Image default
Arhiva

Kako sam počeo odlaziti na dženaze (sahrane) ljudima koje i ne znam

Brz ovaj konobar.

Prije par dana sam sjedio u jednom restoranu, čekao sam da me posluže punih petnaest minuta.

– Kad već spomenuste konobara volio bih Vam prije nego pređemo na samu temu sastanka ispričati nešto što mi se nedavno desilo a iz čega možete izvući pouku.

– Izvolite.

– Ja sam kao što znate vlasnik velike kompanije. Biti vlasnik velike kompanije podrazumijeva jako puno obaveza i jako malo slobodnog vremena. Stalno sastanci, pregovori, putovanja itd.

– Vjerujem da Vam nije lako.

– Nedavno mi se desilo da je na bolji svijet preselio moj otac. Njegovo preseljenje me strašno pogodilo. Umro je u bolnici. Po povratku kući, sjeo sam i počeo da pravim spisak ljudi koji će doći na dženazu. Moja familija je rasuta, što bi se reklo „ima nas svuda po svijetu.“ Za neke sam trebao planirati smještaj na nekoliko dana. Trebalo je i kuću spremit za prihvat gostiju. Ja sam inače perfekcionista, volim da sve isplaniram do najsitniji detalja. Svanuo je dan babine dženaze. Taj dan će mi ostati u sjećanju kao najteži dan u mom životu.

– Shvatam vas i to je sasvim razumljivo. Gubitak roditelja je težak udarac. Ne kaže se uzalud da čovjek ostaje siroče poslije gubitaka roditelja bez obzira koliko godina imao.

– Sama babina dženaza je naravno uticala da taj dan doživim kao najteži u životu, ali ima još nešto što mi se desilo taj dan.

– Šta je to, šta vam se desilo?

– Na dženazi je bilo prisutno dva puta više ljudi od onog broja koliko sam ja pretpostavio da bi moglo da bude.

– MašAllah, to je dobar znak za vašeg oca i dosta govori o njemu.

– Naravno ali ta je dženaza rekla puno toga i o meni.

– Ne razmijem?

– Taj dan na dženazi su mi prilazili ljudi, rukovali se samnom i govorili riječi utjehe. Tada sam se sjetio da su i ti ljudi doživjeli smrt svojih bližnjih ali da ja nisam bio na tim dženazama. Imao sam važnijeg posla. Treba upravljat firmom, sticati profit, novac je važniji itd. Čak sam se znao i ismijavati kada bi me neko upitao hoćemo li danas na dženazu. Imao sam običaj reći „ što da mu idem, neće ni on meni doći“.

Kada bi vidio nekog od ljudi koji su ukopali nekog bližnjeg, obično bih se kratko izvinuo i jednostavno bih slagao da nisam imao vremena i da mi je žao što nisam mogao prisustvovati dženazi. Istina je da sam mogao naći vremena. Na kraju dženaze prišao mi je najbolji prijatelj mog oca. Ono što mi je on tada rekao neću zaboraviti dok sam živ.

– Šta vam je rekao?

– Rekao mi je „ Muhareme biću iskren s tobom, znaš da te ne mrzim i da ti ne želim zlo. Hoću da znaš da su ovi ljudi došli na dženazu zbog tvog babe i da skoro niko nije došao zbog tebe. Tvoj babo je uvijek dolazio na dženazu ljudima. Bilo da je dobro poznavao čovjeka, bilo da mu je bio samo poznanik. Ugledaj se na babu i uzmi ibret iz ovog događaja. Čuo sam na samoj dženazi kako te ljudi ogovaraju zbog tog. Novac je samo sredstvo i ne može se njime sve kupiti. Bar ne ono najvažnije.„

– Ne mogu ni zamisliti kako vam je u tim trenutcima bilo teško.

– Iskreno, nikada se nisam osjećao tako jadnim i bijednim kao tada u tim trenutcima. Obećao sam sebi da ću se promijeniti.

– I jeste li uspjeli u tome?

– Jesam. Prva osoba za koju sam čuo da je preselila bio je otac ovog konobara koji nas je maloprije uslužio. Njego stisak ruke i njegov pogled na dženazi nikada neću zaboraviti.

Vidio sam da mu je moj dolazak na dženazu puno značio.

Kasnije sam čuo da je to isticao i spominjao drugim ljudima.

Related posts

Ne diraj mi u rođenog brata!

SAVJETNICI

Raspored radarskih kontrola

SAVJETNICI

Medljikovac – ljekoviti šumski med

SAVJETNICI

Leave a Comment