Bosanska muhadžirska elegija

Ova izuzetno melodična pjesma, koju u razkošnom aranžmanu izvanredno izvodi „Divanhana“, uz ‘sadejstvo’ čuvenog hora „Pontanima“, u verziji „S onu stranu Plive“, predstavlja svojevrstni fenomen u bošnjačkom ustmenom stvaralaštvu.

Kao i druge narodne pjesme, nastale u kolektivnoj narodnoj predaji, i ova pjesma ima razne verzije.

Ali ni u jednoj verziji nije bosanska sevdahlinka, kako se ovdje predstavlja, nego bošnjačka muhadžirska elegija, povezana sa tragičnom sudbinom Bošnjaka.

Ova žalovita bošnjačka narodna pjesma nastala je nakon pogroma i progona Bošnjaka iz bosanskih nahija i čaršija sa desne obale Drine: Beograda, Šabca, Užica, Loznice, Sokola… kao posljedica Hatišerifa iz 1830. godine i njegova aneksa iz 1833 godine.

Ovim dokumentom je Srbija stekla status vazalne autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva.

Kasnije je postignut dogovor na Međunarodnoj konferenciji u Kanlidži-istambulskom predgrađu 1862. godine, gdje su interese Srbije zastupale francuska i ruska vlada.

Ugovorom je bilo propisano da se Bošnjaci imaju “iseliti što je moguće brže”. Odštetu za njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu od 9.000.000 groša Srbija je trebala isplatiti Turskoj.

U Užicu, na primjer, 96,7% od ukupnog broja stanovništva grada bili su muslimani, u ogromnom procentu Bošnjaci, dok je u Pomoravlju taj procenat iznosio 65%.

Joakim Vujić u svom “Putešestviju” navodi da je u Užicu 1826. godine bilo 1200 muslimanskih (bošnjačkih) kuća, 20 džamija i 80 srpskih kuća, dok je engleski putopisac Andreja Arčibalda Patona navodi da je Užice 1834. godine imalo 3.500 muslimanskih (bošnjačkih) i 600 srpskih kuća, dok Vladimir Karić piše da je u Užicu 1844. godine bilo 3697 Turaka, (čitaj: Bošnjaka) i samo 707 Srba.
Da bi se Bošnjaci što prije iselili iz Užica, srpske vlasti su organizovale podmetanje požara u gradu, a sve u želji da optuže Bošnjake kao navodne podmetače i podstrekače stalnih sukoba sa Srbima.

Požar je iznenadio i same podmetače, ali je poslužio kao dobar izgovor.

Prema zapisima Miladina Radovića “najveći dio varoši prekrio je pepeo požara, zatrpane su i pogažene stare drvene česme na lule, nestalo je vrtova i voćnjaka, platane i jablanove opalio je požar.

Pusta i otvorena zjapila je veleljepna Šehova džamiija, i niko ne misli na turbeta, nišane i druge svetinje, niti se više svet kupi u Musali nekad punoj zelenila, najljepšem kraju Uzica”.

Odlazak iz Užica, prema kazivanju istog autora bio je tužan.

Kolona iseljenika bila je tako velika, da joj je čelo bilo na Kadinjači, a začelje se još formiralo u samom Užicu.

Slično je bilo i sa iseljavanjem iz Beograda, Smedereva, Sokola, Šapca, Loznice, Maloga Zvornika, itd.
Mnogi strani izvjestači pisali su “da je malo koji narod u svijetu imao tako tragičnu sudbinu kao Bošnjaci Srbije.

Oni su poput Hazara, nestali sa cjelokupnom baštinom, sa svim onim što su imali, kao da nikad nisu ni postojali.

Nastalo je frontalno uništavanje svega onoga što je podsjećalo na islam i Bošnjake”.

Tako je nastala pjesma „S one strane Drine“.

Za portal www.pravisavjeti.info piše: Safet Kadić