Ja se sjetih našeg Joze Bukala i rekoh sam sebi, „de napiši nešto, za svoju dušu“. Vuku virovi sjećanja a u glavi odzvanja glas spikera.. „ Janjuš, braća Kojović, Bečirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Deraković, kadrić, Šerbo, Hrvat, saračević, Osim, Rodić…..BUKAL
Momak od dinamita
Radnja krojača Beće bila je naša oaza.
Oaza opuštanja, spontane priče o svemu osim o politici.
Enver, Velija, Sejo, Samir, Nurke, Kadrija, Slobo, Veseljko, Žika, Smajo, Dino, Šuta, Maho,Menso….
To je bila ekipa koja je dolazila u radnju mirnog Beće. Subota je bila „udarni“ dan. Igrale bi se prvenstvene utakmice i tada se išlo u lov na novac u vidu sportske prognoze. Žucne rasprave bi se vodile, smišljale kombinacije a na kraju bi svako od njih igrao onako kako misli da je najbolje. I svi su bili u pravu a od silnih planiranih miliona ni traga ni glasa.
Bećo je volio „Željo“, ginuo za plavi tim, i, baš kao i meni, momci iz „Doline ćupova“ su bili prioritet svih tema ovog dunjaluka. Mene je posebno gotivio. Znao je da je moj rođak Nusret Kadrić igrao za prvi tim a osim toga znao je da sam dobar slušalac ali i, mada veoma mlad, i poznavalac.
Moje „Željo“ je te, daleke ali drage 1972 lomio sve pred sobom. „Ribareve bebe“ su kao neki atamani rušili svoje protivnike. Mrtva trka se vodila sa „Crvenom zvezdom“ i na kraju moj „Željo“ ipak šampion uz samo 4 poraza.
Gradnju uspomena „plavi momci“ su počeli nekoliko godina ranije ali eto, ta *72 godina bila je ključ svega. Prva titula šampiona.
https://www.youtube.com/watch?v=jSV_tNE3ja0
Nedavno nas je napustio Josip Bukal, legenda te generacije, legenda plavog kluba.
Nisam vičan statistici ali pamtim da je šampionske godine dao 14 golova, da je od, ukupno 400 i nešto utakmica dao preko 350 golova, da je na jednoj utakmici dao 10 golova, da je za reprezentaciju od 24 utakmice dao 10 golova, da je bio najbolji strijelac Kupa UEFA, da je od siline njegovog udarca u Kraljevu na utakmici pukla stativa od gola.
Eh, taj njegov udarac.u Belgiji su mjerili silinu i brzinu njegovog šuta. 150km/h.
Nakon te utakmice u Kraljevu navijači smislili pjesmu-„Mujo kuje Bukal razvaljuje“.
Sjećam se ko danas(a i kako bi drugačije)…
Priča mi Bećo da na jednoj utakmici protiv „Rome“ Bukal umalo nije ubio golmana.
„Slobodan udarac za „Želju“, preko 30 metara. Igrači postavljaju „živi zid“ a njihov golman se dere-„nono barijere“. Bukal uze loptu, raspali je a ona pravo u golmana. On je jadan uhvati i uleti u mrezu al mu lopta ispade. Deset minuta mu pomoć ukazivali. Dinamit je imao u nogama, dinamit. „- pričao bi Bećo, ponovo proživljavajući Jozinudarac i golmanov belaj. Kažu ljudi, gdje ima vode ima i načina.
Često sam u hodnicima sjećanja, prošlost mi je ljepša od… Zna mi se desiti da sa tugom gledam nove generacije. O čemu će oni pričati svojoj djeci?
Ponekad, na kafi, moj Gogi i ja „tabirimo“ po sjećanjima, raznim.
Naravno, „Željo“ je prioritet.
I danas Tarzan hoda go kao i u moj vakat ali malo ko od nove garde zna za njega a, i ako zna, on je od „kralja džungle“ postao papak. I danas Snježana živi sa sedam patuljaka kao i u moj vakat a za nove klince je kurva(ako su i čuli za nju), i danas Pepeljuga bježi u ponoć, i danas Pinokio laže i danas….ali novi vjetrovi mrse kose i šibaju obraze.
Eto.
Ja se sjetih našeg Joze Bukala i rekoh sam sebi, „de napiši nešto, za svoju dušu“. Vuku virovi sjećanja a u glavi odzvanja glas spikera.. „ Janjuš, braća Kojović, Bečirspahić, Bratić, Katalinski, Hadžiabdić, Jelušić, Janković, Deraković, kadrić, Šerbo, Hrvat, saračević, Osim, Rodić…..BUKAL“.
Ponosan sam da se u romanu mog sjećanja ima šta pročitati. Imao sam čast da koračam sa divovima. A Josip Bukal je svakako jedan od njih.
Momak od dinamita.
piše Admir F BEGANOVIĆ
