Nekako ova priča mi je bila naj teža, bilo me je stid sjediti na suprotnoj strani majke koja je dala tri šehida, tri svoja cvjeta koja je njegovala i pazila, tri rumene jabuke.
Sanjala je tu noć svoga sina ispred sebe, on je gleda a pored njega djevojka lijepa kao slika, htjela ga je dotaći htjela je prići ali nije mogla, djevojka pored njega rekla je :
Ti ne možeš ovamo, ona je ležala na nekim bijelim svjetlim najlonima a njen sin na sećiji.
Sutradan je sama protumačila san, pa veli vjerovatno to sam prisnila svoju smrt, ležim na najlonu a moj sin sjedi.
Majka se tješila kada je razmišljala o snu.
Ubrzo je saznala da je njen sin tu noć preselio na bolji svjet.
Teška priča, priča koja vraća sjećanja i budi osjećaje a ne mogu da vam ne ispričan još jedan dio priče.
Kada su četnici prevozili iz potocara do kladnja preostale civile, naša majka je pored puta vidjela poredane šehide, odrubljenih glava, kaže majka da su četnici namjerno usporili sa vožnjom kada bi naišli pored ubijenih tako da bi majke vidjele sinove djeca očeve nane unuke, kako bi zauvjek ostala traumau njima.
Kaže nam majka:
Gledala sam u ubijhene poredane pored puta glava odrubljenih i odjednom sam ugledala svog naj mlađek sina, nema glave, ali sam mu poznala čizmice i džemper što mu je majka isplela…
Ovo je jedan dio kojeg se sjećam a ovu i druge priče moći ćete gledati zajedno sa nama, kako sjećanja ne bi izbljedila i kako bi pamćenje naših mladih bilo bogatije za ove tužne priče.
piše : Hifzija Čavčić
