Imamo li pravo na privatnost ako je se i sami svakodnevno svjesno odričemo?

Iako već godinama dijelimo svoje najintimnije trenutke i misli s Internetom, od 2018. nas to nekako drži u grču. Međutim, drži li nas uistinu ili je samo trendi reći da “paziš na svoju online privatnost “?

Facebook je otvorio pet pop up kafića u Velikoj Britaniji koji su njihovim korisnicima uz besplatnu kavu ili čaj nudili informacije o tome kako se maksimalno zaštititi na ovoj društvenoj mreži te što uopće znače posljednje promijene unutar njihove politike privatnosti.

Smiješan očajnički potez, pomislila sam. Svijet je neupitno promijenjen 2018. kada je i sam Zuckerberg završio pred sudom ne bi li se ušlo u srž problema i saznalo što doista Facebook radi s našim privatnim informacijama.

Mediji su divljali sa senzacionalističkim naslovima, društvene mreže su brujile s kritikama, a sve više ljudi je počelo gasiti svoje Facebook profile. No napravimo li “fast forward” na 2019. koliko se toga promijenilo? Po pitanju krajnjeg korisnika vrlo malo.

Kako uopće prepričati najveći skandal vezan uz curenje privatnih informacija i iskorištavanje istih u povijesti? Iza svega stoji britanska konzultantska tvrtka Cambridge Analytica (u međuvremenu prestaje raditi) koja se između ostaloga bavila analiziranjem date i političkim consultingom.

Naime, radili su i na Brexit kampanji i na izborima u SAD-u 2016., radi čega mnogi smatraju kako je Trump neispravno odabran. No kakve to veze ima s Facebookom? Osim što su koristili Facebook kao glavni oglašivački aparat tijekom kampanja, dobili su detaljnije informacije o samim korisnicima (istovremeno i glasačima) te složili psihološke profile ljudi čisto zato što je Cambridge Analytici datu prodala – jedna aplikacija.

Iako je sasvim legitimno da aplikacije skupljaju i pohranjuju datu o korisnicima, Aleksandr Krogan je datu prikupljenu kroz Facebook aplikaciju “This is your digital life” dao Cambridge Analytici bez znanja korisnika. “Terms & Conditions” ionako nitko ne čita kod skidanja bilo koje aplikacije, no u ovom slučaju, Krogan je trebao naznačiti i ovu stavku dijeljenja informacija dalje. Facebook je smatran krivim jer je prije svega omogućio aplikacijama da prikupljaju toliko date o korisnicima, bez čvrstih regulatornih mjera!

Facebook o nama zna vjerojatno više no mi sami. Servira nam “tailor made” sadržaj na temelju svega što je dosad prikupio o nama kroz stvari koje postamo, lajkamo i dijelimo s prijateljima – i dok je to istovremeno možda i korisno za nas tijekom korištenja njihove platforme, istovremeno je strašno jer nas se sadržajem može lako manipulirati. Nažalost, ovoga danas nije svjesna prosječna osoba, no oni koji će od toga profitirati svakako jesu.

S obzirom na to da su potencijalno narušili i sigurnost svojih korisnika, Facebook je dužan platiti 5 milijardi dolara, ali i intenzivno poraditi na sigurnosnim postavkama tijekom čega će ih kontrolirati odbor kojega ni Zuckerberg osobno ne može otpustiti. Tako danas aplikacije moraju brisati svu vašu datu nakon tri mjeseca ne korištenja i navodno će moći skupljati količinski puno manje osobnih podataka, a Facebook je obvezan gasiti grupe, stranice i profile koje šire lažne informacije. No da se razumijemo, Facebook i dalje zna o vama više od vas samih, a sve stranice koje ste otvorili kroz Facebook, kao i sve aplikacije kojima ste se zaigrali i u njima ostali iole aktivni – znaju isto što i Facebook.

I je li nas zbilja briga? Realno, NE. Do prije mjesec dana svi su visili na aplikaciji FaceAppkako bi vidjeli kako će izgledati kada ostare, iako je tek nekolicina koja je pročitala više o aplikaciji i što koriste od naših podataka (no kakvi su to ljudi, doista?) jasno proširila informaciju društvenim mrežama: FaceApp vase fotografije ima pravo zadržati i dalje koristiti! Ali čekaj, stvarno me zanima kako ću izgledati s 80…

 Istina je, baš kao i po pitanju zaštite Zemlje od daljnjeg zagađenja podijeljena na dvije strane: istina je da svima pričamo kako pazimo da ne kupujemo plastične vrećice u dućanu i zgroženi smo poražavajućim statistikama, ali jednako tako smeće ne odvajamo, kupujemo 101 bočicu šampona u plastici koja se ne može reciklirati i povremeno ostavimo koju bocu na plaži jer jebiga, zaboravili smo. Silno želimo zaštititi svoje podatke, pišemo #boycottfacebook statuse po Twitteru, ali ćemo označiti da pijemo kavu u Starbucksu i podijeliti sliku s rođendana od tete Mirte u Bosni.

Zapravo, u ljudskoj je svijesti dijeliti informacije o sebi. Nekoć smo se crtali po zidu pećina, danas radimo selfie za Instagram i pumpamo te informacije o nama diljem Interneta svakodnevno i vrlo svjesno. 

Neki su išli toliko daleko da postavljaju pitaje imamo li toliko pravo na privatnost ako je se i sami svakodnevno svjesno odričemo? I što god mislili, odgovor i dalje mora biti da. Internet data koja stvara nas osobni profil trebala bi se izjednačiti s ljudskim pravima, pa i tako strogo kažnjavati kada god je se neispravno koristi. 

Danas-sutra poremećeni moćnik može pokrenuti Treći svjetski rat isključivo plasiranjem lažnih informacija na društvene mreže, koje će biti toliko dobro personalizirane za pojedinog korisnika da će nas u tren izmanipulirati.

Svjesna sam da sada zvučim kao tipičan internetski teoretičar zavjere, no život nam pokazuje da su i najneočekivanije stvari moguće; i dalje postoje robovi, žene i muškarci nemaju jednaka prava, nismo učili iz pogrešaka u povijesti, pa i krajnje na čelu “najmoćnije države na svijetu” sjedi frajer kojega smo gledali u reality showu. Dokaži mi suprotno.