Image default
Arhiva

Islamski autoriteti od prije sedam stoljeća ne mogu rješavati naše današnje potrebe

Uvaženi akademiče Kariću, Fakultet islamskih nauka ove godine obilježava 40 godina od početka rada. Pripadate prvoj generaciji njegovih studenata, a, s druge strane, i svoj radni vijek ste proveli na Fakultetu. Šta je potrebno da znaju i imaju na umu mlađe generacije kada je riječ o društveno-političkom i vjerskom kontekstu u kojem je došlo do
osnivanja fakulteta?
Karić: Prije svega, hvala vama i redakciji “Preporoda“ na prilici koju mi dajete da se sjećam tih godina kad je Islamski teološki fakultet (ITf), kako se zvao do akademske 1992. godine, polahko započinjao sa svojim radom. a sve te godine pred otvaranje ITf-a meni su bile lijepe u usporedbi sa vremenima rata i stradanja 1992.-1995., i vremenima poratnih potraga za mirom.

Vjerovatno ne griješim puno ako kažem da su jugoslavenske “društve no-političke“ prilike od 1974. godine naovamo bile umnogome gipkije. Tadašnja Jugoslavija bila je u nekoj fazi potrage za demokratizacijom, iako vrlo kontroliranom, naravno. Od 1970. godine počinju izlaziti ozbiljne publikacije o islamu. formira se i krug oko lista “Preporod“.

Husein ef. Đozo je (već od svoga rehabilitiranja od strane tadašnje vlasti, oko 1960. godine) bio u punom naponu pisanja svojih reformističkih tekstova, itd. K tome, Islamska zajednica je oko 1970. godine bila kako-tako obnovila svoj rad, našla je modus vivendi sa tadašnjim sistemom. Onovremena generacija uleme, muderisa i najodgovornijih ljudi u Islamskoj zajednici osnivanje fakulteta smatrala je glavnim ciljem, ako ne i potvrdom svoga rada.

Tadašnji reisu-l-ulema Sulejman ef. Kemura i Husein ef. Đozo kao vjersko-prosvjetni
referent Vrhovnog islamskog starješinstva, osnivanje fakulteta stavili su u sam vrh “naših prioriteta“. Godine “pobunjenog islama“

Kada ste se prvi put susreli s konkretnom idejom osnivanja fakulteta i šta je u tom periodu njegovo pokretanje značilo za muslimane, Islamsku zajednicu, Vas lično i Vašu generaciju?

Karić: Godine 1973., krenuo sam u prvi razred Gazi Husrev-begove medrese, tada se govorilo da Islamska zajednica namjerava otvoriti “svoj“ fakultet. u publikacijama Islamske zajednice tih godina osnivanje fakulteta spominjano je sve češće. Za muslimane, one obične, skromne i šutljive džematlije, koji su bili daleko od bilo kojih oblika tadašnje političke moći, “naš fakultet“ je pretvoren u vijest, dragu i važnu, koja ih je nekako magično objedinjavala u nejasnoj nadi “da ćemo i mi muslimani imati nešto vel’ko u Saraj’vu“.

Sjećam se: Pred završetak izgradnje same zgrade fakulteta 1977. godine,
pa i kasnije, organizirane su ekskurzije “sa terena“ u Sarajevo, muslimani u francuzicama i muslimanke u katovima i šamijama dolazili su u velikom broju da vide to što je “napravila naša Islamska zajednica“. Bilo je to vrijeme, rekao bih, našega snažnoga entuzijazma, pa i moga, ako je uopće pristojno sebe isticati.

Tadašnji maturanti Gazi Husrev-begove
medrese, iz 1977. godine, oni sa najboljim uspjehom, upisali su se na “naš fakultet“, to su učinili i mnogi maturanti iz 1978., i kasnije. Okupljali smo se oko naših profesora Huseina Đoze, Hamdije Ćemerlića, Ahmeda Smajlovića, Jusufa Ramića, Ibrahima
Trebinjca, ešrefa Kovačevića, Hamida Hadžibegića, Midhata Riđanovića…, tu su bili i asistenti Hilmo Neimarlija, kasnije i fikret Karčić…

Za godinu-dvije, ili tako nekako došli su i drugi profesori i predavači:
Omer Nakičević, Nijaz Šukrić, azra Saračević, Mesud Hafizović, Ibrahim Džananović, Mustafa Sjenar, Sena al-adly… Profesor Džemal Ćehajić predavao nam je tesavvuf i sufizam, a kao sekretar fakulteta uskoro je počeo raditi prof. Džemal Salihspahić.

Za nas, tadašnje studente, nastava je bila vrlo važ- na, ali jednako tako i čitanje opsežne literature. Sve te sada već davne godine, 1979., 1980., 1981., itd., u svijetu su bile godine “pobunjenog islama“ i “pobunjenog katoličanstva“, sav Iran tresao se od islamske revolucije, sva Poljska tresla se od, u osnovi katoličkog, pokreta “Solidarnost“… Tada je moja generacija studenata rado čitala “prevratne pisce“, “buntovne knjige“… Prof. Hilmo Neimarlija nam je tih godina posuđivao na čitanje knjige od aleksandra Solženjicina, Milana Kundere, Karla Štajnera, Česlava Miloša. Oduševljeno smo čitali i djela Iqbala,
Korbena, Kamija, itd.

Dakako, u to vrijeme počeli smo čitati i djela abdulaha Šarčevića, Muhameda filipovića, Nerkeza Smailagića, Kasima Prohića, atifa Purivatre… Pratili smo i čitali i tada najnovija djela iz srpske, hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti… Ne pamtim da sam ikada poslije imao takvo oduševljenje za rad, čitanje, cjelonoćno “skapavanje“ uz knjige… ali, eto, sve prođe, pa i ta lijepa raspoloženja.

Danas kad razmišljate o 40 godina FIN-a, da li ste zadovoljni njegovom razvojnom dinamikom? Štabiste izdvojili kao doprinos Vaše generacije profesora, a u čemu je ona podbacila?

Karić: Prvih deset godina (do 1988. godine) fakultet je bilježio snažan uspon, u tadašnjoj javnosti to nije bilo vidljivo. Nažalost, Đozo i Trebinjac umrli su 1982. godine, bio je to strašan gubitak. ali na fakultet su tada došli prof. Omer Nakičević (stalno) i Salih
Čolaković (honorarno)… Nažalost, profesor ahmedSmajlović umire 1988. godine, tada je na fakultetuangažiran dr. Mustafa Cerić. Također, domalo kasnije, i dr. Ismet Kasumović. Vrijeme ide dalje, 1990. umire već ranije penzionirani akademik HamdijaĆemerlić… Dolazi rat, strašna agresija, stradanje…ali, fakultet je vrijedno radio u svim godinama opkoljenog
Sarajeva, iako se nastava odvijala u strahu,patnji, ruševnim prostorijama…

Granate su bile načele zgradu fakulteta sa svih strana. Da nije bilo rata vjerujem da bi fakultet ranije stekao zrelost kojudanas već ima.
Generacija profesora kojoj ja pripadam, bilo bliskimvršnjačkim godinama ili duhovnim i obrazovnimraspoloženjem: Hilmo Neimarlija, fikret Karčić, Rešid Hafizović, adnan Silajdžić, Dževad Hodžić, Ismet Bušatlić, Džemal Latić, hfz. fadil fazlić, Orhan Bajraktarević, Mehmed Kico, enes Ljevaković…dala je ogromne fakultetske učinke koji se vrijednošću
i opsegom mogu mjeriti sa učinkom jednoguniverziteta!

Održali smo respektabilan kontinuitet u nastavi, k tome, napisali smo ili preveli čitavu biblioteku. Rekao bih i ono najvažnije: Mi smo ti koji smo doprinijeli osavremenjivanju naše tradicije islamskog obrazovanja, kao i jezika kojim se ona promovira, u vremenima koja su bila teška, u okolnostima koje nisu bile drage “ni Bogu ni čovjeku“!

Pitate me: u čemu je “moja generacija“ podbacila?

Možda se naša djelomična odgovornost može tražiti u tome što nismo uspjeli ubijediti Islamsku zajednicu, i one koji u njoj donose odluke, da je, u ovim lomnim
i trusnim vremenima, bilo potrebno donijeti dekrete, stroge ako treba, da se naše visoko islamsko obrazovanje opečaćuje ponajprije na fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.

Rado ostavljam te naše propuste drugima, neka ih isprave i riješe sadašnji agilni nastavnici i profesori, poletni mladi ljudi, hfz. Dževad Šošić, Nedžad Grabus, ahmetalibašić, almir fatić, Samir Beglerović, Zuhdija Hasanović, hfz. aid Smajić, Mustafa Hasani, asim Zubčević, amrudin Hajrić, Dina Nadarević, Kenan Musić, Zehra alispahić, Nedim Begović,
Senad Ćeman, amira Trnka, amina arnautović, Orhan Jašić, hfz. abdulaziz Drkić, azra Kulenović, Muhamed fazlović, Samedin Kadić, fadil Maljoki,
ahmed Čolić… Neka se ne ljute oni koje sam, možda, sada zaboravio spomenuti.

Preporod

Related posts

Uber predstavio novu aplikaciju za vozače

SAVJETNICI

Mostarskim maturanticama predstavljena „muška“ zanimanja

SAVJETNICI

Posao na YouTubeu, može li se zaraditi, tekst za početnike

SAVJETNICI

Leave a Comment