Fenomen ezana

Zbog nedovoljno osvijetljenog fenomena ezana na Zapadu, evropska islamofobija i borba protiv izgradnje munara u Švicarskoj i drugdje po Europi, da bi se “ugušio” ezan, podpuno je bezsmislena i uzaludna, jer ezan obavija neprestalno cijelu zemaljsku kuglu, hotio to neko čuti ili ne.

Ezan sa munare, kao podsjećanje i poziv muslimanima na zajedničku molitvu, namaz, je najveći planetarni, a prema svjedočenju prvog kosmonauta Jurija Gagarina, i kosmički fenomen.

Po nekim onovremenim medijskim navodima, tokom leta oko Zemlje Gagarina su pratili neka očaravajuća, njemu nepoznata melodija, koja ga je podpuno občinila, nešto slično Odisejevoj zanesenosti omamljujućom pjesmom sirene Kirke, ali budući iz ateističke ruske tradicije, nije znao o čemu se radi.

Kada su vlasti, nakon njegove uspješne misije, iz propagandnih razloga organizovale njegove nastupe po cijelom SSSR-u, došao je i u muslimanske kavkazske države. I tamo je opet čuo one iste zvuke.

Čuo je ezan sa munara.

Ostalo je zapamćeno da je tada prosto problijedio i zanijemio: – To su ti glasovi koji su me občinjavali dok sam kružio oko zadivljujuće plave kugle – navodno je tada rekao Gagarin.

Ezan je, naprosto, neuništiva činjenica. Čovječanstvo u vrijeme pojave islama nije imalo saznanja da je Zemlja okrugla, a zahvaljujući toj činjenici ezan se ori oko cijele planete u svakoj sekundi neprekidno 24 sata tokom gotovo hiljadu i pol Zemljinih orbita oko svoje zvijezde Uzdržiteljice.

To je jedini zvuk koji bez prestanka obavija cijelu planetu.

Kako je to moguće?

Neka mi bude dozvoljena mala ekumenistička ekskurzija.

U islamu postoje tačno utvrđeno namazsko vrijeme za pet dnevnih namaskih vakata (vaktus-salati), određenih u odnosu na položaj sunca na svim meridijanima, tako da, pošto se Zemlja okreće, to namazsko vrijeme svake sekunde pada na drugu tačku i svake sekunde u novoj tački počinje ezan.

Primjerice, svitanje (sabah) se stalno pomjera od istoka prema zapadu. Tako i podne, tako i akšam (zalazak sunca). Tako za svih pet vakata namaza. Kad je u jednoj hemisferi sabah, u drugoj je akšam, itd.

Cijela zemaljska kugla je u svakom trenutku “pokrivena” ezanom. Za nemuslimane je enigma kako su prvi muslimani anticipirali tu činjenicu. Lansirne rampe ezana, metaforički kazano, su munare.

Njih je nemoguće uništiti, jer su one “Božiji uskličnici”, kako u jednoj pjesmi o sarajevskim džamijama metaforično asocira pjesnik Hadžem Hajdarević.

Čini mi se da ništa bolje ne ilustruje ovu Hajdarevićevu metaforu od munare u Jamu, u Uzbekistanu, sagrađenu uz glavnu džamiju 1190. godine u ovoj prijestolnici nekada moćnog srednjeazijskog carstva.

U tom carstvu su bili i neponovljivi dragulji, koji i danas svjedoče o uzponu islamskog duha: Buhara i Samarkand.

Od nekada moćnog carstva, koje se protezalo od Kaspijskog mora do sjeverne Indije, već stoljećima nema ni traga, ni od prijestolnice, i u njoj džamije, ali monumentalna munara stoji gotovo netaknuta, usamljena u pustari, upravo kao “Božiji uskličnik”.
Nedavno se o ezan sapleo vladika zahumsko-hercegovački Grigorije.

Uzhićen povratkom u predratno sjedišće svoje eparhije, Mostar, ova postgenocidna pravoslavna perjanica, u navali lažnog verbalnog ekumenizma hotio je ukazati na nužnost vjerske tolerancije pa je spomenio da je lijepo što se u Mostaru ponovo čuju zvona sa crkava i katedrala … i “‘odža na džamiji”.

On se jedva sjetio da u Mostaru žive muslimani pa se prid kamerama premišljao da li spomeniti ezan ili ne i na kraju je privladalo ono Njegoševo “odža riče sa munare”, koje mu se od rođenja vrzma po glavi.
(Ovaj tekst objavio sam kao anterfile u okviru publicističkog rada pod naslovom „Krah bošnjačke državotvorne politike“ 4. aprila 20011. godine)
Safet Kadić