Kako sam od Austrijanca naučio šta je patriotizam

Priča jednog dijasporca
Inače, on je moj komšija iz zgrade, profesor njemačkog jezika, duboko zagazio u osmu deceniju života, što mu uopšte ne smeta da bude aktivan. Često volonterski uređuje školska dvorišta.

Ovih dana često razmišljam o ovoj temi, a glavni “krivac” za to je moja šestogodišnja kćerka. Ništa neuobičajeno da djeca tog uzrasta nas roditelje, kako ja to volim reći, podvrgnu “unakrsnom ispitivanju”. A opet, mi roditelji, u zavisnosti od vremena, pravimo greške, pa tako, ako imamo viška vremena dajemo preopširne odgovore, a ako smo kratki sa vremenom, onda samo šture informacije o tome šta su nas pitali. Tako se i meni, prije nekoliko dana, desilo da upadnem u ovu zamku. Poslije pročitane priče za laku noć, moja djevojčica mi je postavila složeno pitanje: “A tata, zašto mi ne živimo u našoj državi sa bakom i mačkom Žućom”?

Ovdje moram da napravim malu digresiju i kažem da sa porodicom trenutno živim i radim u Austriji. Ova država spada u red najsocijalnih, prosto je privilegija živjeti u njoj. E sad, nedostatak je u tome što ovo nije moja država, a to u meni često izaziva nelagodu, a ponekad i zavist.

Kako sam od Austrijanca naučio šta je patriotizam
Priče za laku noć
FOTO: Priče za laku noć

Vraćam se sad na pitanje koje je postavila moja ćerka. Prepustio sam se mašti i počeo sa preopširnim odgovorom: Znaš, djevojčice moja, mi ćemo se možda jednog dana vratiti u našu državu i živjeti sa našim narodom. A onda ćeš se ti moći igrati na istom igralištu kao i ja kada sam bio mali, ići u istu školu u koju je išao tvoj tata, a kada porasteš, moći ćeš izlaziti na ista mjesta na koja sam izlazio ja kada sam bio mlad i, što je najvažnije, a za šta smo mi ovdje zakinuti, osjetićeš bezrezervnu ljubav svog naroda .

Toliko sam se unio u ovu priču, da nisam ni osjetio kad je djevojčica zaspala. Vratih se u stvarnost i osjetih da se u mene uvukla nostalgija, najsnažnija dosad, pomiješala se i tuga i radost. A onda je počela velika analiza: zašto smo kao društvo dotakli dno, zašto veliki broj ljudi odlazi, pri tom u zadnje vrijeme odlaze i oni koji su situirani, zašto nam prijeti opasnost da dijaspora postane brojnija od stanovnika koji žive u državi?

Tu noć sam samog sebe prvo proglasio kukavicom. Rekoh sebi: “Otišao si, sklonio si se, čekaš da neko drugi napravi pravu stvar, a ti ćeš se onda vratiti na gotovo i uživati.”Zatim se prisjetih vremena kada sam donosio odluku da napustim sve meni drage ljude, mjesto u kome sam proveo svoje djetinstvo i mladost, napustim sve ono za šta sam emotivno vezan i odem u nepoznato. Za sve ovo je, mora se priznati, potrebna i određena hrabrost. Istog momenta odbacih kukavičluk i sjetih olakšanje. Nije to dugo potrajalo, u mislima mi se pojavi, ne znam otkud i kako, ta famozna riječ “patriotizam”.

Prvo čega sam se sjetio jeste razgovor između mene i mog austrijskog komšije Jozefa. Za njega je na prvom mjestu čovjek, a to ga svrstava u red kosmopolita, što danas i nije baš tako popularno. Tek poslije toga Jozef je Austrijanac, koji je jako vezan za svoj narod i državu.

Jozef je čitav svoj život posvetio radu i opštem dobru, pri tom znajući od samog početka da će to donijeti boljitak za sve njegove sugrađane, za njegovu djecu, a njemu samom satisfakciju i duševni mir. Da ste u prilici da ovog momenta upoznate Jozefa, on bi vam se doslovice ovako predstavio. Inače, on je moj komšija iz zgrade, profesor njemačkog jezika, duboko zagazio u osmu deceniju života, što mu uopšte ne smeta da bude aktivan. Često volonterski uređuje školska dvorišta. Kada sam ga pitao:”Jozef, šta je to što je presudno uticalo da tvoja država doživi ovakvo blagostanje i razvoj?, on mi je odgovorio da je to patriotizam.

“Patriotizam!”, reče Jozef, bez imalo razmišljanja, kao da je znao šta ću ga pitati i nastavi da obrazlaže: “Mi Austrijanci smo poslije Drugog svjetskog rata poraženi, poniženi, pri tom svjesni svoje odgovornosti, zbili redove i narednih pet godina radili, bez ikakve nadoknade, osim besplatnog obroka, na obnovi zemlje. Paralelno smo stvarali demokratiju i jačali institucije, na funkcije smo birali prave patriote, poštene, savjesne, odgovorne, borce za opšte dobro.Objavili smo rat korupciji, sasijecali je u korijenu, koja je kao tumor opasna i podmukla. U početku je ne primijetite, a kasnije kad metastazira je neizlječiva.”

“Postoji korupcija po vertikali”, nastavlja Jozef, “koja je prisutna u svim društvima u svijetu, a rade je pojedinci ili mali broj ljudi i ona kao takva i nije toliko opasna, ali zato je korupcija po hrizontali je nešto što je najopasnije za jedno društvo, jer u ovu vrstu korupcije su uključeni skoro svi građani. Ona se može odmah uočiti na granici, ako pri ulasku u neku državu sa dobrim “trinkgeldom” za uposlenike te granice izbjegnete plaćanje carine. Budite sigurni da ćete, ukoliko nastavite istraživati, prvo korupciju naći u politici, od koje sve kreće, a zatim se širi na obrazovanje, policiju, zdravstvo, tužilaštvo, sudstvo i dolazi do običnih građana, koji učestvuju u, po njima, ‘sitnoj krupciji’. Pa tako za njih postaje sasvim normalo da ‘počaste’ policajca da bi izbjegli konsekvence za prekršaj u saobraćaju, profesora koji im je sredio da upišu dijete u bolju školu i da je završe, a zašto ne i fakultet, doktora koji im je omogućio pregled ili operaciju, sudiju ili tužioca da izbjegnu prekršajnu ili krivičnu odgovornost itd. Sa radnog mjesta da otuđe, to nikako nije krađa, sredstva za rad i da jedu i piju sa raznih računa, a na izborima, po pravilu, biraju ljude koji su spremni na “kompromis”. Ta sprega u korupciji između vladajuće garniture i građana, kako država sve više siromaši, postaje sve čvršća. E upravo je ova “sitna korupcija” zbog svoje rasprostranjenosti i najopasnija”, kaže Jozef i dodaje: “Niko se ne može smatrati patriotom ko se utopio u takav sistem, čak se ne može smatrati za patriotu i oni koji su pasivni posmatrači, a da ne pričam o onima koji napuste svoju državu”.

Kao što vidite, Jozef, a to liči na njega, nije poštedio ni skupinu kojoj ja pripadam. Kad dobro promislim o ovom što je Jozef govorio, krenuvši od sebe lično, u mom bližem i daljem okruženju, u zemlji u kojoj sam rođen, ne poznajem baš mnogo patriota koji ispunjavaju Jozefove kriterijume. A vi?

 

By BUKA