Kako biti siguran da policajac nije kriminalac

Više od 300 policajaca u Kantonu Sarajevo primljeno je na posao bez sigurnosne provjere.

Piše: Nihad Đozić

Samo jedna riječ ili praksa u BiH može pokrenuti stvari sa mrtve tačke, a to je “profesionalizacija”! Kako u izvršavanju radnih obaveza i zadataka, tako i u nagrađivanju. Što bi predstavljalo neku vrstu “perestrojke” koja bi korupciju i politikanstvo (dva najveća zla) potisnula u drugi plan.

Zato informacija da je u Upravu policije Kantona Sarajevo (od 2013. godine) primljeno više od 300 policajaca koji nisu prošli sigurnosne provjere Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) – iako je to obaveza po Zakonu o zaštiti tajnih podataka BiH-  izaziva zabrinutost i nesigurnost građana.

Osobe koje nemaju “besprijekornu prošlost i sadašnjost” ne mogu biti zaposlene nigdje u državnoj službi, a pogotovo ne u policiji koja mora biti dekriminalizovana i depolitizovana… SIPA ima zakonsku obavezu provjeriti čak i imovinsko stanje budućih policajaca, šta posjeduju i jesu li prezaduženi, odnosno, koruptivno rizični i pogodni za bilo koju vrstu pritisaka i ucjene – političke ili kriminalne.

Naravno da se treba i može pretpostaviti da su primljeni i policajci koji imaju veze “sa kriminalnim strukturama” u Kantonu, ali i izvan njega. Naime, otkud toliko “curenja informacija” i “nepravilnosti u postupku” zbog kojih “padaju” optužnice na Sudu? Ili otkud tolika “povezanost” advokata, policije i tužilaštava kada se zna šta je čija uloga i šta se smije, a šta se ne smije raditi?… Da ne govorimo o “trgovini” dokazima i dokumentima.

Jedinica za profesionalne standarde je upozorila Vahida Ćosića, policijskog komesara Kantona, na “problem primanja policijskih službenika bez provjere”, ali je očigledno da policijska uprava “nema vremena za takve sigurnosne provjere”. Navodno, razlog je novac, koji je predviđen za tu (i takvu) aktivnost, a koji bi bio izgubljen ukoliko bi se “odugovlačilo sa postupkom”… Što je diletantizam ili neprofesionalnost bez presedana.

Ko kontroliše ‘kontrolore’

Uzgred budi rečeno, u posljednjih nekoliko godina u Kantonu Sarajevo bilo je toliko “slučajeva” za koje je pomenuti policijski komesar Vahid Ćosić “morao” preuzeti odgovornost i ponuditi ostavku, ali je svaki put to odbio i krivicu prebacio na nekog drugog. Iz čega se može naslutiti da ima dobru “zaleđinu” i da neke političke strukture stoje iza njega. Što je u suprotnosti s principom neovisnosti policije, jer kako će taj uhapsiti nekog ko dolazi upravo iz tih struktura, a počinio je krivično djelo.

S druge strane, ključno je pitanje: Ko kontroliše SIPA-u, koja treba da vrši provjeru i certificiranje policijskih službenika? Ko garantuje za njihovu profesionalnost i neovisnost?

Indikativan je primjer Dragana Lukača, ministra policije entiteta Republika Srpska, za koga se vežu teške optužbe još iz ratnog perioda, koje ni do danas nisu istražene. Ko je, imenom i prezimenom, radio njegovu provjeru? Ili provjeru Marka Dominikovića, bivšeg ravnatelja i zamjenika ravnatelja SIPA-e, koji je nedavno uhapšen sa još devetoricom bivših časnika HVO-a, a u vezi sa zločinima nad Srbima na teritoriji opštine Orašje?

Naravno, mi ovdje ne raspravljamo o krivici ili nevinosti, ali svi ovi primjeri govore da političke elite imaju debelo upetljane prste u policijski (i tužilački) posao, što je suprotno i posvađano sa logikom profesionalizma i neovisnosti. Neko za to mora odgovarati ili ići u zatvor zbog “trgovine uticajem”. Neko mora odgovarati što pristaje da bude nečiji poslušnik na radnom mjestu na kojem ga obavezuje “zakletva o profesionalnosti”.

Certifikacija za ‘male pare’

Slično je i sa drugim javnim i državnim službama. Uzmimo zdravstvo, naprimjer, Klinički centar u Sarajevu. Da li je novopostavljena direktorica tamo iz razloga nepotizma ili je postavljena na tu funkciju da prikrije ogromnu korupciju i gubitke koje su napravili bivši kadrovi SDA, a kadrovi SDP-a se nisu znali i htjeli izboriti s tim, jer ni njima korupcija nije strana? Znači, nije važno koja je politička opcija na vlasti, ali postoji potreba profesionalizacije koja će politiku držati podalje od tokova novca i uticaja.

Tako je i sa školstvom (obrazovanjem), javnom službom par excellence, koje treba da proizvede nove stručnjake ili “upravljače” koji će državu dignuti iz blata politikanstva, korupcije i nereda… Kako je to moguće kad sprega lokalne politike i profesorske elite otvara univerzitete gdje god vidi mogućnost brze i lake zarade? Ili strane fakultete koji se “certificiraju” bez provjere i “za male pare”?

Ne treba nikoga podsjećati na to da se time pravi neprocjenjiva šteta ne samo sadašnjim već i budućim naraštajima, ali je primjetno to mentalno stanje “daj mi sad i odmah, šta me briga šta će biti nakon mene”. Što je posljedica nacionalizma, rata, pljačke, privatizacije, vaučera i certifikata, društvenih i ekonomskih razlika koje su svakim danom sve veće… Svako pametan zna kuda to vodi.

Svi oni koji očekuju da će se promjene desiti “odozgo”, grdno se varaju. Pa čak i oni koji misle da će se dogoditi “odozdo”. Možda treba početi iz sredine? Zamislite da svako radi svoj posao (ako ga ima) maksimalno profesionalno i odgovorno i da je dobro plaćen za njega.

Za to ne treba ni revolucija ni kontrarevolucija, već samo malo dobre volje i organizacije. Kodeksa profesije i povezane odgovornosti direktora i zaposlenih, prema sebi i građanima.

Ma kako naivno izgledalo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.