Išaret

Zaboga,snijeg i niske temperature u aprilu.

Prisjetih se uzbune, da ne kažem panike, koja je zavladala tokom katastrofalnih poplava, 2014. godine, kod malog običnog, nemoćnog, ali zaboravnog i oholog bića što se čovjekom zove.

I upitah samoga sebe, šta bi se desilo da nam se Milostivi ne smiluje još, makar petnaestak dana?

Zar svaki obični smrtnik još uvijek nije načisto sa Istinom?

Zar još uvijek nije spoznao, ko je Gospodar zemlje i nebesa?

Zar još uvijek ne shvata da je tako mali, tako sićušan, tako nemoćan, pa, ipak, tako ohol, zaboravan, nezahvalan i neuk naspram Tvorca svjetova?

Ko je to odredio kada će i gdje padati kiše, biti suša, nesnosne vrućine, veliki Sibirski minusi, koga će zahvatiti Tornada…

Sve što nam se dešava, svidjelo se nama, ili ne, morali bi smo shvatiti kao poruku, opomenu, ili, išaret Tvorca svega, kojim nam nešto poručuje, opominje nas i na svaki način kazuje koje je Vrhovni Gospodar.

Pa, šta smo naučili?

Kakvi smo?

Oholi, zaboravni, bešćutni, a tako ništavni, zapravo.

Uputi nas, Gospodaru.

Smiluj nam se.

Amin.