“Dobro nek’ je živa glava”

Piše: Niha Džanić Ninski
-Veli mi prijatelj da je pravo zeznuto ovih dana u Bosni, a bogami i Hercegovini.

Pitam ga kako misli da je zeznuto ovih dana, pa veli ovih 25 i kusur godina, to ti nama sve stane u dan. Još mi je rekao da je ovdje najteže biti čovjek, jer je ljudi skroz malo, pa nisu konstitutivni.

Onda smo razmjenjivali parole jer se parole u nas smišljaju i uzvikuju od događaja do događaja, kojih nam ne fali. Trenutno su najpopularnije: Nema posla, šuti samo da nema terorizma, nema plate, dobro je nek’ nema terorizma. Korupcija nas ubi, dobro je nek’ nema terorizma, odoše nam djeca, šuti nek’ nema terorizma.

Kad ovima dodamo one megaudarne dobro je, nek’ je živa glava, i samo nek’ se ne puca, ispada da ćemo čitav život provesti opljačkani, siromašni, jadni i bijedni, s molitvama da terorizma ne bude. Tako i da dođemo na to da mi na ovim prostorima samo se parolama nadamo.

Meni tačno dođe da viknem živjeli trotoari, ono kad ovi naši izabranici krenu od mahale do mahale da ih teatralno postavljaju. Ili da se popnem na najviše brdo pa da zagalamim živilo sto metara asfalta, živio kamen temeljac!!!

Jednom sam tako skoro oko tog kamena temeljca pisala, ima tome deset, ako ne i petnaest godina. K'o da je jučer bilo. Postavili kamen temeljac oni što su pretendirali da sjednu u fotelje, pa sazvali narod. Narod i kolo opleo, razdijelila se i pogača, vrpca se presjekla, kamen udaren.

Na tom se mjestu trebala graditi tvornica, pa smo svi kliktali kano sokoli sivi, živila fabrika, živio kamen, živjeli izabranici naši. Prođe od tada ima prekonekoliko rekoh godina, fabrike nigdje. Kamen zarastao u korovčinu, a kad bi i htio na njega se ne može niko ni spotaknuti.

Skoro se sav u zemlju uvalio. Ali, još se narod živo sjeća kola i igara i kako se pjevalo i veselilo toga dana. Kamen niko ne spominje. A ni tvornicu.

Spomenuh li ja to tvornicu? Baš sam čudna, ko još ovdje spominje tvornice, rad, prvu, drugu, treću smjenu. Uskoro bi mogli izglasati zakone koji će braniti da se kaže da se u tvornicama radi i proizvodi.

Mi jedno da otvorimo kakav pogon za proizvodnju magle. Tu da honorarno uposlimo naše političare, svaki neka drži svoju stranu trake i valja maglu.

Maglu «živu» i neprerađenu odmah izvoziti narodu. Na jagmu će otići, posebno kad narod čuje da je džabe. Od magle inače dobro žive Englezi, oni svoju pakiraju u konzerve i prodaju kao brend, nama naravno ne pada na pamet smisliti šta slično, jer ko bi se mučio još s konzervama.

Naša magla se ragrabi čim iz usta političara izađe. I nema šanse da ti narodu kažeš da od prodaje magle žive samo Englezi. Mi ćemo smisliti parolu, i šta Englez zna šta je magla?

I veli mi još taj moj prijatelj, da šta se ja zapravo vazda bunim i ritam, kad je kod nas sve uštimano i uređeno.

Kako misli, pitam, a on će meni da kao na primjer, naša Porodična medicina, štima samo tako.

Taman dok na red dođeš kod doktora, porodica te izliječi i da joj je funkcija time opravdana.

Hajd dobro, rekoh.

Nek’ se samo ne puca.
usn.ba