Radujem se, a istovremeno sam i tužan što svome žitu doći ne mogu. Sijao sam ga, obilazio ga, a sad je dozrilo. Usjev je uspješan bio. S njim sam i ja rastao. Raduje me što je uspravan dočekao berbu. Zlatna boja prekrila je zemlju i njiše nad njom. Pleše mojim rezultatom rada i truda. Ali do svoga žita doći ne mogu. Opasnost se nadvila, okružila je sve strane do moga žita. Prijetnja je to velika i meni i žitu mome.
Što je opasnost veća, u meni je želja jača da dođem do njega i pokosim žito. Prepreke očima vidim, a što je oku vidljivo toga se ne bojim.
Žito je moje i toga sam svjestan. Svjesniji sam no ikada do sada. Čini mi se da je i žito svjesno moje želje i kao da mi iskazuje poziv za pomoć, a istovremeno i obećava da će se zajedno sa mnom boriti da ga pokosim. Bez košnje zrelo žito kao da nije ni rodilo. Košnja je žitu vrhunac života, vrhunac rada. Žito je toga svjesno.
Iako me ne čuje ja ga dozivam ovako potučen do nogu, obliven krvlju, skrhan do srži. Dozivam ga da zna kako sam ja još tu i još uvijek u borbi za ljubav prema njemu. Predaju ne poznajem. Hrabrim ga iako ni sebi pomoći ne mogu.
U zadnjem atomu snage kao da mu oproštaj najavljujem, počinjem pjesmom da mu pružim zadnji pozdrav i da zna da sam u borbi za žito poginuo kao heroj bez predaje, kao mučenik za ideale svoje. Ja saam protiv njih koji me okružuju. A njih je veliki broj. Pjesmom poruku žitu šaljem da zna kako sam na njegovom putu bez ijedne realne istine da pobijediti mogu.
Začula se pjesma, odjekuju doline, odzvanja svemir, puca glas na sve strane, zastaje dah u neprijatelja, izbezumljeni zastaju u nevjerici da se čudo oko njih događa. Na koljena padam, a glas ne suzbijam. Desnu ruku uspravno držim i srp istoku i žitu okrenut, a glas odzvanja i odjekuje sve jače.
Od pjesme moje neprijatelj je ustuknuo. Neprijatelj je pobijeđen. U krvlju jedinke poraz vidi golemi svijet.
Oni se sebe boje. Boje se svoga djela. Nemaju oni ideala za koje bi se borili. Nemaju razloga ni povoda, uzroka ni posljedica. Oni ništa nemaju. Njima je borba navika.
U padanju na zemlju, polomljen, iskrivljen, izboden, osakaćen, smoren, ona, ljubav moja iz žita ustaje i lice moje rukama svojim umiva i čelo mi cjeliva. Ne vidim je, ali osmijeh mi se licem širi kao jutarnje sunce što se rađa i svojim zrakama sve živo budi iz sna. Na njenom krilu čuo sam samo riječi: “Heroj moj!”

Za portal www.pravisavjeti piše :Admir Muhić