije ono bila trešnja neg višnja.
-Ma kakva višnja, Bog te ne ubio. Baš ko da je sad gledam, bila trešnja.
-Valahi je bila višnja.
I tako, riječ po riječ, posvađaju se oni na mrtvo ime. Nana sva bijesna ode u kuću. Sjela na sećiju pa se zamislila.
-Allahu dragi, ja jesam i ja mahnita. Čitav me život pazio, dobar čoek, dobar otac, dobar domaćin, boljeg nisam mogla ni poželjet, a ja se svezala višnja pa višnja. Haj nek mu bude trešnja.
Dedo zapalio pa se misli: A jesam stari magarac, šta sam se dovezo trešnje. Da sam vaku ženu po butum dunjaluku tražio, teško da bi je našo. Ko da je važno ispod kojeg smo drveta sjedili. Sad ću joj reć da je u pravu, da je bila višnja.
Izlazi nana, nosi voćku i smješka se. Kaže:
-Znaš, nešto sam razmišljala i sjetila se. Ono je stvarno bila trešnja.
-I ja sam mislio. Vala je bila višnja

Nura Bazdulj Hubijar