DA SAM VEZIR
Svakodnevno promatram ljude što namjerno, što nenamjerno.
Nekada slučajno, a pokatkada sa zanimanjem.
Svi oni nešto zamjeraju vlastima. Svako ima neku kritiku, neku opasku, neku zamjerku.
Na kraju se sve svodi kako vlast (sve i jedna) ne valja, svi kradu, samo na sebe misle, narod ih ne zanima…
Promatrajući takvo stanje kod ljudi u meni se pojavi želja (onako iz znatiželje) da budem vlast, odnosno da budem vezir.
I sama pomisao na to moje misli počnu da se kovitlaju, svašta nešto.
Da sam ja, recimo, vezir.
Dozvolio bih ljudima da besplatno na svakoj rijeci grade mlinove i u njima melju svoje žito.
Zašto?
Da bi se žito samljelo prvo ga treba požnjeti, a prije svega usijati.
Da bi sjetva bila dobra mora se prvo zemlja uzorati i dobro potoriti.
A to samljeveno žito je zdravije za, primjerice, kukuruzu napraviti.
Znači, ljudi bi jeli zdraviju hranu, duže bi živjeli, ljepše izgledali.
Ne bi svi sijali kukuruz.
Svake godine bi se sijala druga kultura pa bi svi ljudi bili primorani na međusobnu suradnju i razmjenu.
Svi bi silom prilika morali pričati i komunicirati jer, to život znači.
Ukinuo bih novčanu valutu.
Izbacio bih je potpuno iz upotrebe.
Znači, pare nam više ne bi trebale.
A kad para nema onda nema ni lopova, niko onda ne krade i niko onda nije pod sumnjom.
A lično bih, i osobno, i personalno sa Feridom recimo, nadzirao mlinove i to nenajavljeno da ne znaju mlinari kada će biti posjeta.
Ne bi lopovi bili sigurni kada su mlinovi bez zaštite pa bi se okanili da provaljuju u njih. Znači čuvari javnog reda ne bi bili potrebni.
Uvečer bih s fenjerom odjeven u vodeničara šetao kroz mjesto, a ujutro bih češagijom timario svoga konja.
Ljudi bi vidjeli da i vezir nešto korisno radi, ono što i oni sami rade pa bi se manili svakojakih kritika na vlast i sumnjičavosti.
Dao bih na volju svakome da u javnu riznicu donese ono s čime raspolaže po svojoj volji i svijesti bez obaveznog poreza.
Ljudi bi nekada dali više, a nekada manje, ovisi o usjevu i rodnoj godini.
To bi radili sa žarom jer ne moraju i niko ih ne sili na to pa bi davali od srca.
Bili bi zadovoljni.
A iz javne riznice bih izdvajao za obuku za svakog mlinara da nauči čitati i pisati, da se zna služiti svim potrebnim alatima.
A kad zna raditi više poslova onda ima izbor, a čovjek kada ima izbor i može birati onda iz principa neće nigdje ići, iz inata, ostat će u svom mjestu sa svojim vezirom.
A vezir bi doživotno bio vezir.
I nakon života vezir bi ostao vezir, a ljudi bi ostali ljudi, hajvani bi ostali hajvani, a mlinove niko ne bi smio dirati.
piše : Admir Muhić
